1974. – 2024.: „Semper idem“

Generalni poglavar, don Davide Pagliarani; msgr. Alfonso de Galarreta, prvi asistent, s njegove desne strane; p. Christian Bouchacourt, drugi asistent, s njegove lijeve strane

Poruka Generalnog poglavara i njegovih asistenata povodom
pedesete obljetnice proglasa od 21. studenoga 1974.

Prije pedeset godina preuzvišeni nadbiskup Marcel Lefebvre objavio je znameniti proglas koji će postati povelja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Prava ispovijest vjere s vječnim odjekom, ovaj proglas izražava bit Bratstva, njegov raison d’être (smisao postojanja), njegov doktrinarni i moralni identitet, i konačno njegov pravac djelovanja. Bratstvo ne može odstupiti ni za jedan zarez od njegovog sadržaja i duha koji, pedeset godina kasnije, ostaje savršeno primjeren za današnje vrijeme.

Proglas sadrži dvije apsolutno središnje ideje koje se međusobno nadopunjuju i podupiru. Prva utvrđuje bitno doktrinarnu narav bitke koju vodi Bratstvo, a druga izražava njezinu svrhu.

To je doktrinarna borba protiv jasno prepoznatog neprijatelja: koncilskih reformi, predstavljenih kao otrovana cjelina, koje su stvorene u zabludi i vode u zabludu. U pitanje se postavlja njihov temeljni duh i posljedično sve što je taj duh proizveo: „Budući da ova reforma potječe od liberalizma i modernizma, posve je zatrovana. Potječe iz krivovjerja i vodi u krivovjerje, čak i onda kada joj svi čini i nisu krivovjerni! Stoga je svakomu svjesnomu i vjernomu katoliku nemoguće prihvatiti ove reforme, kao i podvrgnuti im se na bilo koji način. Jedini stav vjernosti prema Crkvi i katoličkomu nauku sastoji se u kategoričkomu odbijanju prihvaćanja reforme radi našega spasenja.“

Događaji od posljednjih pedeset godina samo su potvrdili relevantnost ove analize. Budući da je reformacija u sebi i u svojim načelima iskvarena, čini se nemogućim da se u Katoličkoj Crkvi išta obnovi, a da se prvo ne stave u pitanje sama načela Koncila te odbace sve zablude koje su u njemu sadržane. Svi oni koji su pokušali sačuvati i Tradiciju i reforme Drugog vatikanskog sabora, pokušavajući ih oženiti ili uzajamno obogatiti, neizbježno su u tome zakazali. U isto su vrijeme prijezir i mržnja prema Tradiciji i tridentskoj Misi nastavili rasti, dokazujući konkretno da dva neuskladiva nauka odgovaraju dvama nespojivim oblicima bogoslužja i dvama nepomirljivim načinima poimanja Katoličke Crkve i njezinog poslanja prema dušama.

Započeta na Koncilu, ta reformacija još traje i nastavlja donositi svoje plodove. Danas putem sinodalnosti svjedočimo potpunom obratu samog ustroja Crkve. Prenošenje božanskih istina, primljenih od utjelovljene Riječi, nadomješta se sustavom, ljudskom razradom, u kome sam Bog više nema mjesto i u kome diše čovjekov duh, a ne više duh Duha Svetoga. To je dijabolično izokretanje samoga Evanđelja.

Suočen s tim jasno prokazanim razaranjem Crkve, nadbiskup Lefebvre potiče nas da nastavimo doktrinarnu bitku i tako vojujemo sveti rat za kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista koji je put, istina i život. Danas, kao i u prošlosti, naše poslanje nije ništa drugo nego obnova svega u Kristu. Obnoviti sve – počevši s katoličkim svećeništvom u njegovoj doktrinarnoj čistoći i misionarskoj ljubavi. Obnoviti također svetu misnu žrtvu koja je sâmo srce života Crkve. Obnoviti pravi katolički život koji nije ništa drugo nego sam život Isusa Krista, obilježen duhom križa, za ljubav i slavu Njegova Oca. Obnoviti katoličku istinu vraćajući joj njezin sjaj i dajući joj da osvijetli svijet. Obnoviti, konačno, unutar Crkve i unutar građanskoga društva priznanje prava Krista, Kralja svih naroda.

„Isus Krist isti jučer i danas i u vijeke. Ne dajte se zavesti različnim i tuđim naukama, jer je bolje milošću utvrđivati srce“ (Heb 13, 8 – 9)

Druga predodžba koja dominira proglasom iz 1974. je jasna i odlučna namjera da djelujemo s jedinim ciljem služenja Rimokatoličkoj Crkvi.

