U ponedjeljak, 8. travnja 2024., na ovogodišnji odgođeni blagdan Blagovijesti, Dikasterij za nauk vjere (DDF) objavio je deklaraciju Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu. Ovaj je dokument odobrio papa Franjo 25. ožujka 2024. godine.
Predstavljanje koje prethodi Deklaraciji, a koje je potpisao prefekt DDF-a, kardinal Víctor Manuel Fernández, objašnjava podrijetlo teksta o čijem je sastavljanju odlučeno prije više od pet godina. Nakon nekoliko nacrta Deklaracija je konačno odobrena u svibnju 2023., ali Papa je u studenom zatražio neke dopune prije prihvaćanja trenutne verzije.
U prvom dijelu opisuje se „Rastuća svijest o središnjoj važnosti ljudskog dostojanstva“. U drugom dijelu potvrđuje se da „Crkva naviješta, promiče i jamči ljudsko dostojanstvo“. U trećem dijelu predstavlja se dostojanstvo kao „temelj ljudskih prava i dužnosti“. Konačno, u posljednjem dijelu opisuju se „Neke teške povrede ljudskog dostojanstva“.
Pogrešna predodžba o ljudskom dostojanstvu
U Deklaraciji se preuzima i pooštrava iskrivljen ili neuravnotežen pojam ljudskog dostojanstva koji je bio u srcu Drugog vatikanskog sabora te je potvrđen u Deklaraciji o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae). Koncil je govorio o dostojanstvu koje posjeduju svi ljudi „u skladu s njihovim dostojanstvom kao osobā – tj. bića obdarenih razumom i slobodnom voljom“ (Dignitatis humanae), dostojanstvo koje se naziva „ontološkim“.
Koncil je vjersku slobodu utemeljio na tom ontološkom dostojanstvu koje dovodi do relativizacije katoličke vjere dajući ‘pravo zabludama’ u vjerskim stvarima. ‘Negativno’ pravo, ali svejedno pravo. Ovu su točku vjerni biskupi koji su se okupili u Coetus Internationalis Patrum ponajviše osporavali jer su u njoj ustanovili poricanje Kristova kraljevanja.
Važna razlika
Od br. 1 Uvoda, Deklaracija o tom dostojanstvu govori kao o „beskonačnom“, a u sljedećem odjeljku napominje da je ono „autoritativno“ proglašeno Općom deklaracijom o ljudskim pravima 10. prosinca 1948. godine.
U br. 7 tekst predstavlja „četverostruko razlikovanje pojma dostojanstva: ontološko dostojanstvo, moralno dostojanstvo, društveno dostojanstvo i egzistencijalno dostojanstvo“. Zadnja dva elementa zapravo su nebitna; prva dva su, s druge strane, bitna te ih treba dobro pojasniti.
Ljudsku dušu, koju je izravno stvorio Bog, On sjedinjuje s tijelom: ona tada ima dvostruku ulogu. Prvo, daje ljudsku narav stvorenoj individui, koja je iz te činjenice sama po sebi osoba, prema poznatoj definiciji Boethiusa, koju se citira u bilješci br. 17 dokumenta. Duša je dakle izvor ontološkog dostojanstva, koje je stoga jednako za sva ljudska bića.
Drugo, duša je načelo ljudskoga djelovanja po svojim sposobnostima: razumu i volji. Ovo djelovanje tvori domenu morala. Kad nam ljudska djela omogućuju da ispunimo našu ljudskost usmjeravajući nas prema našem cilju, a to je Bog, promatramo ih kao „dobra“. Kada nas, naprotiv, udaljuju od toga cilja, to su „loši“ postupci.
Stoga moralno dostojanstvo određene osobe ovisi o njezinu djelovanju: čovjek koji čini dobro da postigne svoj konačni cilj posjeduje dostojanstvo koje je tim veće što više teži tom cilju. Ali onaj tko se odvraća od svog cilja i čini zlo, gubi to dostojanstvo: on si ga oduzima.
