Oporuka preuzvišenog biskupa Bernarda Tissiera de Malleraisa. Ova je propovijed održana u Ecôneu u Švicarskoj.
Dragi vjernici i prijatelji,
gubitak preuzvišenog biskupa Bernarda Tissiera de Malleraisa nedvojbeno je ostavio rupu u bogosloviji u Ecôneu. On je bio jedan od prvih bogoslova koji je pristupio nadbiskupu Lefebvreu kada je krajem šezdesetih godina s velikom upornošću tražio od njega da formira istinsko katoličko svećenstvo.
Često uz našeg štovanog utemeljitelja tijekom njegova svećeništva i na početku njegova biskupstva, slijedio je stope nadbiskupa Marcela Lefebvrea sa sinovskom odanošću. Sastavio je, kao što svi znamo, cjelovitu biografiju nadbiskupa Marcela Lefebvrea koja nedvojbeno ostaje definitivno referentno djelo o njegovu životu i radu.
Nadamo se da ćemo ovdje prenijeti izravne riječi biskupa Tissiera, kroz izvadak iz propovijedi koju je održao u Ecôneu da bi potom, nakon nekoliko godina boravka u Bogosloviji sv. Pija X., preselio u priorat u Chicagu.
Izrekao je svoju duhovnu oporuku u kojoj je sažeo rad Bratstva sv. Pija X. i razloge da ostane vjeran njegovom doktrinarnom stavu i duhovnoj baštini, a kroz to i sredstvima da bismo ostali vjerni Crkvi, vjeri koja se uvijek prenosila i sredstvima posvećenja koja ono nastavlja davati.
don Gabriele D’Avino,
poglavar Talijanskog distrikta
Dragi vjernici,
Zašto ljubim Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Najprije ga ljubim jer je ono bilo odobreno od Crkve 1. studenog 1970., od biskupa Charrièrea iz Fribourga kao apostolska družba zajedničkog života bez zavjeta; odobreno od Crkve pa nepravedno i nevaljano ukinuto. To isto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nastavlja kanonski postojati, bez obzira što drugi govorili. Ljubim ga jer ga je odobrila Crkva.
Nadbiskup Lefebvre, njegov utemeljitelj, rekao nam je: „Nikad ništa nisam učinio bez dopuštenja mjesnog biskupa.“ Dobio je dopuštenje od biskupa Fribourga u Švicarskoj. Zašto Švicarska? Kao priznanje za velikodušnost švicarskih katolika prema misijama u Dakru, jer su švicarski katolici velikodušno pomagali misiju i crkvu Fatick u Senegalu. I da bi zahvalio svom biskupu, posebno friburškom biskupu Charrièreu, nadbiskup Lefebvre ga je pozvao da dođe na svečanu posvetu crkve u Faticku. I od tog su vremena biskup Charrière i nadbiskup Lefebvre ostali prijatelji. Kao rezultat toga, 1969. godine, kada je nadbiskup Lefebvre došao kod friburškog biskupa, on ga je dočekao raširenih ruku, dopustio mu je da zasadi svoj vinograd, svoju Bogosloviju u Fribourgu i da zasadi svoje Bratstvo u Švicarskoj.
Eto nagrade za velikodušnost švicarskih katolika. Eto Providnosti. Zbog toga ljubim Bratstvo. To je nagrada od dobrog Gospodina.
Zatim, jer ovo Bratstvo razvija zajednički život klera, svećenika koji žive zajedno. To nije uobičajeno u Crkvi, a ipak je to bila najbolja tradicija Crkve. Svećenici bi trebali živjeti zajedno, kao što mi živimo, to jest zajedničkim životom oko stola, ako hoćete zajedničkog smještaja u kući, ali prije svega molitve i apostolata. Zajednički se mole tri sata časoslova i dnevna krunica, a apostolat se vrši zajednički, organizirano. Za više svetosti i više učinkovitosti – briljantna ideja nadbiskupa Lefebvrea: družba zajedničkog života bez zavjeta.
Ljubim Bratstvo i zato što oko sebe okuplja redovnike: naše oblate, sestre Bratstva, našu časnu braću i mnoštvo drugih zajednica, redovničkih družbi koje su se razvile u, da tako kažem, sjeni Bratstva sv. Pija X. Zato ljubim Bratstvo, jer ono ljubi redovnički život.
Ljubim Svećeničko bratstvo jer je svećeničko. To je bitno, to je njegova definicija, jer kriza Crkve – recimo to kriza u Crkvi – jednostavno je kriza svećeničkog identiteta. Kad su svećenici izgubili iz vida što jesu, onda su odbacili prije svega reverendu, zatim su odbacili latinski jezik, sve su odbacili, i konačno su odbacili svoje srce, odbacili su svoju vjeru. Tada je nadbiskup Lefebvre rekao „ne“, svećeništvo se mora održati u svojoj doktrinarnoj čistoći i svojoj misionarskoj ljubavi. Bratstvo sv. Pija X. je svećeničko, posvećeno slavlju Misne Žrtve, društvenom kraljevanju Gospodina našega Isusa Krista jer je Isus kraljevao i kraljuje po drvetu Križa, a odatle i po Misi koja je sakramentalni nastavak kalvarijske žrtve. Zato ljubim Svećeničko bratstvo sv. Pija X. jer je uistinu svećeničko.
