Važnost „malih krjeposti“
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovništvu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Pretpostavka poretka milosti, tj. nadnaravnoga jest narav. „Gratia supponit naturam, gratia elevat naturam.“ Važna je ovo izreka skolastičke teologije koja je uistinu bitna za kršćanski život. Milost, dakle, pretpostavlja narav i usavršava je. Red milosti je oplemenjenost naravnoga, njegovo uzdizanje u viši red. Drugim riječima, ni u Crkvi Božjoj ne mogu se zanemariti naravna sredstva koja vode do cilja, nego ih se mora pažljivo primijeniti. S druge strane crkvena sredstva milosti moraju se što više cijeniti ako Crkva želi u potpunosti ispuniti svoju zadaću da svoje članove učini pravim kršćanima, sve savršenijim ljudima, svetcima. Postoji niz zabluda među nekim vrlo pobožnim dušama o kojima svećenici trebaju govoriti, osobito u duhovnom vodstvu: od isključivosti, gorčine, neljubaznosti, otrcanosti i neljubaznosti u izvanjskom nastupu, ali i u srcu do nedostatka u zauzimanju za opće dobro, u djelima milosrđa kao i nezainteresiranosti za katoličku kulturu.
Važan nauk o krjepostima sv. Franje Saleškog
Za crkvenog naučitelja sv. Franju Saleškog (1567.-1622.) središnje mjesto u kršćanskom životu zauzimaju tzv. male krjeposti: strpljivost prema sebi i drugima, poniznost, krotkost, blagost, staloženost, srdačnost, uljudnost, skromnost, istinoljubivost. Stalna borba za te krjeposti osnova je za istinsku pobjedu i plodonosnost u većim bitkama za dobro i lijepo. Franjo Saleški jednom je rekao: „Ali više od svega preporučam da uvijek prakticirate svetu blagost i ljubaznost u svim prilikama koje vam ovaj život nesumnjivo često pruža.“
Sveta krizma koju biskup posvećuje na Veliki četvrtak, a koja se prema apostolskoj predaji upotrebljava u Crkvi Božjoj za sakrament potvrde i ređenja, sastoji se od maslinova ulja i balzama. To simbolizira dvije dragocjene, iznimno uzorne krjeposti koje svijetle u osobi božanskog Spasitelja. On nam ih je tako odlučno preporučio jer bi se po tim dvjema krjepostima naša srca trebala posebno posvetiti Njegovoj službi i postati odlučna da ga slijedimo. „Učite se od mene“, rekao je, „jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11, 29) Poniznost nas čini savršenima pred Bogom, a blagost u odnosu prema bližnjemu. Balzam u svim tekućinama tone na dno, on je stoga simbol poniznosti. Maslinovo ulje pliva na površini i time simbolizira blagost i dobrotu koja stoji iznad svega i nadilazi sve krjeposti. Ona je doista cvijet ljubavi koja prema sv. Bernardu dostiže svoje savršenstvo kada je, ne samo strpljiva, nego i blaga i dobrohotna.
Nedostatci u odgoju i loši uzori
Nažalost, posljednjih godina sve smo se više navikli na nedostatke u odgoju. Čak i odrasli, mlađi i stariji ljudi usvajaju loše navike. Može se, primjerice, primijetiti da su neki zaboravili pristojno, pravilnim redoslijedom pozdravljati bližnje. Neki ljudi, i to bez ikakvog valjanog razloga, odaju izvanjski dojam kao da žive u zamrzivaču. Pa čak i ako postoje opravdani razlozi, oni kao da nikada nisu čuli za unutarnje i vanjsko mrtvljenje, samosvladavanje itd. Oni očituju svoje loše raspoloženje, neki čak i namjerno i previđaju činjenicu da griješe protiv ljubavi prema bližnjemu, ali često i protiv poštovanja koje dugujemo recimo roditeljima ili svećeniku. Loša osobna higijena i nemoralna, neugledna ili ružna odjeća također su povrjeda ljubavi prema bližnjemu i mnogih drugih krjeposti. Nažalost, neki vjernici dolaze bez poštovanja i na svetu Misu, pred Presveto, odjeveni u čudne modne kombinacije stanovnika alternativne ljevičarske gradske četvrti i katoličkih rekvizita iz 18. stoljeća, ali plastičnih. Nije iznenađujuće da to mnoge normalne ljude plaši. I ne samo da su neke suvremene žene loše odjevene, nego i veliki broj muškaraca u crkvu dolazi neobrijan, otrcan i nekultiviran. Ovdje treba ukratko dodati onu staru izreku katoličkih kateheta: „Kako izgleda tvoj ormar, tako ti je i u duši.“ Tu bi se mogli dodati mnogi drugi primjeri, posebno neljubaznosti i nepoštovanje prema starijim ljudima u javnosti te nedostatka poštovanja prema katoličkom svećenstvu.
