1. FSSPX.News: Velečasni generalni poglavaru, upravo ste javno obznanili svoju namjeru da se pristupi biskupskim posvećenjima za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. 1. srpnja ove godine. Zašto ste odlučili ovu objavu obznaniti baš danas, 2. veljače?
Don Davide Pagliarani: Blagdan Očišćenja Presvete Djevice od velikog je značaja za Bratstvo. To je dan kada kandidati za svećeništvo primaju reverendu. Prikazanje Gospodinovo u Hramu, koje danas slavimo, podsjeća ih da ključ njihove formacije i pripreme za sveti red leži u sebedarju, koje prolazi kroz Marijine ruke. To je važan marijanski blagdan jer, navješćujući Gospi mač boli, Šimun jasno ukazuje na njezinu ulogu Suotkupiteljice uz njezinog božanskog Sina. Vidimo Gospu povezanu s Gospodinom od samog početka Njegova zemaljskog života do izvršenja Njegove žrtve na Kalvariji. Na isti način Gospa prati budućeg svećenika u njegovoj formaciji i kroz cijeli njegov život – ona je ta koja nastavlja oblikovati Gospodina u njegovoj duši.
2. Ova objava bila je stalna glasina posljednjih mjeseci, posebno od smrti biskupa Tissiera de Malleraisa u listopadu 2024. Zašto ste čekali do sada?
Poput nadbiskupa Lefebvrea svojevremeno, Bratstvo je uvijek vodilo brigu da ne pretječe Providnost, nego da ju prati, dajući da nas vode njezini znakovi. Odluka od takve važnosti ne može se donijeti olako ili brzopleto.
Osobito budući da se ova odluka očito odnosi na vrhovni autoritet Crkve, smatrali smo potrebnim da se prvo obratimo Svetoj Stolici – što smo i učinili – i pričekamo razumno razdoblje za odgovor. To nije bila odluka koju smo mogli donijeti bez konkretnog očitovanja našeg priznanja autoriteta Svetog Oca.
3. U svojoj propovijedi izjavili ste da ste doista pisali Papi. Možete li nam reći više o tome?
Prošlog ljeta napisao sam Svetom Ocu tražeći audijenciju. Nakon što nisam dobio odgovor, ponovno sam mu pisao nekoliko mjeseci kasnije, na sinovski i izravan način, ne skrivajući nijednu od naših potreba. Spomenuo sam naša doktrinarna razilaženja, ali i našu iskrenu želju da služimo Katoličkoj Crkvi bez zadrške, jer smo sluge Crkve unatoč našem neregularnom kanonskom statusu.
Na ovo drugo pismo prije nekoliko dana stigao je odgovor iz Rima od kardinala Fernándeza. Nažalost, u njemu nije uopće uzet u obzir prijedlog koji smo iznijeli i ne nudi se ništa što odgovara našim zahtjevima.
Ovaj prijedlog, s obzirom na vrlo specifične okolnosti u kojima se Bratstvo nalazi, konkretno se sastoji u traženju da Sveta Stolica pristane dopustiti nam nastavak našeg rada – privremeno, u našoj iznimnoj situaciji – za dobrobit duša koje nam se obraćaju. Obećali smo Papi da ćemo svu svoju energiju posvetiti očuvanju Tradicije i da ćemo od naših vjernika učiniti istinske sinove Crkve. Čini mi se da je takav prijedlog i realan i razuman te da bi ga samog po sebi Sveti Otac mogao odobriti.
4. Ali onda, ako još niste dobili ovo odobrenje, zašto ipak smatrate potrebnim pristupiti biskupskim posvećenjima?
Ovo je krajnje sredstvo, proporcionalno stvarnoj i jednako tako krajnjoj nuždi. Doista, sâmo postojanje nužde za dobro duša ne znači da je, kako bi se na nju odgovorilo, bilo kakva inicijativa automatski opravdana. Ali u našem slučaju, nakon dugog razdoblja čekanja, razmatranja i molitve, čini se da objektivno stanje teške nužde u kojem se danas nalaze duše, Bratstvo i Crkva zahtijeva takvu odluku.
