Proslavili smo 50. obljetnicu Proglasa nadbiskupa Lefebvrea dajući duboke razloge za stav Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u kontekstu nakon Drugog vatikanskog sabora.
1. Godina 2024. je pedeseta obljetnica Proglasa od 21. studenoga 1974., u kojoj je nadbiskup Lefebvre zlatnim slovima upisao duboke razloge za stav koji je uvijek slijedilo Bratstvo sv. Pija X. u kontekstu nakon Drugog vatikanskog.
Ti razlozi su sljedeći: poslušnost nauku Učiteljstva, odbacivanje zabluda koje su suprotne ovim naucima, kako su se pojavile na Drugom vatikanskom saboru i poslije, otpor postupcima predstavnika vlasti u Crkvi kada nameću te zablude.
2. Najdublji razlog od svih, temeljni razlog koji leži u načelu svih drugih, jest poslušnost koju od svakog katolika zahtijevaju nauk i upute crkvenog Učiteljstva, Učiteljstva koje je naš Gospodin povjerio svetom Petru apostolu i po njemu svima onima koji ga nasljeđuju na rimskoj Stolici.
„Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo“, izjavljuje nadbiskup Lefebvre, „uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere i predaja potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.“ Ta je poslušnost zapravo apsolutno nužan uvjet za ispovijedanje spasonosne vjere.
Jer ako je vjera dar od Boga, nadnaravna krepost koja se ulijeva i prima s milošću krštenja, njezino vršenje ovisi o njezinu cilju, a Učiteljstvo koje je ustanovio Krist mora nam u ime Božje to pokazati i proglasiti svojim autoritetom koje su istine potrebne za čin naše vjere.
Kao što je Pio XII. ponovno podsjetio 1950., „to sveto učiteljstvo mora biti za svakog teologa, što se tiče vjere i morala, prva i sveopća norma istine jer je Krist Gospodin tome učiteljstvu povjerio da čuva, brani i tumači polog vjere, to jest Sveto pismo i božansku predaju [1].“
3. Drugi razlog je neizbježna posljedica prvoga, pred činjenicama koje smo dužni utvrditi. Posljedica podložnosti istini je odbacivanje protivne zablude pa stoga poslušnost nauku crkvenog Učiteljstva ima za posljedicu odbacivanje svega što bi se protivilo tom nauku.
A činjenice su tu: zabluda protivna nauku Učiteljstva umiješala se u propovijedanje crkvenih ljudi na Drugom vatikanskom saboru i nakon njega. „Međutim, odbijamo“ nastavlja nadbiskup Lefebvre, „i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koje su se jasno očitovale na Drugomu vatikanskomu saboru i nakon sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.“
Odbijanje je ovdje nužna posljedica poslušnosti. Dokazana je činjenica da se neomodernistička i neoprotestantska tendencija „jasno očitovala“: da, jasno. Suprotnost između nauka Drugog vatikanskog koncila i onog prethodnog Učiteljstva jasna je, barem u praktičnim smjernicama koje iz njega proizlaze i, a fortiori, u ključnim odlomcima Koncila koji se odnose na vjersku slobodu [2] , ekumenizam [3] i kolegijalnost [4].
4. Treći razlog proizlazi iz prva dva: ako nam poslušnost crkvenom Učiteljstvu nalaže da s autoritetom odbacimo zablude protivne istinama koje su se do sada naučavale, ta ista poslušnost nam nalaže da se odupremo djelima crkvenih ljudi koji bi htjeli nametnuti te zablude u ime lažne poslušnosti.
„Nikakva vlast“, kaže nadbiskup Lefebvre, „pa čak ni najviša vlast u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo svoje vjere ili da okrnjimo svoju vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.
Stoga nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez buntovništva, bez srdžbe, pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena, uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim naraštajima ne možemo učiniti veću uslugu.“
5. I ovdje nadbiskup Lefebvre svoje izjave temelji na zapovijedi svetog Pavla apostola. „Ali ako vam i mi“, kaže sv. Pavao u svojoj poslanici Galaćanima – ako bismo mi sami, kaže sveti Pavao; ove riječi odnose se ne samo na anđela koji bi došao s neba, nego ponekad zaboravljamo ovu malu riječ: ako vam mi ili anđeo s neba: si nos aut angelus de cælo.
„Ali ako vam i mi, ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet!“ (Gal 1, 8) Sveti Pavao samog sebe osuđuje ako naučava nove stvari, ako naučava nešto što prije nije naučavao. Nije li to ono što nam Sveti Otac ponavlja ili nam mora ponavljati danas?