Samo u Katoličkoj Crkvi kakva je ona uvijek bila i u njezinoj nepromjenjivoj Tradiciji imamo jamstvo posjedovanja istine, mogućnosti da ju propovijedamo i da joj služimo.

Iznad svega, dobro smo svjesni da je čuvanje Tradicije i poduzimanje svih nužnih koraka da bismo je očuvali i prenijeli, dužnost ljubavi koju vršimo radi dobrobiti svih duša i za Katoličku Crkvu u cjelini. Iz te perspektive naša je bitka posve lišena osobnih interesa. Bratstvo ne traži prvenstveno svoje osobno preživljavanje. Ono prvotno traži dobro sveopće Crkve i zato je Bratstvo par excellence djelo Crkve koje s jedinstvenom slobodom i snagom prikladno odgovara posebnim potrebama nezabilježeno tragičnog razdoblja.

Taj jedini cilj imamo i danas, kao i prije pedeset godina. „Stoga nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez buntovništva, bez srdžbe, pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena, uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim naraštajima ne možemo učiniti veću uslugu.“

Upravo Katoličkoj Crkvi pripada Tradicija. Upravo u njoj i za nju je čuvamo u njezinoj cjelovitosti: „i tako čekamo da istinsko svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo vječnoga Rima“. Držimo se te nadnaravne i nepogrešive sigurnosti da će ta ista Tradicija pobijediti, a s njom i cijela Katolička Crkva – kao i nove sigurnosti da je vrata paklena nikada neće nadvladati!

Menzingen, 21. studenoga 2024.

don Davide Pagliarani, generalni poglavar

             msgr. Alfonso de Galarreta,              prvi generalni asistent

              p. Christian Bouchacourt,              drugi generalni asistent

Proglas nadbiskupa Lefebvrea od 21. studenog 1974.
Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere i predaja potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.
 
Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koje su se očitovale na Drugomu vatikanskomu saboru i nakon sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.
 
Sve su ove reforme zaista pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, propadanju svećenstva, uništenju svete Misne Žrtve i sakramenata, gašenju redovničkoga života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima, u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je crkveno Učiteljstvo nekoliko puta svečano osudilo.
 
Nikakva vlast, pa čak ni najviša vlast u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo svoje vjere ili da okrnjimo svoju vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.
 
Sveti Pavao kaže: „Ali ako vam i mi, ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet!“ (Gal 1,8). Zar to nije ono što nam Sveti Otac želi posvijestiti? Pa ako se između njegovih riječi i djela, kao i u činima dikasterija, stvara određeno proturječje, onda biramo ono što se uvijek naučavalo i pravimo se gluhima prema razornim novotarijama u Crkvi. Ne mogu se poduzeti korjenite promjene na području lex orandi (bogoslužja), a da se time ne izmijeni „lex credendi“ (zakon vjere). Novoj Misi odgovara novi katekizam, novo svećenstvo, nova sjemeništa, nova sveučilišta, karizmatska, pentekostalna Crkva, sve odreda stvari koje su suprotstavljene pravovjerju i Učiteljstvu svih vremena.
 
Budući da ova reforma potječe od liberalizma i modernizma, posve je zatrovana. Potječe iz krivovjerja i vodi u krivovjerje, čak i onda kada joj svi čini i nisu krivovjerni! Stoga je svakomu svjesnomu i vjernomu katoliku nemoguće prihvatiti ove reforme, kao i podvrgnuti im se na bilo koji način.
 
Jedini stav vjernosti prema Crkvi i katoličkomu nauku sastoji se u kategoričkomu odbijanju prihvaćanja reforme radi našega spasenja.
 
Stoga nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez buntovništva, bez srdžbe, pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena, uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim naraštajima ne možemo učiniti veću uslugu.
 
Stoga se pridržavamo svega onoga što je Crkva svih vremena vjerovala i u vjeri prakticirala prije modernističkoga koncilskoga utjecaja: u ćudoređu, bogoštovlju, katekizmu, u svećeničkoj formaciji, u crkvenim ustanovama i svemu što je u knjigama kodificirano i zabilježeno. I tako čekamo da istinsko svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo vječnoga Rima.
 
Djelujući tako, milošću Božjom i uz pomoć Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa i svetoga pape Pija X., uvjereni smo da ćemo ostati vjerni Rimokatoličkoj Crkvi, kao i svim Petrovim nasljednicima i tako biti „fideles dispensatores mysteriorum Domini Nostri Jesu Christi in Spiritu Sancto“ (vjerni upravitelji otajstava našega Gospodina Isusa Krista u Duhu Svetomu). Amen.
Rim, 21. studenoga 1974.,
na blagdan Marijina prikazanja u Hramu
 
+ Marcel Lefebvre

Izvor: fsspx.org