Dijalog nije koncilsko otkriće. Pavao VI. u Ecclesiam suam (6. kolovoza 1964.) je njegov začetnik: dijalog sa svijetom, dijalog s drugim religijama. Ali mora se priznati da je Koncil znatno ojačao liberalnu tendenciju. Uzmimo primjer:
„Istinu valja tražiti (…) uz pomoć (…) razmjene mišljenja i dijaloga; po tome ljudi jedni drugima izlažu istinu koju su našli ili misle da su je našli kako bi se uzajamno pomogli u traganju za istinom“ (DH 3).
Dakle, iz istog razloga kao i nevjernik, i vjernik treba stalno istraživati! Međutim, sv. Pavao je vrlo dobro prokazao lažne učitelje: „Koje se svagda uče i nikad ne mogu doći k spoznaji istine“ (2 Tim 3,7)! Nevjernik bi stoga vjerniku mogao donijeti elemente istine koji mu nedostaju! Sveti je oficij u svojoj Uputi o ekumenizmu od 20. prosinca 1949. odbacio ovu zabludu i glede povratka odijeljenih kršćana u Katoličku Crkvu napisao sljedeće:
„Međutim, ne smije se o tome govoriti na takav način da si oni umisle da bi svojim povratkom Crkvi donijeli neki bitan element koji joj je dotad nedostajao.“
Ono što nam može donijeti kontakt s nekatolicima je ljudsko iskustvo, ali ne i elemente nauka!
Osim toga, Koncil je značajno promijenio odnos Crkve prema drugim religijama, posebice onim nekršćanskim. Tijekom razgovora koji sam vodio 13. rujna 1975. s tajnikom msgr. Adama, sionskog biskupa, taj se tajnik složio sa mnom: da, nešto se u misionarskom usmjerenju Crkve promijenilo. Ali je dodao: „I bilo je potrebno da se to promijeni.“ „Danas se, na primjer“, rekao mi je, „kod onih koji nisu kršćani i onih koji su odvojeni od Crkve uzima u obzir ono dobro, pozitivno; u vrijednostima koje oni posjeduju pokušava se prepoznati sjeme njihova spasenja.“
Zasigurno, svaka zabluda ima istinite, pozitivne strane; nema zablude u čistom stanju, kao što ne postoji ni apsolutno zlo. Zlo je kvarenje dobra, zabluda je kvarenje istine u subjektu koji ipak zadržava svoju narav, određene naravne kvalitete, određene istine. Ali postoji vrlo velika opasnost u oslanjanju na ostatak istine koji zabluda čuva. Što bismo trebali misliti o liječniku koji bi, pozvan krevetu bolesnika, izjavio: „Oh, oh! Ali ostalo mu je još nešto, ovom bolesniku, nije to tako strašno!“ Možete liječniku i deset puta ukazati na bolest i reći: „Ali obratite pažnju na bolest, zar ne vidite da je bolestan? Treba ga liječiti, inače će umrijeti!“ On će vam odgovoriti: „Ma, ipak, nije on tako loš. Inače, moja metoda je da ne obraćam pažnju na bolest koju imaju moji pacijenti, to je previše negativno, nego na preostalo njihovo zdravlje koje još imaju.“ Pa, rekao bih, pustimo slobodno bolesne da umru! Bit je u tome da kada nekatolicima i nekršćanima dosta često kažemo: „Ipak, vi imate ispravnu savjest, imate sredstva spasenja“, oni na kraju povjeruju da nisu bolesni. I kako bi ih tada u konačnici trebalo obratiti?
Ali taj duh nikada nije bio duh Crkve. Naprotiv, misionarski duh uvijek je bio otvoreno pokazivati bolesnicima njihove rane kako bismo ih izliječili, kako bismo im donijeli potrebne lijekove. Suočiti se s nekršćanima i ne reći im da trebaju kršćansku religiju, da se ne mogu spasiti osim po našem Gospodinu Isusu Kristu, neljudska je okrutnost. Svakako, na početku privatnog razgovora treba učiniti captatio benevolentiae hvaleći ono što je u njihovoj vjeri vrijedno poštovanja – to je zasigurno legitimno; ali uzdići to na doktrinarni princip je zabluda i to znači zavarati duše! „Spasenjske vrijednosti drugih religija“ je krivovjerje! Učiniti to temeljem misijskog apostolata znači željeti zadržati duše u zabludi! Ovaj „dijalog“ je apsolutno antimisionarski! Naš Gospodin nije poslao svoje apostole da bi vodili dijalog, nego da propovijedaju! Ali budući da je od Koncila taj slobodarski duh dijaloga usađen u svećenike i misionare, razumljivo je zašto je „crkva Koncila“ potpuno izgubila misionarski žar, pravi duh Crkve!
Izvor: https://fsspx.at/
