Riječ poglavara Distrikta za mjesec ožujak 2025.
Sveta misna žrtva mora biti u središtu rada katoličke mladeži
Draga subraćo, časna braćo i sestre u redovništvu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
„Jer je Bog tako ljubio svijet da je predao svojega jedinorođenog Sina da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego ima život vječni“ (Iv 3, 16). I ono što je ovaj Očev Jedinorođenac izvršio svojom krvlju na Križu, nastavlja činiti beskrvno u svetoj misnoj žrtvi. On se sa svim svojim zaslugama prinosi Ocu za nas na oltaru. Kakva ljubav! On svaki dan na našim oltarima ulazi u Božju Svetinju nad svetinjama vlastitom krvlju, onom krvlju koja vapi prema Nebu za milosrđem za čovječanstvo više nego što je krv Abelova vapila za osvetom. Kakva ljubav! Kad god idemo na svetu Misu, penjemo se na jeruzalemsku Kalvariju!
Kristova ljubav prema nama
Ali nije dovoljno da Spasitelj (tu lijepu riječ moramo češće upotrebljavati!) jednostavno obnavlja svoju žrtvu na našim oltarima: u ovom najuzvišenijem od svih otajstava, čak i izvan svete Mise, On ostaje neprestano među nama sa svojim božanstvom i čovještvom, sa svojim tijelom i dušom. „Radost mi je“, kaže On u knjizi Izreka (Izr 8, 31), „prebivati s djecom čovječjom.“ Kao što dobar otac voli biti u krugu svoje djece, tako Isus ostaje među svojima u svetohraništu. Za nas katolike posebno vrijede Mojsijeve riječi: „Jer gdje je tako velik narod kojemu je Bog tako blizu kako je nama Gospodin, Bog naš, kad ga zazovemo?“ (Pnz 4, 7) A Božja ljubav prema nama još uvijek nije zadovoljena. Ona ga nagoni ne samo da bude među nama, nego i u nama. On želi da ga blagujemo i da po svetoj pričesti zauzme svoje mjesto u središtu naših srdaca. „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje; pijte svi iz njega jer je ovo krv moja“ (Mt 26, 26sl). Kakva velika ljubav beskrajnog veličanstva, Boga punog ljubavi, prema nama jadnim ljudskim bićima.
Svaki kršćanin koji razmišlja i osjeća prepoznaje s kojim pravom Tridentski sabor kaže: „Naš Spasitelj je… ustanovio taj sakrament u kojem je kao izlio bogatstvo svoje božanske ljubavi prema ljudima.“ [1] Oltarski sakrament je po snazi svete pretvorbe, po tzv. transupstancijaciji (trebali bismo kao katolici što češće upotrebljavati ovu važnu teološku riječ koja je vrhunac katoličke teologije) pravo tijelo i krv Isusa Krista pod prilikama kruha i vina, to je sam Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, hvaljen i blagoslovljen u vijeke vjekova!
Središnje otajstvo i najveće blago
„Euharistija je sakrament u kojem se po divnoj pretvorbi čitave biti kruha u tijelo Isusa Krista i vina u njegovu dragocjenu krv nalazi pravo, stvarno i bitno Tijelo, Krv, duša i božanstvo samog Isusa Krista našeg Gospodina pod prilikama kruha i vina da bi bio naša duhovna hrana.” [2] Tako počinje sv. Papa Pio X., zaštitnik našeg Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u svom poznatom Kompendiju kršćanskog nauka, koji sadrži odjeljak o Euharistiji i misnoj žrtvi, gdje jasnim riječima izražava te najbitnije istine. Središnje otajstvo i najveće blago naše katoličke vjere je euharistijska žrtva. Ono što ne poznajemo, ne možemo cijeniti. Ovo načelo vrijedi i za najveće blago naše Crkve, a to je Euharistija, Presveti Oltarski Sakrament.
