Franjin novi pastoral

1. Tijekom svog posljednjeg putovanja u Indoneziju, papa Franjo želio se ovog petka, 13. rujna 2024., susresti s mladima na Katoličkom fakultetu u Singapuru. Međureligijski susret, u smislu da mladi ljudi o kojima je riječ – daleko od toga da bi svi bili katolici – pripadaju različitim vjerama, katolici ili ne, kršćani ili ne.
2. Potičući ove mlade ljude na „dijalog“, Sveti Otac im je jasno rekao da sve religije vode Bogu. „Sve su religije put do Boga. One su – da dam usporedbu – kao različiti jezici, različiti idiomi, da bi se to postiglo. Ali Bog je Bog za sve. A budući da je Bog Bog za sve, svi smo djeca Božja.“ [1]

3. Usporedba je zanimljiva. Doista, Aristotel i sveti Toma govore nam da je jezik znak, izravan i neposredan izraz ne stvarnosti koje su izvan uma, nego ideja, tj. intelektualnih pojmova pomoću kojih si naš um predstavlja prisutnost njihove najdublje nutrine, stvarnosti koju spoznaje.

   A jezik je ujedno i sredstvo koje je narav dala ljudima da mogu međusobno komunicirati, razmjenjujući svoje misli, svojim odgovarajućim izričajima [2]. Uspoređivati religiju s jezikom stoga znači uspoređivati put koji vodi do Boga s putem koji vodi do ideja, koji vodi do misli.

   Ako je religija jezik, Bog je ideja, a različite religije su različiti načini izražavanja iste ideje. Papa također ističe sljedeće: „‘Ali moj Bog je važniji od vašega!‘ Je li to istina? Samo je jedan Bog, a mi, naše religije su jezici, putevi do Boga. Neki su sikhi, drugi muslimani, treći hindusi, treći kršćani, ali to su različiti putovi.“

4. Pretpostavka na kojoj se temelji ovaj govor Svetoga Oca upravo je ta da su različiti jezici samo različiti izrazi jedne te iste ideje. Različiti sljedbenici različitih religija imaju istu predodžbu o istom Bogu, a razlika je samo u načinu na koji to izražavaju.

5. Ali odgovara li predodžba Boga stvarnosti i je li to stvarnost jednog i jedinog pravog Boga? Primjerice, odgovara li predodžba Boga, kako je na različite načine izražavaju katolici i židovi, vječnoj i objektivnoj stvarnosti Presvetoga Trojstva, jednoga Boga u tri istobitne Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga?

   Odgovara li predodžba Isusa Krista, kako je na različite načine izražavaju katolici i muslimani, povijesnoj i objektivnoj stvarnosti Isusa iz Nazareta, pravoga čovjeka, Sina Djevice Marije i pravoga Boga, vječnoga Sina i istobitnog s Ocem ? Postoji li stvarnost izvan naših predodžbi? I ako postoji, kakva je ona?

   Je li to stvarnost bića koje je izvan našega uma, to jest bića neovisnog o našim psihološkim i subjektivnim reakcijama? Je li to sama stvarnost naših vitalnih reakcija, stvarnost našeg religioznog osjećaja, naše potrebe za beskonačnim, osjećaja i potrebe onako kako ih živimo i doživljavamo? I bi li predodžba o Bogu bila nešto drugo osim svijesti o tom iskustvu?

   I može li takva predodžba, s jezikom koji je izražava, uspjeti pružiti dovoljno točan prikaz ove stvarnosti na koju se odnosi? Toliko odlučujućih pitanja koje postavlja ovaj govor pape Franje, nedvojbeno bogatije problematike nego što se na prvi pogled čini.

6. Sa svoje strane, papa sveti Pio X. dao je u enciklici Pascendi – doista sasvim jasno – nekoliko elemenata za odgovor i razlučivanje. Prema trajnim i propisno utvrđenim tvrdnjama iz Katekizma, Bog je osobno biće neovisno o mišljenju i on se kroz svoju nadnaravnu objavu objavio kao jedan u Trojstvu svojih istobitnih osoba: Oca, Sina i Svetoga Duha.

   I on je u osobi svoje Riječi sjedinio individualnu ljudsku narav Isusa iz Nazareta, sina po tijelu Djevice Marije. Ove temeljne istine poriču i religija suvremenog židovstva i islam, i općenito takozvane nekršćanske religije, te se čini da je u njima teško vidjeti tolike putove koji vode do Boga.

7. Osim ako ne postuliramo da je Bog samo predodžba koja se odnosi najviše na egzistencijalno iskustvo ili na osjećaj, iskustvo i osjećaj koji nijedna vjerska formulacija ne može adekvatno izraziti. Odatle bi svaki vjernik mogao s pravom težiti da, izvan izričaja svoje religije, prianja uz nepoznatu istinu koja se nikada ne može iscrpno izraziti ijednim jezikom.

   Iz takve perspektive svi vjernici već imaju zajedništvo u istoj vjeri, a sva vjerovanja u svijetu samo su njezine varijacije. Međureligijski dijalog, kako ga potiče papa Franjo, trebao bi ubrzati svitanje dana kada će postojati jedna religija za cijelo čovječanstvo, nakon što sve sukobljene podjele budu zauvijek ukinute. [3]

8. Trebamo li onda ovdje prokazati religijski relativizam ili latitudinarizam? Ne, jer je zabluda koju je papa Pio IX. osudio u Syllabusu zabluda onih koji tvrde da su „sve religije jednake“ [4]. Da bi potvrdio da „sve religije vode Bogu“, papa Franjo ne kaže da one onamo vode „jednako“ ili s istom vrijednošću.

   Nauk Drugog vatikanskog sabora priznaje ovu spasenjsku vrijednost, pod uvjetom da ju se razumije na drugačiji način [5]. Katolička bi religija na taj način bila povlašteni izraz odnosa između čovjeka i Boga – odnosno osviještenog vjerskog osjećaja. Možemo li onda ovdje govoriti o „ublaženom latitudinarizmu“? Zašto ne, pod uvjetom da ne preuveličamo opseg ovog mogućeg „ublažavanja“. Nema sumnje da bi bilo bolje pokušati reći „neolatitudinarizam“, ali idemo dalje, budući da de nominibus non est disputandum.

9. Ne zaboravimo da tu već imamo presedan. U ponedjeljak, 4. veljače 2019., papa Franjo je zajedno s velikim imamom Ahmadom Al-Tayyebom potpisao Zajedničku deklaraciju o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot. Već ovaj tekst potvrđuje da su „pluralizam i raznolikost religija […] mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića [6]“. Odatle bi logično trebao proizlaziti pastoral – neoindiferentistički – koji se provodi s mladima.

Abbé Jean-Michel Gleize