Ljubim Bratstvo sv. Pija X. jer ima za zaštitnika svetog Pija X., posljednjeg kanoniziranog papu, koji se jako brinuo za svoje svećenike, za svećenike Katoličke Crkve, kroz svoju pobudnicu Haerent animo, koja je veličanstveni sažetak svećeničkog duha; jer je sv. Pio X. osudio modernizam govoreći da on nije dokrajčen, budući da je ovo krivovjerje bilo u srcu i žilama Katoličke Crkve. Modernizam se ne može iskorijeniti u jednom danu. I zato je sveti Pio X. obnovio red u Crkvi i to je ono što nam danas nedostaje. Zato ljubim Bratstvo.
Ljubim Bratstvo sv. Pija X. jer nam je njegov osnivač, nadbiskup Lefebvre, dao propise, statute, konstitucije, vrlo mudro pravilo, koje je Rim odobrio, čak pohvalio, sapientes normae, kroz pismo kardinala Wrighta, prefekta Kongregacije za kler, 1971. Pohvala konstitucijama Bratstva koje su sastavljene na dvadesetak stranica kao kompendij svećeničke duhovnosti, gdje je sve rečeno. I sad tu živimo, a ništa se nije promijenilo. Stvari idu dalje. Tko je to napisao? Nadbiskup Lefebvre, potezom pera u Rimu. Nije li to prekrasno?
Ljubim Bratstvo sv. Pija X. jer pruža idealnu svećeničku formaciju u svojim tradicionalnim bogoslovijama, kao što se to uvijek radilo u bogoslovijama, koja spaja nauk i pobožnost – pobožnost čvrsto utemeljenu na nauku i liturgijskom životu i dubokoj ljubavi prema lijepim i svečanim liturgijskim ceremonijama. Zato ljubim Bratstvo sv. Pija X.
Također ljubim Bratstvo, dragi vjernici, jer je nadbiskup Lefebvre briljantnom idejom uspostavio godinu duhovnosti u bogosloviji poput novicijata kako bi mladićima pružio duhovnu godinu, kako bi im objasnio načela i kako bi oni živjeli ta načela katoličke duhovnosti, načela Crkve, a ne načela nadbiskupa Lefebvrea; načela Crkve i Gospodina našega Isusa Krista.
Također ljubim Bratstvo sv. Pija X. jer je nadbiskup Lefebvre putem još jedne briljantne ideje želio da se održi poseban predmet – naravno, pored Sume sv. Tome Akvinskog – poseban predmet o djelima Učiteljstva Crkve, s naukom o enciklikama svih velikih papa koji su od 19. stoljeća do uoči Koncila prenosili nauk Crkve o suvremenim zabludama, liberalizmu, modernizmu i socijalizmu. I od tada, bi svake godine bogoslovi primali ovaj nauk iz enciklika papa, pravih Petrovih nasljednika.
Također ljubim Bratstvo jer je Božja providnost dovela u Ecône p. Barriellea i njegove duhovne vježbe sv. Ignacija. Od tada smo zavoljeli sv. Ignacija i možemo činiti ono što su nekada mogli samo isusovci, specijalisti. U stanju smo propovijedati duhovne vježbe sv. Ignacija. Nije li to izvanredno, dragi vjernici? I svi ste pozvani da posjetite kuće za duhovne vježbe u kojima se propovijedaju duhovne vježbe sv. Ignacija i koje su čudo, ne samo za obraćanje grešnika, već i za stvaranje svetaca. Idite na duhovne vježbe sv. Ignacija!
Napokon ljubim Bratstvo, dragi vjernici, jer je ono bilo gurnuto u borbu za vjeru. Nije se bojalo hrabro izložiti riziku nepravedne i ništavne osude, u borbu za vjeru na koju nas potiče apostol sv. Pavao. I još smo u borbi za vjeru. Bogu hvala. Dakle, usprkos tome, jer ono nije bilo utemeljeno da se bori, utemeljeno je da prenosi svećeništvo, usprkos tome, ali svojevoljno, Bratstvo je postalo ratnikom. Ljubim Bratstvo jer je ratničko, jer ratuje za Krista Kralja, a to nije sitnica. Ljubim Bratstvo, da tako kažem, ukratko, jer je ono zadnja utvrda koja preostaje za otpor, da se očuvamo, da kažemo „ne“ koncilskom i postkoncilskom otpadništvu. Posljednja dragocjena utvrda, a naša prva dužnost stoga je zaštititi ga od svih modernističkih zaraza. Naša prva dužnost je čuvati ovu utvrdu za budućnost, za Crkvu.
Izvor: sspx.org
