Dana 8. travnja 2024. Dikasterij za nauk vjere (DDF) objavio je deklaraciju Dignitas infinita (Ljudsko dostojanstvo), koju je 25. ožujka odobrio papa Franjo.
Prvi dio dokumenta opisuje „Rastuću svijest o središnjoj važnosti ljudskog dostojanstva“. Drugi dio govori da „Crkva naviješta, promiče i jamči ljudsko dostojanstvo“. Treći dio predstavlja dostojanstvo kao „temelj ljudskih prava i dužnosti“.
Konačno, posljednji dio osuđuje „Neke teške povrede ljudskog dostojanstva“: rodnu teoriju, promjenu spola, surogat majčinstvo, pobačaj, eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo.
Neuravnotežena predodžba o ljudskom dostojanstvu
Nažalost, kao što je istaknuto u našem prethodnom članku: „U Deklaraciji se preuzima i pooštrava iskrivljen ili neuravnotežen pojam ljudskog dostojanstva koji je bio u srcu Drugog vatikanskog sabora te je potvrđen u Deklaraciji o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae).“
„Koncil je govorio o dostojanstvu koje posjeduju svi ljudi‚ ‘u skladu s njihovim dostojanstvom kao osobā – tj. bića obdarenih razumom i slobodnom voljom’ (Dignitatis humanae), dostojanstvu koje se naziva ‘ontološkim’. Koncil je vjersku slobodu utemeljio na tom ontološkom dostojanstvu koje dovodi do relativizacije katoličke vjere dajući ‘pravo zabludama’ u vjerskim stvarima. ‘Negativno’ pravo, ali svejedno pravo.“
Usput, u članku se primjećuje „zaoštravanje ovog nauka upotrebom izraza ‘beskonačno’ povezanog s ontološkim dostojanstvom. To više nije čak ni udaljavanje od pravoga puta, nego zastranjenje. Samo je Bog beskonačan.“
Također se podsjeća: „Ljudsku dušu, koju je izravno stvorio Bog, On sjedinjuje s tijelom: ona tada ima dvostruku ulogu. Prvo, daje ljudsku narav stvorenoj individui, koja je iz te činjenice sama po sebi osoba, prema poznatoj definiciji Boethiusa, koju se citira u bilješci br. 17 dokumenta. Duša je dakle izvor ontološkog dostojanstva, koje je stoga jednako za sva ljudska bića.“
„Drugo, duša je načelo ljudskoga djelovanja po svojim sposobnostima: razumu i volji. Ovo djelovanje tvori domenu morala. Kad nam ljudska djela omogućuju da ispunimo našu ljudskost usmjeravajući nas prema našem cilju, a to je Bog, promatramo ih kao ‚dobra‘. Kada nas, naprotiv, udaljuju od toga cilja, to su ‚loši‘ postupci.“
„Stoga moralno dostojanstvo određene osobe ovisi o njezinu djelovanju: čovjek koji čini dobro da postigne svoj konačni cilj posjeduje dostojanstvo koje je tim veće što više teži tom cilju. Ali onaj tko se odvraća od svog cilja i čini zlo, gubi to dostojanstvo: on si ga oduzima.“
Naturalistička vizija čovjeka
U studiji objavljenoj u dva dijela, 8. i 9. travnja na Réinformation.tv, Jeanne Smits osuđuje „naturalističku viziju čovjeka“ sadržanu u rimskom dokumentu.
Stoga, piše ona: „Dignitas infinita namjernim zanemarivanjem čovjekove ranjene naravi, utemeljujući sve na vrijednosti osobe, uklanjanjem potrebe za milošću, unatoč nekim suprotnim tvrdnjama, općenito se nalazi u sferi horizontalne utopije… Ali ova će se deklaracija nedvojbeno svidjeti onima koji će u njoj pronaći osudu određenih ekscesa vremena.“
Nadalje, francuska novinarka citira p. Victora Bertoa, kojega sam citira p. Bertrand Labouche u biltenu priorata u Nantesu, L’Hermine (br. 46, lipanj-srpanj 2015.). Privatni teolog nadbiskupa Lefebvrea na Drugom vatikanskom saboru napisao je o Dignitatis humanæ, koja je u to vrijeme još uvijek bila u obliku sheme, sljedeće:
„Promatramo li ljudsko dostojanstvo na odgovarajući način, trebamo uzeti u obzir postupke određene osobe. Neuk i kulturan čovjek nemaju isto dostojanstvo; a iznad svega, dostojanstvo nije jednako kod onih koji se drže istine i onih koji se drže zablude, kod onih koji žele dobro i onih koji žele zlo.
