O djelu opomene među kršćanima
Dva su se djela milosrđa osobito cijenila i gajila od početka crkvene povijesti: milostinja za otklanjanje materijalnih potreba i takozvana opomena (correctio fraterna) za čovjekovo duhovno spasenje, za pomoć u najtežim potrebama, budući da smo svi odgovorni za našega bližnjega. Potrebna je, prije svega, briga za ljudsko materijalno stanje: problem gladi, nezaposlenosti i beskućništva treba nastojati riješiti pa i nauštrb osobnog prosperiteta. Čini se da to s vremena na vrijeme potresa srca i novčanike, ali odgovornost za vječno spasenje bližnjega danas rijetko tko prihvaća – iz lijene tolerancije koja graniči s ravnodušnošću.
Tjelesna nevolja pravi dojam na nas kad se pred nama pojavi njezino jadno lice, ali duhovna nevolja, zbunjenost, otuđenost, duboko ukorijenjeni krivi stavovi, uvredljivo ponašanje, usamljenost, beznađe, nepravda ili jednom riječju grijesi bližnjega, pobuđuju u nama više kritiku, rijetko milosrđe, a još rjeđe tako visoki čin ljubavi i bratsku opomenu. Tradicionalni katolici ponekad govore o posebnim slučajevima opomene, poput onih koje predviđa sv. Toma Akvinski naspram crkvene vlasti; opomenu kao djelo istinskog milosrđa među jednakima, o čemu je ovdje riječ, često se zanemaruje. Ali to je od velike važnosti. To je divno djelo milosrđa.
Što je to „bratska opomena“?
Bratska opomena odnosi se na one koji su u neznanju ili u zabludi, kojima nedostaje znanje potrebno za ispravan način života. Mora im se pomoći jer to je dio istinske kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Budući da naši bližnji često skreću s puta kreposti, ljubav također traži da ih vratimo na napušteni put kreposti. To se djelovanje naziva bratskom opomenom, a jasno nam ga preporučuju Sveto pismo i Tradicija. Dužni smo to učiniti kad god smo uvjereni da je naš bližnji posrnuo i sigurno sagriješio, i to u nadi u njegov popravak i kada nema nikoga drugoga tko bi to mogao uspješnije učiniti. Bratska opomena uvijek treba biti u duhu poniznosti i razboritosti. Ne smije nas u ispunjavanju naše dužnosti voditi slijepa revnost, raspaljenost, naprasitost ili ponos i umišljenost jer bi to ogorčilo i odvratilo srce osobe koja je opomenuta i našem susjedu nanijeli bismo zapravo više štete nego koristi. Uvijek moramo voditi računa o mjestu i vremenu, osobi i temperamentu, karakteru, najmanjim okolnostima koje često puno odlučuju. Ako su okolnosti nepovoljne ili ako nemamo dovoljno pronicljivosti i snage da popravimo naše bližnje, čekajmo pogodan trenutak ili povjerimo opomenu uviđavnoj osobi ili autoritetu.
S jakošću i ljubavlju
Osim iskrene ljubavi, za to je potrebna i jakost. Nije lako nekoga opomenuti na pravi način. Ne želimo izgubiti svoje prijatelje i ne želimo da nas se doživljava kao sveznalice i reformatore. A prije svega tu pripada ljubav koja toliko trpi tuđu bolest, kao da je to na neki način i naša bolest, budući da svi mi po katoličkom nauku činimo jedno tijelo. Što boli jedan ud ovoga tijela, boli i ostale udove i cijelo tijelo, kako to piše sv. Pavao. „Svatko neka nosi svoje breme te će“, kaže on, „ispuniti Kristov zakon.“ Bratska opomena smatra se znakom i činom milosrđa i ljubavi prema cijelom tijelu Isusa Krista, prema Crkvi, kao ispunjenje Isusove zapovijedi, remek–djelo krjeposti ljubavi (caritasa). Ona nas vodi u najdublju srž one punine ljubavi u kojoj se sastoji kršćanska svetost.