Tu se činjenicu priznaje na naravnoj razini u društvenim zajednicama – obiteljskoj, socijalnoj ili političkoj. Dakle, građanin koji čini dobro biva nagrađen na različite načine: čak ga se može učiniti primjerom odličjima – spomenima, medaljama, počastima. Ali tko čini zlo, toga se kažnjava zakonom. Te nagrade i te kazne daju osobi ono što je zaslužila – u dobru ili u zlu – i omogućuju društvu da se brani od onih koji mu prijete.
Kako Drugi vatikanski sabor i Dignitas infinita pogrešno tumače ljudsko dostojanstvo
Očito se ovdje ne radi o nijekanju ontološkog digniteta, nego naprotiv. On odgovara temeljnom čovjekovom dostojanstvu te posebno ukazuje na nepovredivost nevinog ljudskog života. Dijete u majčinoj utrobi, dijete prije dobi razlučivanja, čovjek lišen razuma, svi posjeduju to dostojanstvo koje isključuje svaku povredu.
S druge strane, za sve druge, za sve one koji su sposobni za moralno djelovanje, moralno dostojanstvo postaje bitno, osobito u očima društva. Jer u konačnici, kako je moguće kazniti osobu obdarenu neotuđivim i nepovredivim dostojanstvom? To može biti samo iz kuta onog moralnog dostojanstva koje Deklaracija priznaje u br. 7.
Ali novi nauk, koji uvodi neravnotežu između dva vidika ljudskoga dostojanstva, ograničava vlast u njezinim ovlastima namijenjenima zaštiti društva i Crkve. Tako se treći dio o „Dostojanstvu, temelju ljudskih prava i dužnosti“ fokusira na ontološko dostojanstvo, a samo se djelomično osvrće na moralno dostojanstvo, a da ga čak i ne imenuje.
To dolazi do izražaja u pogrešnom inzistiranju na objektivnoj razini (ontološkom dostojanstvu), čime se zanemaruje subjektivna razina (moralno dostojanstvo). To se najprije očituje kroz nauk o vjerskoj slobodi gdje se ne dopušta katoličkoj političkoj vlasti da primjereno brani vjeru.
To se opet očituje radikalnom promjenom u pogledu smrtne kazne koja podliježe vlasti države. Iako je katolički nauk uvijek prihvaćao i opravdavao smrtnu kaznu, sada se tvrdi da to više nije tako. I to ponovno u ime tog nepovredivog ontološkog dostojanstva i zanemarujući moralno nedostojanstvo krivca, koji je postao opasan za društvo i njegove članove.
Beskrajno dostojanstvo?
Važno je usput primijetiti zaoštravanje ovog nauka upotrebom izraza „beskonačno“ povezanog s ontološkim dostojanstvom. To više nije čak ni udaljavanje od pravoga puta, nego zastranjenje. Samo je Bog beskonačan. Čak ni anđeli, ti čisti duhovi, nemaju beskrajno dostojanstvo.
Sa stajališta ljudske naravi, samo Jedan posjeduje to beskrajno dostojanstvo: Kristovo sveto čovještvo hipostatski sjedinjeno s božanskom Riječi. Moguće je tome pridodati, po određenoj povezanosti, svece u Nebu koji uživaju blaženu gledanje jer su oni na taj način sjedinjeni sa samim Božjim dostojanstvom.
„Teške povrede ljudskoga dostojanstva“
Četvrti dio bavi se „nekima od brojnih teških povreda ljudskog dostojanstva danas“ (br. 34): siromaštvo, rat, nevolje migranata, trgovina ljudima, seksualno zlostavljanje, nasilje nad ženama, pobačaj, surogat majčinstvo, eutanazija i potpomognuto samoubojstvo, marginalizacija osoba s invaliditetom, rodna teorija, promjena spola i na kraju, digitalno nasilje.
Sve te teme svakako su važne i dobro je vidjeti ponavljanje određenih osuda, kao i pročitati argumente kojima se mogu poslužiti branitelji katoličkog nauka. Usprkos tome, ostaje zastrašujuće primijetiti opetovano pozivanje na autoritet Opće deklaracije o ljudskim pravima (br. 2, 23, 56, 63). I misliti da jedino to može potaknuti ljude na istinsko poštovanje ljudskoga dostojanstva.
Izvor: fsspx.news