„Pa ako se između njegovih riječi i djela, kao i u činima dikasterija, stvara određeno proturječje, onda biramo ono što se uvijek naučavalo i pravimo se gluhima prema razornim novotarijama u Crkvi.“
6. U svom komentaru na ovaj odlomak iz Poslanice Galaćanima [5], sv. Toma Akvinski iznosi sljedeće pojedinosti. „Postoje tri vrste učenja: ono filozofa koji slijede naravni razum; objave Staroga zavjeta koje su priopćili anđeli (Gal 3, 19); objave Novoga zavjeta koje je Bog izravno dao (Iv 1, 18; Heb, 1, 2).
Čovjekovo učenje može promijeniti i opozvati drugi čovjek koji ima bolje znanje; učenje drevnog Zakona koje je otkrio anđeo može dovršiti Bog; ali učenje koje je izravno objavio Bog ne može nitko mijenjati, ni čovjek ni anđeo.
Zbog toga, ako se dogodi da čovjek ili anđeo kaže suprotno od onoga što je Bog objavio, nije njegova riječ ta koja je protiv objavljenog nauka, nego je objavljeni nauk protiv njegove riječi, jer onaj koji je izrekao tu riječ mora se isključiti i izbaciti iz zajednice koja se temelji na tom nauku.
Apostol ovdje kaže da je nauk Evanđelja, izravno objavljen od Boga, tako velikog dostojanstva da ako bilo koji čovjek ili anđeo propovijeda nešto drugo osim onoga što je navedeno u tom Evanđelju, on je proklet, to jest, mora ga se odsjeći i protjerati.“
7. Sjetimo se tog pojma koji ima svu svoju važnost: „Ako se dogodi da čovjek ili anđeo kaže suprotno od onoga što je Bog objavio, nije njegova riječ ta koja je protiv objavljenog nauka, nego je objavljeni nauk protiv njegove riječi.“ To je objavljeni nauk koji je ljudima već priopćio božanski ustanovljeni organ Učiteljstva koji prosuđuje da je određena riječ protivna.
Ovo objašnjenje Anđeoskog naučitelja točno odgovara kriteriju koji je iznio nadbiskup Lefebvre u propovijedi održanoj u Ecôneu 22. kolovoza 1976.: „I kad nam se kaže: ‘Vi sudite, vi sudite papi, vi sudite biskupima’, mi odgovaramo da ne sudimo mi biskupima, to je naša vjera, to je Tradicija. To je naš mali katekizam svih vremena.
Petogodišnje dijete može o tome reći svom biskupu. Ako biskup dođe i kaže djetetu: ‘To što vam govore o Presvetom Trojstvu da su tri osobe u Presvetom Trojstvu, to nije istina’. Dijete uzima svoj katekizam i kaže: ‘Moj me katekizam uči da postoje tri Osobe u Presvetom Trojstvu. Vi ste taj koji griješi. Ja sam onaj koji je u pravu’.
Ovo dijete je u pravu. Ono je u pravu jer ima sa sobom svu Tradiciju, jer ima sa sobom svu vjeru. Pa, to je ono što mi radimo. Mi nismo ništa drugo. Mi kažemo: Tradicija vas osuđuje. Tradicija osuđuje ono što sada radite. [6]“
8. Istina je, rekli smo, podsjećajući na nauk Pija XII., da crkveno Učiteljstvo u stvarima vjere i morala svakom teologu mora biti neposredno i sveopće pravilo istine. To je pravilo da putem tvrdnji Učiteljstva teolozi, a s njima i svi vjernici, primaju Riječ objavljenu od Boga, polog vjere.
U normalnim vremenima radi se o aktualnim izjavama sve dok te izjave ostaju u savršenoj homogenosti s onima koje je dosad, kroz prošlost, izražavalo Učiteljstvo. Učiteljstvo bi se tako moglo opisati sa slikom neprekinute jeke.
Ono se naziva „živim“ za razliku od objave koju se naziva „dovršenom“ ili „zatvorenom“, a Učiteljstvo je živo uzeto kao takvo, to jest ne kao trenutno Učiteljstvo pape sadašnjeg vremena, nego budući da se proteže od vremena apostola do kraja svijeta.
To je živo Učiteljstvo koje je pravilo istine u stvarima vjere i morala. Ono je redovno takvo u svom sadašnjem naučavanju sve dok je ono nepromijenjeni odjek svih prošlih naučavanja.
9. Dužni smo utvrditi da današnje naučavanje crkvenih ljudi od Drugoga vatikanskog sabora daleko od toga da ponavlja naučavanje živog crkvenog Učiteljstva i da mu se suprotstavlja. Tu je, dakle, nedostatak koji nas mora navesti da se oslanjamo na sve dosadašnje naučavanje živog Učiteljstva Crkve, na dvadeset stoljetnu Tradiciju, kako bismo nastavili čuvati vjeru, štiteći se od zabluda.
