Ove godine na blagdan Presvetoga Srca Isusova, 27. lipnja 2025., hrvatski su biskupi u zajedništvu s klerom i prisutnim pukom, izvršili posvetu našega naroda Srcu Isusovu. Inicijativa je to koja sama po sebi raduje te ju valja svakako pozdraviti. Zato se nadamo i molimo da će ovaj čin posvete donijeti brojne duhovne plodove i blagoslov za našu domovinu i narod.
Valja pritom konstatirati da je tekst posvetne molitve bio sročen na razvodnjen, sentimentalističan način – tipično za postkoncilski stil bujice riječi bez jasnog sadržaja, s nedostatkom izričitog spomena ključnih teoloških pojmova o potrebi zadovoljštine Srcu Isusovu zbog naših grijeha kao prvenstveno uvrede protiv Boga. Ipak se nadamo da će opća nakana hrvatskih biskupa kao onih kojima je povjerena pastirska vlast nad našim narodom, postići onaj pravi duhovni učinak posvete, a to je istinsko obraćenje našega naroda i ustrajnost u katoličkoj vjeri.
U nastavku donosimo izvadak iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa Kutleše, s poticajima koje možemo usrdno usvojiti.
„Prvu takvu posvetu učinio je Papa Lav XIII. godine 1899., kada je, zajedno sa svim biskupima, posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. U Hrvatskoj je odmah sljedeće godine učinjena posveta hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a samo nekoliko godina kasnije (1902.) posvećena je ova predivna bazilika Srca Isusova. Tijekom burne povijesti 20. stoljeća, naši su pastiri nastojali obnavljati tu posvetu. Znamo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac gajio duboku pobožnost prema Srcu Isusovu. Kao zagrebački nadbiskup, često je poticao vjernike na devetnice prvih petaka u čast Srca Isusova te je nalazio u Presvetomu Srcu utjehu u vremenima kušnje. Upravo je blaženi Stepinac u jednoj od svojih propovijedi o Presvetomu Srcu Isusovu rekao da je božanska posuda dobrote i ljubavi Srca Isusova
‚do vrha puna, i koliko god crpili iz nje mi jadni grešni ljudi, ipak je nikada nećemo iscrpsti jer se radi o Srcu Boga, koji je u svemu neizmjeran, pa i u dobroti i ljubavi.’ Doista, naši su stari prepoznavali da, ako se ičim možemo spasiti i očuvati kao narod Božji, onda je to po dobroti i ljubavi Božjeg Srca.
Danas želimo obnoviti taj zavjet i posvetu naših predaka. U prvome redu posveta znači priznanje i predanje. Krista priznajemo svojim Spasiteljem i predajemo mu sve: domovinu, obitelji, svoju djecu i mlade, posvećena zvanja, svoje radosti i svoje rane, cijelu našu budućnost. (…)
U prvome redu primjećujemo da kao narod gubimo životnu snagu jer, uronjeni u sveprisutni moralni relativizam, malo-pomalo odbacujemo Božje zapovijedi i zanemarujemo razliku između dobra i zla. Naša je povijest obilježena čvrstim moralnim uvjerenjima naroda koji je vjerovao evanđelju: opraštanjem, spremnošću na žrtvu, poštenjem, ljubavlju prema obitelji, domovini i bližnjima. Ako te vrijednosti relativiziramo, riskiramo duhovno odumiranje. Zato posveta Srcu Isusovu znači i povratak k moralnoj jasnoći: želimo priznati da je Krist naša jedina Istina, naš Put i Život, a njegova zapovijed ljubavi naš prvi zakon.
Društvena ravnodušnost drugi je izazov na koji smo pozvani odgovoriti Kristovim Srcem. Riječ je o hladnoći srca prema bližnjima, o manjku suosjećanja, o sebičnoj zatvorenosti u vlastiti komoditet, o slaboj solidarnosti prema siromašnima, o ravnodušnosti pred nepravdom, o malodušnosti pred iseljavanjem mladih, o podjelama koje nas koče da zajedno tražimo opće dobro. Protiv te ravnodušnosti lijek dolazi iz gorućega Srca Isusova, jer se istinsko štovanje tog Presvetog Srca ne zaustavlja na osobnoj pobožnosti; ono nas mora voditi da budemo bliže jedni drugima, da naše srce kuca za bližnjega.
Gubitak vjerskoga i narodnoga identiteta također je nešto s čime se suočavamo. Potrebni su nam svjedoci, naraštaji koji čuvaju srce i dušu svoje kulture, od kojih možemo očekivati i herojska djela. Zato je snažan poziv G. K. Chestertona: ‚Neka tvoja vjera bude manje teorija, a više ljubavna veza.’ Htio je reći da kršćanstvo nije samo skup pojmova i običaja, nego živi odnos ljubavi s Kristom. U Božjemu Srcu svaki narod i svaka osoba pronalazi svoj neponovljivi identitet – jer Bog ne ljubi anonimne mase, nego svakoga pojedinačno, imenom i prezimenom, s osobnom poviješću.
Nadalje, posveta i pobožnost Srcu Isusovu lijek su protiv malodušnosti i beznađa. Kada se suočimo s problemima društva ili vlastitim slabostima, lako je klonuti duhom. Dobro je znati jedno: ‚Premda su naši osjećaji nestalni – neočekivano se javljaju i još iznenadnije odlaze, Božja ljubav prema nama nije takva. Naši grijesi i naša površnost je ne mogu ugasiti.‘
I konačno, ova posveta prirodan je plod prave pobožnosti Srcu Isusovu. Kada shvatimo koliko nas Gospodin ljubi, rađa se u nama povjerenje i želja za predanjem Bogu. Ne zaboravimo da se Bog raduje kada u njega imamo bezgranično povjerenje.“