„Dođite, jedite kruha mojega, pijte vina što sam ga natočila“ (Izr 9, 5) Ovim nas riječima Gospodin poziva na spasenjsku gozbu za koju je pripravio dragocjenu hranu, naime svoje tijelo i svoju krv… Oltarski je sakrament tajna, takoreći sveto otajstvo (sacramentum – sacrum secretum), čiji razlog ne treba otkrivati nevjernicima, nego vjernicima. Ali razlog za njegovu ustanovu je trostruk: naime uspomena na Otkupitelja, oltarska žrtva i hrana za čovjeka. Božanska mudrost stvorila je ove tri pojavnosti protiv tri drevna zla: naime, protiv zaborava Boga, protiv krivnje nastale krađom tuđe imovine i protiv propasti koju donosi konzumiranje pogubne jabuke. Jer praroditelji su bili prevareni od zmije i navukli su na sebe ovo trostruko zlo, a preko njih postali su iskvareni njihovi potomci.“ [3]
Papa Urban IV. povjerio je sv. Tomi Akvinskome da sastavi misu i oficij za blagdan Tijelova, veliki blagdan zahvalnosti za Presveti Oltarski Sakrament, uveden 1264. godine. Tako je on napisao veličanstvene himne koje Crkva od tada pjeva na ovaj blagdan. On je veliki teološki učitelj, osobito u ovom traktatu o svetoj Euharistiji. Tako ovo kratko djelo daje pregled njegovih bitnih učenja iz njegove Teološke sume. On je doista majstorski otkrio vjernicima razloge ovog presvetog otajstva.
Rad s mladima u Crkvi i zvanja
Jedan od posljednjih živućih svećenika moga djetinjstva ove godine slavi 60. obljetnicu svećeništva. Nedavno mi je ispričao koliko ga je sveta Misa dotaknula kao dijete i tinejdžera, posebno kao ministranta. Prije nekog vremena napisao mi je u pismu: „Baš sam nedavno razgovarao s prijateljem s kojim sam služio kao ministrant. Bilo nam je svejedno je li latinski ili njemački, bilo je jednostavno zadovoljstvo biti tamo. Ništa nismo razumjeli, a opet smo bili fascinirani svečanostima u kojima smo sudjelovali. Mislim da je to jednostavno bila atmosfera koja nas je okruživala tijekom liturgijskog slavlja: prostor sa svojim uređenjem i ukrasima, glazba s orguljama i pjevanjem, zvonjava zvona, ruho, stajanje, sjedenje, klečanje i procesije, tamjan, svijeće, ali i tišina, zajedništvo. Bilo je to kao igra, sveta igra, ali ne igračka! Nije bilo posebno osmišljenih službi za djecu niti posebne „dječje liturgije“. Vjerojatno me to ne bi ni zanimalo. Za mene je to više bilo polagano prerastanje u živote i slavlja odraslih u bogoslužju. Moglo bi se možda reći: djeca sve to ne razumiju pa je potrebno nešto „dječje“. No razumijemo li mi kao odrasli sve što slavimo? Riječ je ipak o nečemu što nadilazi naše razumijevanje. Djecu treba postupno uključivati u bogoslužna slavlja. Za to postoje odgovarajuće smjernice. Mislim pritom na rečenicu koju Mudrost kaže u Starom zavjetu: „Kad je [Stvoritelj] polagao temelje zemlji bila sam kraj njega kao graditeljica, bila u radosti iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme. Igrala sam po tlu njegove zemlje i moja su radost djeca čovjekova.” (Izr 8, 29b-31) Tako je to s liturgijom: mi smo s Njim, našim Stvoriteljem, igramo se pred Njim na zemlji, a sve to u zajednici s drugim vjernicima. Pravila igre su predviđena obredom. To je ono što nam daje radost. Tako se polako, vrlo polako otkriva otajstvo koje slavimo, sad malo tu, sad tamo…“
Prenijeti ljubav prema bogoštovlju, prema pravoj katoličkoj liturgiji