Katolička kultura u međuljudskim odnosima
Sveti apostol Pavao piše u Poslanici Filipljanima: „De cetero, fratres, quaecumque sunt vera, quaecumque pudica, quaecumque iusta, quaecumque sancta, quaecumque amabilia, quaecumque bonae famae, si qua virtus, si qua laus, haec cogitate.“ „Uostalom, braćo, što je god istinito, što je časno, što je pravedno, što je sveto, što je ljubezno, što je slavno, što je god krjeposno, i što je god hvalevrijedno, to mislite!“ (Fil 4,8)
Prekrasan latinski tekst Vulgate Pavlove poslanice izražava puno dubokih stvari o našim životima. Istiniti, časni (stidljivi / čedni), pravedni, sveti, ljubezni, slavni (na dobrom glasu), krjeposni, hvalevrijedni: takvi trebamo biti, tome trebamo težiti. Radi se o pravom odgoju srca. Dobro formirane osobe davat će dobar primjer. Dobrota i vedro srce privlače ljude te su veliko sredstvo apostolata. Svatko bi se trebao svakodnevno pitati: „Jesam li vedar?”
A ako ovdje ne možemo reći potvrdno, možda postoji nešto što trebamo uskoro reći u dobroj ispovijedi. Životni križ, ako ga nosimo dobro i Bogu ugodno, nikada ne oduzima radost, nego je izvor radosti. Duboka je duhovna radost biti tako osobito ujedinjen sa Spasiteljem. Kršćanin koji je spreman na žrtvu i umrtvljen, uvijek je sretan. U protivnom nešto temeljno nije u redu u njegovoj askezi i duhovnosti. Ogorčena, neljubazna narav protivna je katoličkom identitetu i tu se doista trebamo početi mijenjati. Najdublja životna radost neraskidivo je povezana s križem. Radost, a ne strah, čini nas vjernima. Radost koju treba stidljivo, gotovo ljubomorno čuvati, kako Isus govori učenicima, upravo je ono što nas čini nesebičnima i stoga elastičnima, prilagodljivima, čvrstima. Samo ta strpljiva, čedna, šutljiva radost ima snage nositi križ koji neizbježno dolazi iza svakog Tabora. Ta radost nije slatkoća za uspavljivanje – ona je gorka kao napitak za borce, tvrda kao dijamant koji mora prorezati glavu i srce da bi došao do srži, do biti. Ona je dar i zadatak, srž svih vrlina. Nećemo je postići odvraćanjem pažnje od delikatne, turobne stvarnosti, nego njezinim prihvaćanjem. Ta radost postaje sve čišća i zrelija i čvršća upravo kroz kušnju, kroz poniženje i bol. Jer oni postupno uzrokuju da ponosno ja odumire te baca svoj leš u krilo Božjeg milosrđa, u otajstvo njegove prikrivene, ali nepogrješivo pobjedničke slave.
Težnja za krjepostima i molitva
Samo naivni ili zabludjeli umišljaju si da vlastitim trudom mogu postići krjepost, dobrotu, pa čak i svetost, ali to ne ide tako. Svetci su to nekako shvatili u punom smislu. Samo oni koji poznaju i ljube Boga shvaćaju i potvrđuju vlastitu nemoć i prihvaćaju jedinu zadaću da priprave Božje putove te ponizno i tiho čekaju Njegov dolazak. Oni razumiju da upravo u potrazi za krjepostima, u duhovnim bitkama naših života, treba moliti.
Težnja za krjepostima i Majka Božja
Bezgrješna, uvijek čista Djevica i Majka Božja, nije mogla biti podvrgnuta zakonima prirodnog raspadanja tijela nakon smrti. Ona je bila jedino stvorenje kojemu je bilo dopušteno doživjeti kraj svog zemaljskog života kao nesmetan prijelaz iz vremenitoga u vječni život bez poremećaja i muka, tako da je ona bila jedino stvorenje koje je tijelom i dušom ušlo u slavu Božju gdje Njezino Srce kuca uvijek živo kao Kraljice Neba i Zemlje. Ona nije samo duhom s Bogom, nego i srcem od krvi i mesa koje može izravno majčinski sudjelovati u našim zemaljskim radostima i brigama, strahovima i patnjama. Tako je Marija, kako je uvijek iznova promatraju liturgija i pučka pobožnost – spes nostra, nada svih ljudi. Jer mi nismo čisti duhovi, nego stvoreni od tijela koje također žudi za neprolaznim spasenjem i preobraženjem. Njezino uznesenje u nebo daje nam sigurnost da ćemo jednog dana uskrsnuti čak i nakon traume smrti. Tako ćemo u nebu vidjeti Boga svojim očima i primiti tijelom i dušom konačno blaženstvo i zauvijek sudjelovati u slavi samoga Boga našega. Ovdje je na zemlji važno voditi dobar kršćanski život, posebno težiti malim i velikim krjepostima. Marija nam je ovdje najbolji i najljepši uzor. Na početku spomenuti nedostaci, kao što su isključivost, gorčina, otrcanost i neljubaznost, nezamislivi su u kući Svete Obitelji. Neka nam Marija doista bude na pomoć.
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. kolovoza 2024.
Izvor: fsspx.at