S obzirom na nasljeđe koje nam je ostavio papa Franjo, temeljni razlozi koji su opravdali posvećenja iz 1988. još uvijek postoje te nas u mnogim vidovima potiču s istom nužnošću. Drugi vatikanski sabor ostaje više nego ikad kompas koji vodi današnje crkvene ljude i malo je vjerojatno da će se u bliskoj budućnosti promijeniti smjer. Nadalje, glavne orijentacije koje se već oblikuju u ovom novom pontifikatu, posebno kroz najnoviji konzistorij, samo to potvrđuju. Uočljiva je izričita odlučnost da se očuva linija pape Franje kao nepovratna putanja za cijelu Crkvu.
Žalosno je to priznati, ali činjenica je da u običnoj župi vjernici više ne pronalaze sredstva potrebna za osiguranje svog vječnog spasenja. Posebno nedostaje i cjelovito propovijedanje katoličke istine i morala i dostojno podjeljivanje sakramenata kao što je Crkva oduvijek činila. To uskraćivanje predstavlja stanje nužde. U ovom kritičnom kontekstu naši biskupi stare i kako se apostolat nastavlja širiti, više nisu dovoljni da zadovolje zahtjeve vjernika diljem svijeta.
5. Na koji način vjerujete da prošlomjesečni konzistorij potvrđuje smjer koji je zauzeo papa Franjo?
Kardinal Fernández, govoreći u ime pape Lava, pozvao je Crkvu da se vrati temeljnoj intuiciji pape Franje izraženoj u njegovoj ključnoj enciklici Evangelii gaudium. Jednostavno rečeno, on vjeruje da Evanđelje treba propovijedati svodeći ga na primitivan i osnovan izraz, niz sažetih i upečatljivih formula – „kerigmu“ – s ciljem izazivanja „iskustva“, neposrednog susreta s Kristom. Sve ostalo treba ostaviti po strani, koliko god dragocjeno bilo. Konkretno, sve što je Tradicija smatra se sporednim i sekundarnim. Upravo je ta metoda nove evangelizacije proizvela doktrinarnu prazninu karakterističnu za pontifikat pape Franje, a mnogi u Crkvi je snažno osjećaju.
Slično tome, potrebno je pružiti nove i relevantne odgovore na nova pitanja našeg vremena, ali, prema kardinalu Fernándezu, to treba učiniti sinodalnom reformom, a ne ponovnim otkrivanjem klasičnih i uvijek valjanih odgovora koje pruža Tradicija Crkve. Upravo tim sredstvima, u „dahu Duha“ ove sinodalne reforme, papa Franjo je uspio nametnuti katastrofalne odluke cijeloj Crkvi, poput odobravanja svete pričesti za razvedene i ponovno vjenčane ili blagoslova istospolnih parova.
Ukratko, kroz „kerigmu“ navještaj Evanđelja izoliran je od cijelog korpusa tradicionalnog nauka i morala. A kroz sinodalnost, tradicionalni odgovori zamjenjuju se proizvoljnim odlukama, uz visoki rizik da postanu apsurdne i doktrinarno neopravdane. Sam kardinal Zen smatra ovu metodu manipulativnom, a njezino pripisivanje Duhu Svetomu bogohulnim. Nažalost, bojim se da je u pravu.
6. Govorite o služenju Crkvi, ali u praksi Bratstvo može ostaviti dojam da izaziva Crkvu, posebno ako se predviđaju biskupska posvećenja. Kako to objašnjavate Papi?