Sjećam se još jedne izjave jedne gospođe iz svog ranog djetinjstva prije više od 35 godina koja je došla iz komunističke zemlje u kojoj su kršćani bili masovno progonjeni. Bila je pozvana na jednu „obiteljsku Misu“. Rekla je: „Što je to? Kod nas toga nema, imamo puno obitelji na svakoj Misi.“ Ovdje se jasno vidi koliko su Crkvu uništile novotarije, ali ponekad možda i određeni previše moderan duh, čak i u tradicionalnim krugovima. Misa se koristi kao sredstvo za katehezu i obiteljski pastoral. Strašno! Služi se stara Misa, ali je inače sve ostalo moderno te se bez puno razmišljanja prihvaća što nam svijet danas radi ili nam pokušava nametnuti. Osobni primjer: subraća u Distriktu i sakristani već znaju koliko ne volim novoizrađeno ruho koje se izdaleka lijepo sjaji, ali je napravljeno od plastike, izvezeno pomoću računalnog programa, sa stalka, čak i ako iz daljine izgleda kao staro. To pokazuje nešto vrlo bitno: koliko nedostaje ljubavi prema Bogu, također ljubavi prema bogoslužju, prema Euharistiji, prema najvećem blagu na zemlji. Tu leži jedan od dubljih razloga zašto danas više nema zvanja jer je ljubav prema Presvetom često samo mehanička, tehnokratska, rubricistička u lošem smislu ili puna hladnog, rigoroznog jansenizma. U Crkvi je ostalo samo malo ljudi punih ljubavi koji rade i žrtvuju se za dobroga Gospodina, osobito koji žrtvuju svoje dragocjeno vrijeme i dobrovoljno služe Bogu.
Novo usmjerenje na bitno
Ovdje je potrebno novo usmjerenje na ono što je bitno. Ljubav prema Spasitelju u Oltarskom Sakramentu prije svega mora ponovno postati vidljiva kroz svećenike, kroz njihov sveti život, kroz dostojanstveno slavljenje liturgije u svim njezinim detaljima. Dostojanstvo nije tehnokracija ili hladni rubricizam, nego ljubav. Ovdje javno priznajem da imam problema s cijelim liturgijskim pokretom 20. stoljeća, čak i s onim što objektivno nije bilo loše, te ga uglavnom odbacujem jer je proizašao od hladnih akademika s tehnokratskom pretjeranom revnošću, ali ne i žarom vjere, nade i ljubavi koju su imali sveci. Misa nije sat tjelesnoga, listanja misala za puk ili drugih knjižica za pučku pobožnost. Neke su se tridentske mise izrodile u to. Ljudi ne znaju doista štovati Spasitelja, sjediniti se s njim, jer je Misa postala tehnokratska vježba. Novi obred sa svim svojim ozbiljnim nedostatcima to punom snagom gura naprijed. I danas stojimo tu gdje jesmo u Crkvi. Hvala Bogu da smo imali nadbiskupa Marcela Lefebvrea i niz dobrih, razumnih svećenika.
Ispitajmo pomno svoju savjest, osobito kao svećenici i obitelji! Koliko djeca i mladi doista doživljavaju istinsku ljubav prema Gospodinu u Euharistiji, u svetoj Misi, najvećem blagu na zemlji? Nije li to prečesto minimalizam, ispunjenje dužnosti bez duboke ljubavi? Koliko obitelji potiču svoje sinove da postanu ministranti? Koliko se dobro pripremamo za svetu Misu kod kuće? Volio bih u nadolazećim mjesecima dalje govoriti o toj važnoj temi.
Želimo da u mjesecu sv. Josipa, ali i početkom korizme, ponovno poraste naša revnost prema svetoj Misi, posebno – ako nam to staleške dužnosti dopuštaju – u pohađanju Mise radnim danom. Hitno nam je potrebno novo produbljivanje ovog središnjeg otajstva naše vjere. Čitajmo i dobre knjige o tradicionalnoj Misi s tradicionalnim naukom Katoličke Crkve. Jedno mora biti jasno subraći, obiteljima i svim vjernicima: sveta Misa je u središtu rada s mladima i mora imati prednost pred svim ostalim!
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele, poglavar Distrikta
Jaidhof, 1. ožujka 2025.
[1] Tridentski sabor, 13. sjednica (Dekret o sakramentu Euharistije), 2. pogl.
[2] Sveti Pio X., Veliki katekizam, 4. pogl. o Euharistiji.
[3] Toma Akvinski, Opuscula Theologica – De Venerabili Sacramento Altaris.
Izvor: https://fsspx.at/
