Iz knjige „Oni su ga raskraljili“
Nije neprikladno podsjetiti na ono što je naučavao Prvi vatikanski sabor:
„Ne samo da vjera i razum nikada ne mogu biti međusobno suprotstavljeni, nego si međusobno i pomažu, budući da pravi razum dokazuje temelje vjere i, obasjan njezinim svjetlom, posvećuje se spoznaji božanskih stvari, dok vjera oslobađa i štiti razum od zabluda i obogaćuje ga mnogostrukošću spoznaje.“
Revolucija se, međutim, dogodila upravo u ime boginje razuma, razuma koji se postavlja kao vrhovna norma istinitog i lažnog, dobra i zla.
Liberalizam, naturalizam i konačno racionalizam samo su međusobno dopunjujući aspekti onoga što se mora nazvati revolucijom. Tamo gdje pravi razum, prosvijetljen vjerom, vidi samo slogu i podređenost, obogotvoreni razum kopa ponore i podiže zidove: narav bez milosti, materijalni posjed bez traganja za vječnim dobrima, građanska vlast odvojena od crkvene vlasti, politika bez Boga i Isusa Krista, ljudska prava protiv Božjih prava i konačno sloboda bez istine.
To je duh u kojem se revolucija ostvarila; pripremala se u glavama ljudi više od dvjesto godina, kao što sam vam pokušao pokazati, ali je tek krajem 18. stoljeća postigla svoj cilj i donijela presudne plodove – svoje političke plodove – zahvaljujući spisima filozofa, enciklopedista i nezamislivoj aktivnosti masonstva, koje je u nekoliko desetljeća prodrlo i infiltriralo se u cijelu vodeću klasu.
(Obratimo pažnju na godine: 1517. pobuna Luthera, koji je u Wittenbergu spalio papinsku bulu – 1717. osnivanje Velike lože Londona.)
Masonstvo kao širitelj ovih krivovjerja
S kakvom su preciznošću i vidovitošću pape osudili ovaj pothvat, papa Lav XIII. izlaže u već citiranom Quod apostolici, te ponovno u enciklici Humanum Genus od 20. kolovoza 1884. o sekti slobodnih zidara:
„U naše vrijeme čini se da su se začetnici zla udružili u golemom naporu na poticaj i uz pomoć čvrsto organiziranog društva, raširenog na brojnim mjestima, društva slobodnih zidara. U budnoj brizi za spasenje kršćanskog naroda naši su prethodnici vrlo brzo prepoznali tog glavnog neprijatelja u trenutku kad je, izlazeći iz tmine tajne zavjere, ustao u napad usred bijela dana.“
Lav XIII. zatim spominje pape, koji su već osudili masone: Klement XII. ekskomunicirao je masone u enciklici In eminenti 27. travnja 1738., Benedikt XIV. obnovio je tu osudu u enciklici Providas 16. ožujka 1751., Pio VII. posebno je optužio karbonare u enciklici Ecclesiam suam, Lav XII. je nadalje u svojoj apostolskoj konstituciji Quo graviora od 13. ožujka 1826. razotkrio tajno društvo L’Universitaire, koje je pokušavalo upropastiti mlade, Pio VIII. (enciklika Traditi od 24. svibnja 1829.) i Pio IX. (Konzistorijski nagovor od 25. rujna 1865. te enciklika Quanta cura od 8. prosinca 1864.) govorili su u istom smislu.
Zatim Lav XIII. izražava žaljenje što su vladari obraćali tako malo pažnje na tako ozbiljna upozorenja i napominje zastrašujući napredak sekte:
„Kao rezultat toga, u razdoblju od stotinu i pedeset godina masonska sekta nevjerojatno je napredovala. Koristeći istovremeno smionost i prepredenost uvukla se u sve slojeve društva i postala tako moćna da se čini kao da upravlja državama.“
Što bi on rekao danas, kada nema nijedne vlasti koja se ne pokorava odlukama masonskih loža?
A danas slijedi napad na hijerarhiju Crkve, po kojem masonski duh ili samo masonstvo dolazi u zbijenim redovima. Ali vratit ću se na to.
No, što je masonski duh? To je dobro objašnjeno u nekoliko riječi iz usta senatora Gobleta d’Aviella, člana Velikog Orijenta Belgije, koji je govorio u loži Les Amis Philanthropes u Bruxellesu 5. kolovoza 1877.:
„Recite neofitima da je masonstvo … prije svega škola popularizacije i usavršavanja, neka vrsta laboratorija u kojem se velike ideje epohe kombiniraju i međusobno jačaju kako bi se onda u opipljivom i praktičnom obliku raširili po profanom svijetu. Recite im jednom riječju da smo mi filozofija liberalizma.“
Izvor: fsspx.de