Mi služimo Crkvi prije svega služeći dušama. To je objektivna činjenica, neovisna o bilo kojem drugom razmatranju. U osnovi Crkva postoji za duše; njezina je svrha njihovo posvećenje i njihovo spasenje. Svi lijepi govori, razne rasprave, glavne teme o kojima se raspravlja ili bi se moglo raspravljati, nemaju smisla ako im cilj nije spasenje duša. Bitno je na to podsjetiti jer Crkva je u opasnosti da se zaokupi i svime i ničim. Ekološke brige, primjerice, ili zaokupljenost pravima manjina, žena ili migranata, stvaraju opasnost da se iz vida izgubi bitno poslanje Crkve. Ako Svećeničko bratstvo sv. Pija X. teži očuvanju Tradicije sa svime što to podrazumijeva, to je isključivo zato što su ta blaga vitalna za spasenje duša i zato što ne teži ničemu drugome osim dobru duša i svećeništva – usmjerenog na njihovo posvećenje.
Čineći to, ono što čuvamo stavljamo u službu Crkve. Crkvi ne nudimo muzej starih i prašnjavih stvari, već Tradiciju u njezinoj punini i plodnosti. Tradiciju koja posvećuje duše, preobražava ih te rađa zvanja i autentične katoličke obitelji. Drugim riječima, za samog Papu kao takvog čuvamo ovo blago do dana kada će se njegova vrijednost ponovno shvatiti i kada će je Papa htjeti koristiti za dobro cijele Crkve. Jer upravo Crkvi pripada Tradicija.
7. Govorite o dobru duša, ali Bratstvo nema poslanje nad dušama. Naprotiv, ono je kanonski dokinuto prije više od pedeset godina. Na temelju čega se može opravdati bilo kakvo poslanje Bratstva prema dušama?
To je jednostavno pitanje ljubavi. Ne želimo si pripisati poslanje koje nemamo, ali istovremeno ne možemo odbiti odgovoriti na duhovnu nevolju duša koje su sve zbunjenije, dezorijentiranije i izgubljene. One zovu u pomoć. I nakon dugog traženja, sasvim je prirodno da pronalaze duboku radost, svjetlo i utjehu u bogatstvu Tradicije Crkve. Za te duše imamo istinsku odgovornost, čak i ako nemamo službeno poslanje. Isto je i za nekoga na ulici – ako vidi drugoga u opasnosti, dužan je priskočiti toj osobi u pomoć prema svojim mogućnostima, čak i ako nije ni vatrogasac ni policajac.
Broj duša koje su nam se tako obratile povećao se tijekom godina, posebno u posljednjem desetljeću. Ignorirati njihove potrebe i napustiti ih značilo bi izdati ih, a time i izdati samu Crkvu, jer još jednom, Crkva postoji za duše, a ne da pothranjuje isprazne i uzaludne razgovore.
Ova ljubav je dužnost koja ima prevlast nad svim ostalima. Sam zakon Crkve to predviđa. U duhu crkvenog prava koje je pravni izraz te ljubavi, dobrobit duša dolazi ispred svega ostalog. Ono zaista predstavlja zakon nad zakonima, kojem su svi ostali podređeni i protiv kojeg nijedan crkveni zakon ne može prevladati. Aksiom „suprema lex, salus animarum“ – „vrhovni zakon je spasenje duša“ – klasična je maksima kanonske tradicije koju izričito preuzima konačni kanon Zakonika iz 1983. U sadašnjem stanju nužde upravo o tom najvišem načelu ovisi cijela zakonitost našeg apostolata i našeg poslanja prema dušama koje nam se obraćaju. Mi sa svoje strane ispunjavamo ulogu nadoknađivanja manjkavosti, u ime iste te ljubavi.
8. Jeste li svjesni da bi razmišljanje o biskupskim posvećenjima moglo vjernike koji se obraćaju Bratstvu staviti pred dilemu: ili izbor cjelovite Tradicije sa svime što ona podrazumijeva ili „puno“ zajedništvo s crkvenom hijerarhijom?
U stvarnosti ova je dilema samo prividna. Katolik mora očuvati i cjelovitu Tradiciju i zajedništvo s hijerarhijom. Ne može birati između tih dobara, jer su oba nužna.