Urednici, koji su čitavu svoju shemu izgradili na neadekvatnoj predodžbi o dostojanstvu ljudske osobe, već su ovdje prikazali izuzetno nerealno, deformirano djelo; doista, sviđalo se to nama ili ne, objektivno gledano, među ljudskim osobama postoje goleme razlike u dostojanstvu.
A to je tim više istina što se tiče sheme o vjerskoj slobodi; jer se vjerska sloboda očito ne ravna prema radikalnom dostojanstvu čovjekove osobe, nego prema njegovom operativnom dostojanstvu, pa stoga sloboda ne može biti ista u djetetu i u odraslome, u ludi i u lucidnoj osobi, u neznalici i u kulturnom čovjeku, u osobi opsjednutoj zloduhom i u onoj nadahnutoj Duhom Svetim, itd.
Ovo dostojanstvo koje nazivamo operativnim ne pripada fizičkom biću, već se očito odnosi na područje čovjekovih nakana. Zanemarivanje tog elementa nakane, tj. znanja i kreposti, vrlo je ozbiljna pogreška u shemi.“
Jeanne Smits zaključuje svoju studiju ovim riječima: „Zasnivajući sve na beskonačnom čovjekovom dostojanstvu, koji je stvoren i toliko ovisan o Bogu koji jedini posjeduje beskonačno dostojanstvo, (rimska) deklaracija uvećava stvorenja kroz njihov odnos prema Stvoritelju; klanjanje i služenje koje mu dugujemo zauzima sporedno mjesto, nasukano negdje u močvari vjerske slobode… veliča se čovjeka do te mjere da se olakšava klanjanje čovjeku, očekujući pravu zadivljenost u promatranju stvorenja da bi ta misao dovela do zaborava Boga i panteizma, globalne duhovnosti koja poprima već sve konkretniji oblik. U svakom slučaju, ona tome ne proturječi, propuštajući napomenuti da je bez milosti čovjek u svom palom stanju ovdje na zemlji u stanju podložnosti zlu.“
Dignitas Infinita i Deklaracija UN-a o ljudskim pravima
Na manje teološki, a više politički način, argentinski blog Caminante Wanderer 11. travnja primjećuje još jednu nepodudarnost u Dignitas infinita, naime „inzistiranje na povezivanju čovjekovog dostojanstva s Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. Uistinu, ovaj dokument Ujedinjenih naroda spominje se 11 puta.
Argument kardinala Fernándeza je da iako je Crkva uvijek branila pitanje ljudskog dostojanstva, ono zapravo doseže svoj sjaj s Deklaracijom o ljudskim pravima.
Tu se ispostavlja da ustavno ateistička deklaracija, poput Deklaracije o ljudskim pravima koja nikada ne spominje Boga, a kojoj se Crkva službeno opirala, s novim Franjinim pontifikatom postaje kamen temeljac relevantnog dijela njegova učiteljstva.“
Rimski dokument kaže: „Iz ove perspektive, enciklika pape Franje Fratelli tutti predstavlja neku vrstu ‘Magna Carte’ naših suvremenih zadaća zaštite i promicanja ljudskog dostojanstva“ (br. 6). Zaboravite De opificio hominis sv. Grgura iz Nise i Agnosce, o christiane, dignitatem tuam sv. Lava Velikog iz njegove božićne propovijedi.
„Magnu Cartu o čovjekovom dostojanstvu nisu dali oci i Tradicija Crkve, nego ona dolazi od… Bergogliove Fratelli tutti! Čini se kao šala.“
Izvor: fsspx.news