Prestanimo s kritikama i ogorčenim postupcima
Kritika i iskvareni, patološki kritički duh dijele, zbunjuju i kvare. Ta je kritika, prije svega, vrlo često grijeh protiv pravednosti i ljubavi i narušavanje ugleda. Lako postane ogovaranjem, a ponekad i klevetom. To je, nažalost, među kršćanima kroz povijest Crkve bilo vrlo često rašireno, osobito često među ljudima koji ponekad izgledaju vrlo pobožni, ali koji su kao posljedica toga samo neugodna karikatura pravih pobožnih katolika. Bratska opomena, kada se čini nasamo, taktično, jasno i uistinu bratski, liječi, miri i obnavlja jedinstvo ranjenoga tijela Crkve. Tako ju se nikad neće pomiješati s uplitanjem u tuđe poslove, nespretnom povjerljivošću ili ponosnom uznositošću u stilu: „Ja ću te naučiti.“
Ponovno želim upozoriti na međuljudsku interakciju u novim medijima, na internetu, na blogovima i forumima. Molim vas, ne dajmo đavlu da nas tu prevari!
Ljubav i istina
Ljubav i istina moraju ostati povezane. Jedno i drugo je teško postići, oboje je izuzetno vrijedno, dugujemo bližnjima i ljubav i istinu. Krist nedvosmisleno kaže da, ako ta bratska opomena ne uspije, onda treba uključiti crkvene službenike, biskupe i svećenike jer je sam Isus Crkvi dao sudsku vlast nad zlom i zlima. On je osnovao Crkvu koja nije izolirano mjesto za nevine i svete. Ona se mora nositi s prljavštinom i svim vrstama zla te mora ukazati na ono što nije u redu.
Kada pastiri osuđuju lažne učitelje do te mjere da koriste izopćenje, ne radi se o drskosti, nego je to moć koju je Isus u Evanđelju jasno dao upravo njima, pastirima. Pastiri nose tešku odgovornost za sve udove tijela, recimo slikovito: za kožu i za mozak, za put pojedinca i za zdravlje zajedničke krvi. A budući da primjerice učeni sveučilišni profesori, kao i teolozi i donositelji odluka u društvu, očito nisu imuni ili zaštićeni od pogrješke i slabosti. Budući da njihove pogrješke mogu naškoditi brojnim ljudima i zajednicama, biskup bi naravno i njih trebao opominjati i koriti. Tu se biskup izlaže opasnosti da lukavi mediji koji, nažalost, često ozbiljno krše kršćanske zapovijedi, njega, pastira, optuže da samo teži moći ili pokušava utjecati na svjetovne stvari. Ali to nije samo biskupovo pravo; to je i njegova dužnost. Baš kao što zanemarivanje bratske opomene treba označiti kao grijeh nedostatka ljubavi, tako bi se odricanje službenika od vršenja svoje sudske vlasti pokazalo kao prijestup protiv Kristovog naloga i protiv zajednica koje su im povjerene.
Uz molitvu i žrtvu
Za svaku opomenu, bez iznimke, treba se pripremiti molitvom i žrtvom. Bez nadnaravne pripreme teško da će ona moći uroditi plodom. Uz krjeposnu praksu duboki nadnaravni duh dio je dobro izvršene opomene premda to bile samo svakodnevne, možda i materijalne, sitnice u svakodnevnom životu, u obitelji, na poslu. Upravo se tu trebamo vježbati. Opomenuti muža da se svaki dan pravilno brije, djeci napomenuti da im cipele trebaju biti dobro ulaštene itd. Ako prakticiramo opomenu u svakodnevnom životu, tada ćemo i lakše uspjeti u velikim životnim stvarima. Osobito su važni roditelji, a u konačnici su svi poglavari, osobito svećenik, pozvani često vršiti ovo djelo milosrđa. Dobar svećenik koji voli svoje stado, također opominje, obično osobno u ispovjedaonici kada vodi duše. Ponekad također može biti potrebno i korisno za opće dobro sve vjernike opominjati s propovjedaonice jasno i snažno, ali uvijek iz srdačne ljubavi.
Nesebično, neproračunato milosrđe zahtijeva ovu vrijednu, hrabru brigu za spasenje svih, bilo zgodno ili nezgodno.
Molimo za tu dragocjenost ljubavi (caritas), koja našem suživotu u Kristu, osobito u obitelji, može dati pravi kršćanski ton kao što to dolikuje kršćanskom društvu. Upravo tako možemo ponovno izgraditi kršćansko društvo. Ostali će nam na tome biti zahvalni.
p. Johannes Regele
Izvor: https://fsspx.at/