No prečesto se zaboravlja da je zajedništvo u biti utemeljeno na katoličkoj vjeri sa svime što to podrazumijeva – počevši od istinskog sakramentalnog života – a to zahtijeva vršenje upravljanja kojim se propovijeda ista ta vjera i osigurava da se ona primjenjuje u praksi, koristeći svoj autoritet ne proizvoljno, već istinski s ciljem duhovnog dobra duša povjerenih njezinoj brizi.
Upravo kako bi zaštitilo te temelje – ove uvjete potrebne za postojanje zajedništva u Crkvi – Bratstvo ne može prihvatiti ono što se protivi i iskrivljuje to zajedništvo, čak i kada to dolazi od onih koji sami po pravu vrše vlast u Crkvi.
9. Možete li dati konkretan primjer onoga što Bratstvo ne može prihvatiti?
Prvi primjer koji mi pada na pamet datira iz 2019. godine, kada je papa Franjo prilikom svog posjeta Arapskom poluotoku, zajedno s imamom potpisao poznatu Deklaraciju iz Abu Dhabija. Zajedno s muslimanskim vođom potvrdio je da je pluralnost religija kao takva izraz volje božanske Mudrosti.
Očito je da zajedništvo utemeljeno na prihvaćanju takve izjave, ili koje bi je uključivalo, jednostavno ne bi bilo katoličko, jer bi predstavljalo grijeh protiv prve zapovijedi i nijekanje prvog članka Vjerovanja. Smatram da je takva izjava više od obične zablude. Ona je jednostavno nezamisliva. Ona ne može biti temelj katoličkog zajedništva, već uzrok njegovog razbijanja. Vjerujem da bi katolik trebao radije prihvatiti mučeništvo nego takvu tvrdnju.
10. Diljem svijeta, posebno na internetu, raste svijest o zabludama koje Bratstvo dugo osuđuje. Ne bi li bilo bolje dopustiti ovom pokretu da se razvija i vjerovati u Providnost nego intervenirati snažnom javnom gestom poput biskupskih posvećenja?
Ovaj pokret je svakako pozitivan i možemo mu se samo radovati. On nesumnjivo ilustrira ispravnost onoga što Bratstvo brani i postoji svaki razlog da ovo širenje istine potičemo svim dostupnim sredstvima. Ali uz to, to je pokret s ograničenjima, jer se boj za vjeru ne može ograničiti niti iscrpiti raspravama i zauzimanjem stavova na internetu.
Posvećenje duše svakako ovisi o autentičnom ispovijedanju vjere, ali to mora voditi do pobožnog kršćanskog života. Nedjeljom duše ne trebaju konzultirati internet; potreban im je svećenik koji ih ispovijeda i poučava, koji za njih prikazuje svetu misnu žrtvu, koji ih istinski posvećuje i vodi Bogu. Duše trebaju svećenike. A da bi imale svećenike, potrebni su biskupi, a ne „influenceri“. Drugim riječima, moramo se vratiti stvarnosti – to jest, stvarnosti duša i njihovih konkretnih, objektivnih potreba. Biskupska posvećenja nemaju drugu svrhu nego jamčiti vjernicima privrženim Tradiciji podjeljivanje sakramenta potvrde, svetog reda i svega što iz njih proizlazi.
11. Ne mislite li da bi, unatoč svojim dobrim namjerama, Bratstvo na neki način moglo sebe smatrati Crkvom ili si pripisati nezamjenjivu ulogu?
Bratstvo ni na koji način ne tvrdi da zauzima mjesto Crkve ili preuzima njezino poslanje. Naprotiv, ono zadržava duboku svijest da postoji isključivo da bi joj služilo, oslanjajući se isključivo na ono što je sama Crkva oduvijek i svugdje propovijedala, vjerovala i prakticirala.