I to je kriterij koji je izrazio sv. Pavao, kako objašnjava sv. Toma: to je nauk objavljen od Boga i već utvrđen od živog crkvenog Učiteljstva koji je protivan riječima ljudi današnje Crkve, koja sudi i osuđuje nove riječi Drugog vatikanskog sabora.
10. Nadbiskup Lefebvre nastavlja naglašavajući ozbiljnost ovih zabluda koje dotiču vjernike osobito kroz provedbu liturgijske reforme. „Ne mogu se poduzeti korjenite promjene na području lex orandi (bogoslužja), a da se time ne izmijeni lex credendi (zakon vjere).
Novoj Misi odgovara novi katekizam, novo svećenstvo, nova sjemeništa, nova sveučilišta, karizmatska, pentekostalna Crkva, sve odreda stvari koje su suprotstavljene pravovjerju i Učiteljstvu svih vremena. Budući da ova reforma potječe od liberalizma i modernizma, posve je zatrovana. Potječe iz krivovjerja i vodi u krivovjerje, čak i onda kada joj svi čini i nisu krivovjerni!“
11. Potreban je otpor u ime poslušnosti živom crkvenom Učiteljstvu, u ime ove neprekinute jeke naučavanja Krista i apostola. „Stoga je svakomu svjesnomu i vjernomu katoliku nemoguće prihvatiti ove reforme, kao i podvrgnuti im se na bilo koji način.“
„Jedini stav vjernosti prema Crkvi i katoličkomu nauku sastoji se u kategoričkomu odbijanju prihvaćanja reforme radi našega spasenja. Stoga se pridržavamo svega onoga što je Crkva svih vremena vjerovala i u vjeri prakticirala prije modernističkoga koncilskoga utjecaja: u ćudoređu, bogoštovlju, katekizmu, u svećeničkoj formaciji, u crkvenim ustanovama i svemu što je u knjigama kodificirano i zabilježeno.
Djelujući tako, milošću Božjom i uz pomoć Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa i svetoga pape Pija X., uvjereni smo da ćemo ostati vjerni Rimokatoličkoj Crkvi, kao i svim Petrovim nasljednicima i tako biti ‘fideles dispensatores mysteriorum Domini Nostri Jesu Christi in Spiritu Sancto’“.
12. Ne bi li time nadbiskup Lefebvre i njegovo Bratstvo doveli u pitanje nezabludivost Crkve? Ne znači li famozna tvrdnja koju stalno ponavlja bivši nadbiskup Dakra („Dužni smo utvrditi“) neuspjeh ustanove koju je uspostavio Isus Krist i nijekanje njezine božanske naravi?
Ako točno shvatimo u čemu se sastoji nepogrešivost Crkve, prigovor nestaje sam od sebe. Sve se svodi na temeljno razlikovanje između same ustanove Crkve, koja je božanska i stoga nepogrešiva ustanova, s jedne strane, i djela ljudi Crkve koji tu ustanovu predstavljaju, s druge strane.
Neuspjeh, ako on postoji, ne tiče se Crkve kao takve, promatrane u njezinom Učiteljstvu, nego određenih djela koja su izvršili određeni članovi njezine hijerarhije koji su prekinuli s Tradicijom i koji, nažalost, zauzimaju položaje vlasti u Crkvi.
Ali Crkva ostaje neuništiva kroz hrabri otpor svih onih koji se protive reformama proizašlim iz Koncila i čvrsto se drže „svega onoga što je Crkva svih vremena vjerovala […] prije modernističkoga koncilskoga utjecaja.“
13. Nadbiskup Lefebvre doista ne govori o drugom Rimu, o heretičkom ili raskolničkom Rimu, o neomodernističkom ili neoprotestantskom Rimu, nego o Rimu „neomodernističke i neoprotestantske tendencije“. Ovim se izrazom ne želi označiti Crkvu kao takvu, nego one koji u Crkvi guraju duše prema prije osuđivanim zabludama.
Abbé Jean-Michel Gleize
Izvor: https://laportelatine.org/
[1] Pio XII., enciklika Humani generis od 12. 8. 1950, AAS, XLII (1950), str. 567., br. 18.
[2] Deklaracija Dignitatis humanae, br. 2.
[3] Dekret Unitatis redintegratio, br. 3; konstitucija Lumen gentium, br. 8.
[4] Konstitucija Lumen gentium, br. 22.
[5] Komentar na Poslanicu sv. Pavla Galaćanima, I, 8, II, 25.
[6] Institut Universitaire Saint Pie X, Vatican II. L’autorité d’un Concile en question, pogl. XI: „Vraie et fausse obéissance: la foi n’appartient pas au Pape“, br. 13, 2006., str. 35–36.