U nastavku prenosimo izvatke iz propovijedi p. Tomáša Stritzka održane 6. srpnja u prioratu Bratstva u Brnu prigodom mlade Mise p. Josefa Richtara u kojoj se pojašnjava pojam poslušnosti i vjernosti Crkvi na temelju usporedbe dvaju suprotnih primjera: sv. Ivana Nepomuka i krivovjernika Jana Husa. Potom donosimo nekoliko pojašnjenja poglavara Distrikta, p. Regelea, o svećeničkom životu i formaciji u točkama s kojima je važno biti upoznat te ih razmotriti.
***
Sv. Ivan Nepomuk mučenički je umro zbog svoje odanosti vjeri i svojim svećeničkim dužnostima u vjernoj podložnosti svome nadbiskupu upravo zato što je branio slobodu Crkve protiv interesa moći razvratnog kralja Vaclava IV.
Znakovito je da je Husov kult izgrađen upravo na toj pobuni, zanemarujući njegova druga mišljenja, te je u našoj povijesti povezan s vremenom lopovluka, duhovnog i kulturnog pada, otpadništva i progona Crkve. (…)
Sv. Ivan Nepomuk svoju odanost Crkvi dokazao je cijelim životom. Kao generalni vikar pod praškim nadbiskupom Johannesom von Jenštejnom podupirao je nadbiskupa i protiv kraljeve samovolje potvrdio u službi novoizabranog kladrauskog opata jer je kralj želio na posjedu samostana podignuti biskupsku stolicu za svog miljenika i favorita, Vaclava iz Buřenice. To je sv. Ivanu Nepomuku donijelo kraljevo nezadovoljstvo, ali je njegova odanost Crkvi jasno posvjedočena. Na sv. Ivanu Nepomuku jasno vidimo da je Božja milost, koja je na njega obilato izlivena, sve do slave mučeništva, plod ljubavi prema Crkvi i vjernog služenja u poslušnosti poglavarima, da Bog pobunu protiv crkvenih poglavara i navezanost na sebe, a protiv nje, ne blagoslivlja i nikad nije blagoslovio. (…)
To točno opisuje srž husitskog mentaliteta, koji je bio i uvijek je opasan. Jedina zaštita od toga je da se o svemu što svećenik radi u apostolatu, u svojoj službi, posavjetuje s poglavarima. Ono što nema njihov blagoslov, ne donosi nikakve milosti niti istinsku korist za Crkvu i spasenje duša. To se ne odnosi samo na svećenike, nego i na vjernike; potrebno je na tome inzistirati, jer samo to je izraz prave ljubavi i donosi blagoslov. Ljudske mane koje ima svaki čovjek, uključujući i poglavare posvuda u Crkvi, nikoga ne izuzimaju od poslušnosti. A đavolski porok brbljavosti klera i vjernika nerijetko rezultira potpuno suludim konstrukcijama od beznačajnih sitnica, koji su lišeni ikakvog doticaja sa stvarnošću, a idu ruku pod ruku s klevetama i potpunim nedostatkom moći rasuđivanja. Jan Hus bio je također zaveden ponosom koji je zamračio njegovo zdravo razumijevanje i rasuđivanje.
Sv. Ivan Nepomuk bio je poslušan svome nadbiskupu do žrtve života, pravog mučeništva. On je milošću Božjom donosio i donosi blagoslov našemu narodu i cijeloj Crkvi. Jan Hus dao je pompozno svoj život za vlastita uvjerenja, pobunio se protiv Crkve i svojih nadređenih i izazvao trajnu podjelu u našem narodu. Kao katolički svećenici Tradicije koji imamo čast služiti duhovnoj obnovi naše domovine, moramo slijediti sv. Ivana Nepomuka, podvrgavajući svoj apostolat našim poglavarima, koji imamo zahvaljujući našem utemeljitelju, nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, i to također tražiti od vjernika koji su svoj dom i utočište našli u našem Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. To ne znači ne imati osobno mišljenje, ne znači ne iznositi vlastito mišljenje nadređenome, nego znači podložiti se njegovom autoritetu koji u konačnici dolazi od Boga. Samo tako ćemo svome narodu donijeti istinsku dobrobit duhovne obnove, a ne daljnje podjele i razdore koji bi dodatno mučili našu domovinu, ionako tako podijeljenu liberalizmom, komunizmom i nadasve vjerskim liberalizmom. (…)
Naše kapele moraju biti utočište vjernicima koji pod vodstvom svojih svećenika s odgovarajućom svećeničkom formacijom žele očuvati katoličku vjeru i život, koji također žele moliti za nevjerne crkvene poglavare i svećenike te se uvijek svojim crkvenim poglavarima obraćati s dužnim poštovanjem i podložnošću. Naše kapele ne smiju biti mjesta revolucije „protiv svih“, mjesta izrugivanja, sumnjičavosti i temeljnog nepovjerenja, vjerske ekstravagancije, individualnih predodžbi o naizgled najistinitijoj pobožnosti i moralnosti, a time u konačnici mjesta uskrslog husitstva.