Bratstvo je također duboko svjesno da nije ono to koje spašava Crkvu, jer samo Gospodin čuva i spašava svoju Zaručnicu – On koji nikada ne prestaje bdjeti nad njom.
U okolnostima koje nije izabralo, Bratstvo je jednostavno povlašteno sredstvo da se ostane vjernim Crkvi. Obazrivo prema poslanju svoje Majke, koja je dvadeset stoljeća odgajala svoju djecu naukom i sakramentima, Bratstvo se sinovskim duhom posvećuje očuvanju i obrani cjelovite Tradicije – koristeći neusporedivu slobodu da ostane vjerno toj baštini. Prema izrazu nadbiskupa Lefebvrea, Bratstvo nije ništa više od djela „Katoličke Crkve, koja nastavlja prenositi nauk“; njegova je uloga uloga „izaslanika“. I ono ne želi ništa toliko vidjeti kao sve katoličke pastire kako mu se pridružuju u ispunjavanju te dužnosti.
12. Vratimo se papi. Mislite li da je realno vjerovati da bi Sveti Otac mogao prihvatiti, ili barem tolerirati, da Bratstvo posveti biskupe bez papinskog naloga?
Papa je prije svega otac. Kao takav, sposoban je razlučiti ispravnu nakanu, iskrenu volju za služenjem Crkvi, a iznad svega istinsku savjest u iznimnoj situaciji. Ovi elementi su objektivni i svi oni koji poznaju Bratstvo mogu ih prepoznati, čak i da ne dijele nužno njegove stavove.
13. To je teoretski razumljivo. Ali mislite li da bi u praksi Rim mogao tolerirati takvu odluku Bratstva?
Budućnost ostaje u rukama Svetog Oca i, naravno, Providnosti. Ipak, mora se priznati da je Sveta Stolica ponekad sposobna pokazati određeni pragmatizam, pa čak i iznenađujuću fleksibilnost, kada je uvjerena da je to za dobro duša.
Uzmimo sadašnji slučaj odnosa s kineskom vladom. Unatoč istinskom raskolu Kineske patriotske crkve, usprkos neprekinutom progonu podzemne Crkve vjerne Rimu, usprkos sporazumima koje su kineske vlasti redovito obnavljale, a potom ih kršile, 2023. godine papa Franjo odobrio je, a posteriori, imenovanje šangajskog biskupa od strane tih vlasti. U novije vrijeme, sam papa Lav XIV. konačno je prihvatio, a posteriori, imenovanje biskupa u Xinxiangu, određenog na isti način za vrijeme upražnjenja Apostolske Stolice, dok je biskup, vjeran Rimu – koji je nekoliko puta bio zatvoren – još uvijek bio u službi. U oba slučaja, to su bili jasno provladini prelati, koje je Peking jednostrano nametnuo radi kontrole Katoličke Crkve u Kini. Treba jasno istaknuti da to nisu bili samo pomoćni biskupi, nego rezidencijalni biskupi, to jest obični pastiri svojih biskupija (ili prefektura), koji su imali jurisdikciju nad mjesnim klerom i vjernicima. U Rimu se dobro zna za koju su svrhu izabrani i jednostrano nametnuti ovi pastiri.
Slučaj Bratstva je potpuno drugačiji. Za nas se očito ne radi o favoriziranju komunističke ili protukršćanske vlasti, nego isključivo o zaštiti prava Krista Kralja i Tradicije Crkve, u vrijeme opće krize i pomutnje u kojoj su ona ozbiljno ugrožena. Namjere i ciljevi očito nisu isti. Papa to zna. Štoviše, Sveti Otac dobro zna da Bratstvo nema nikakvu namjeru svojim biskupima dodijeliti bilo kakvu jurisdikciju, što bi značilo stvaranje paralelne Crkve.
Iskreno govoreći, ne vidim kako bi se Papa mogao bojati veće opasnosti za duše koja bi dolazila od Bratstva nego od vlade u Pekingu.
14. Što se tiče tradicionalne Mise, mislite li da je potreba za dušama danas jednako ozbiljna kao što je bila 1988.? Nakon dobro poznatih peripetija glede obreda sv. Pija V., priznanja slobode od strane Benedikta XVI. 2007. i ograničenja koje je Franjo nametnuo 2021., u kojem smjeru idemo s novim Papom?
Koliko mi je poznato, papa Lav XIV. zadržao je određenu diskreciju o toj temi, koja budi velika očekivanja u konzervativnom svijetu. Međutim, vrlo nedavno objavljen je tekst kardinala Rochea o liturgiji – koji je isprva bio namijenjen kardinalima koji su sudjelovali na prošlomjesečnom konzistoriju. Nema razloga za sumnju da on, u svojim širokim crtama, odgovara orijentaciji koju želi Papa. To je nedvosmislen tekst, a prije svega logičan i koherentan. Nažalost, on se temelji na pogrešnoj premisi.
Konkretno, ovaj tekst, u savršenom kontinuitetu s Traditionis custodes, osuđuje liturgijski projekt pape Benedikta XVI. prema kojemu su stari obred i novi obred dva više-manje jednakovrijedna oblika, koja izražavaju istu vjeru i istu crkvenost, te se stoga mogu međusobno obogaćivati. Zabrinut za jedinstvo Crkve, Benedikt XVI. nastojao je promicati suživot dvaju obreda te je 2007. objavio Summorum Pontificum. Kod mnogih je to dovelo do providonosnog ponovnog otkrića Mise svih vremena; ali s vremenom je također iznjedrio pokret koji je doveo novi obred u pitanje – pokret koji se smatrao problematičnim i koji je Traditionis custodes 2021. nastojao zaustaviti.
Vjeran papi Franji, kardinal Roche sada pokušava promicati nedostižno jedinstvo Crkve prema ideji koja je kontradiktorna onoj Benedikta XVI. Zadržavajući tvrdnju o kontinuitetu od jednog obreda do drugog kroz reformu, kardinal Roche se odlučno protivi njihovom suživotu. U njemu vidi izvor podjela, prijetnju jedinstvu, koja se mora nadvladati povratkom u autentično liturgijsko zajedništvo. „Primarno dobro jedinstva Crkve ne postiže se zamrzavanjem podjela, nego da se prepoznamo u zajedništvu onoga što se ne može drukčije nego dijeliti.“ U Crkvi „treba postojati samo jedan obred“, u punom skladu s pravim značenjem Tradicije.
To je pravedno i koherentno načelo, budući da Crkva, imajući jednu vjeru i jednu crkvenost, može imati samo jednu liturgiju koja ih primjereno izražava. Ali to je načelo primijenjeno na pogrešno shvaćanje Tradicije. U skladu s novom postkoncilskom ekleziologijom, kardinal Roche shvaća Tradiciju kao nešto što se razvija, a novi obred kao njezin jedini živi izraz za naše vrijeme. Vrijednost tridentskog obreda stoga se može smatrati samo zastarjelom, a njegova uporaba u najboljem slučaju „ustupkom“, a „nikako promicanjem“.
Da postoji sadašnja „podjela“ i nekompatibilnost između dvaju obreda sada se čini očiglednijim nego ikada. Ali da ne bude zabune, jedina liturgija koja primjereno izražava, na nepromjenjiv i neevoluirajući način, tradicionalnu koncepciju Crkve, kršćanskog života i katoličkog svećeništva – to jest, Tradiciju – jest liturgija svih vremena. Po tom pitanju protivljenje Svete Stolice čini se neopozivijim nego ikada.
15. Kardinal Roche ipak ima dovoljno iskrenosti da prizna da još uvijek postoje određeni problemi u provedbi liturgijske reforme. Mislite li da bi to moglo dovesti do svijesti o ograničenosti te reforme?