Trebaju nam svećenici koji žrtvuju svoje živote za Crkvu i domovinu, koji u svećeništvu ne traže sebe, kao što to vidimo kod Husa, nego koji u njemu traže služenje i sebedarje. Oni nisu robovi svojih strasti, već se podvrgavaju ispunjavanju dužnosti, s odgovornošću za povjerene zadaće, za spasenje besmrtnih duša. Tko u svome ređenju nije prikazao samoga sebe, tko nije spreman odreći se svega za svećenički život, pa i onoga moralno dopuštenoga što postaje zapreka u ostvarenju svećeničkoga poslanja, taj zapravo i nije dostojan Kristova svećeništva. To nije nešto negativno, to je slatki jaram našega Gospodina, koji je naša nada, ali i vrlo teška i bremenita obveza; zato molimo za sebe i sve katoličke svećenike milost da to ispunimo.
***
Nove svećenike svake godine imenuje generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. osobno u određeni distrikt, koji ne mora automatski biti matični distrikt. Oba nova svećenika iz našega distrikta došla su ove godine k nama jer je postojala i postoji velika potreba za većim brojem svećenika u distriktu. Apostolat je posljednjih godina značajno porastao, neka su subraća starija ili iz zdravstvenih razloga više nisu potpuno operativni i trebaju više podrške nakon toliko desetljeća svećeničke službe, druga su subraća zadnjih godina bez zamjene prebačena u misije. Iz tih razloga jako smo sretni zbog naših novih svećenika i hitno molimo za više svećenika. Osobito na jugu, u zemljama Hrvatskoj i Sloveniji, još bi nam hitno bilo potrebno pojačanje. Isto bi tako bio potreban još jedan svećenik Svećeničkoga bratstva u Beču koji bi kao kapelan trajno podupirao rektora crkve. Također bi bio potreban dodatni svećenik u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj kako bi se postojeći apostolat mogao dobro opsluživati. O otvaranju novih kuća zasad ne možemo ni razmišljati.
Cilj našega Svećeničkog bratstva sv. Pija X. je svećeništvo i sve što je s njime povezano. Mi smo zajednica svećenika s načinom života u zajednici i taj život u zajednici je bitan dio našega života i naše duhovnosti. Svaki subrat mora u svom prioratu vršiti različite službe za zajednicu, a tu nalazi i najbolje mjesto za svećenički studij, a prije svega i za duhovni život.
Kako je propisano kanonskim pravom (CIC 1983, kan. 279 i CIC 1917, kan. 129 i kan. 130), novi svećenici nakon ređenja nastavljaju studirati, prvenstveno iz predmeta dogmatike i moralne teologije, te kroz nekoliko godina polažu pisane i usmene ispite. Općenito, Svećeničko bratstvo zahtijeva od svakog svećenika da svaki dan posveti nešto vremena proučavanju teologije. Vjernici često nisu svjesni da je to bitan dio svećeničkog života. Nekoliko puta godišnje održavaju se svećenički susreti koji su s jedne strane studijski skupovi, a s druge strane služe promicanju svećeničkoga zajedništva i uzajamnim razgovorima.
Novi svećenici postupno se uvode u pastoral, osobito od strane priora. Priorat je njihov dom, tu će pronaći prije svega mir za svoj duhovni život, jer svećenik je prvenstveno čovjek molitve.
Novi svećenici su, iako ponekad vrlo mladi, svećenici novog i vječnog saveza. Iskazujmo im poštovanje koje zaslužuju, gledajmo u njima uvijek Krista i rado im se obraćajmo s poštovanjem, kako se to u katoličkoj Tradiciji uvijek obdržavalo. Svećeniku se inače ne obraća s „ti“; to je u konačnici tužan nedostatak poštovanja prema Kristu, koji je posljednjih desetljeća postao sve rašireniji u Katoličkoj Crkvi. Čak i oni koji su oduvijek poznavali novog svećenika izbjegavat će ga tako oslovljavati u javnosti. Taj nimalo nevažan detalj nam u konačnici pomaže da ne izgubimo nadnaravni stav i da svećenika vidimo onakvim kakav on jest iznad svega, na temelju njegova ređenja. U tome posebno pomaže i svećeničko odijelo, reverenda. Sjetimo se riječi našeg utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea: „Draga mlada subraćo, nastavite nositi svoju reverendu i tako dobro svjedočiti za Krista, za pravo katoličko svećeništvo, za dobar duh asketizma, svećeničkih kreposti. Mi klerici nismo laici pa se ne smijemo oblačiti u laičku odjeću i time u konačnici zanijekati svoj stalež i svoju pripadnost Kristu. Nosite reverendu, ona tjera zlo, ona je ispovijest katoličke vjere! Nosite reverendu, ona je izvrstan apostolat u našem vremenu!“
Sve to ne udaljava svećenika od vjernika, kako su mislili ljudi pod utjecajem zlog duha pokoncilskog razdoblja 60-ih i 70-ih godina (i koji će uskoro izumrijeti!), nego naprotiv! Tako on doista može biti dobar pastir svojih vjernika u pravom smislu riječi, on se ne skriva, nego je ono što uistinu jest, katolički svećenik, uvijek u službi svoga stada. Molimo za nove svećenike i za mnoga zvanja!