Zapanjujuće je da se nakon 60 godina još uvijek priznaje stvarna poteškoća u primjeni liturgijske reforme, a njezino bogatstvo tek treba otkriti. To je refren koji se čuje kad god se govori o ovoj temi, a tekst kardinala Rochea ga ne zaobilazi. Ali umjesto da se iskreno zapita o nutarnjim nedostacima nove mise, a time i o sveukupnom neuspjehu reforme, umjesto da se suoči sa stvarnošću da se crkve prazne i zvanja opadaju, umjesto da se zapita zašto tridentski obred i dalje privlači toliko mnogo duša, kardinal Roche ne vidi drugo rješenje osim hitne preliminarne formacije vjernika i bogoslova.
Ne shvaćajući to, on tako ulazi u začarani krug, jer je sama liturgija ta koja treba oblikovati duše. Gotovo dvije tisuće godina duše – često nepismene – izgrađivale su se i posvećivale liturgijom, bez potrebe za bilo kakvom prethodnom formacijom. Čini mi se da je neuspjeh prepoznati intrinzičnu nesposobnost Novus Orda da oblikuje i izgrađuje duše i stalno zahtijevati sve bolju prethodnu formaciju, znak nepopravljive sljepoće. Dolazi se do šokantnih paradoksa: reforma je trebala potaknuti veće sudjelovanje vjernika, a ipak su vjernici masovno napuštali Crkvu, jer ih ova neukusna liturgija nije hranila – a to navodno ne bi imalo nikakve veze s reformom?
16. Danas u mnogim zemljama skupine izvan Bratstva još uvijek se služe Misalom iz 1962. godine. Takve mogućnosti jedva da su postojale 1988. Ne bi li to za sada bila dovoljna alternativa koja bi nova biskupska posvećenja učinila preuranjenim?
Pitanje koje si moramo postaviti je sljedeće: odgovaraju li te mogućnosti onome što Crkva i duše uistinu trebaju? Odgovaraju li one dovoljno potrebama duša?
Nedvojbeno je da, gdje god se služi tradicionalna Misa, to je istinski obred Crkve koji blista dubokim osjećajem za sveto, kojeg nema u novom obredu. Ali ne može se zanemariti okvir u kojem se ta slavlja odvijaju. Naime, neovisno o dobroj volji jednih ili drugih, taj se okvir čini jasnim, osobito od Traditionis custodes, kako ga je potvrdio kardinal Roche: riječ je o Crkvi u kojoj je jedini službeni „normalni“ obred onaj Pavla VI. Služenje obreda svih vremena, dakle, odvija se pod režimom iznimke. Svećenici privrženi tom obredu primaju, po milostivoj dobrohotnosti, oproste, odnosno posebna dopuštenja koja im omogućuju da ga služe, ali su ta dopuštenja upisana u logiku nove ekleziologije. Stoga oni prešutno prihvaćaju da nova liturgija ostaje kriterij pobožnosti vjernika i autentičnim izričajem života Crkve.
17. Zašto kažete da se ne može apstrahirati od ovog iznimnog okvira? Zar se tu ipak ne čini dobro? Koje bi konkretne posljedice bile nesretne?
Iz ove situacije proizlaze najmanje tri štetne posljedice. Najizravnija je duboka strukturalna krhkost. Svećenici i vjernici koji imaju koristi od određenih povlastica koje im dopuštaju služenje tridentske liturgije žive u tjeskobi za budućnost – povlastica nije pravo. Sve dok ih vlast tolerira, oni mogu nastaviti svoju vjersku praksu bez problema. Ali čim autoritet formulira posebne zahtjeve, nametne uvjete ili iznenada opozove, iz ovog ili onog razloga, dane dozvole, svećenici i vjernici se nađu u konfliktu, bez načina da se obrane kako bi učinkovito zajamčili tradicionalnu pomoć koju duše imaju pravo očekivati. Kako se, dakle, dugoročno mogu izbjeći takvi slučajevi prijepora savjesti, kada između dva nepomirljiva shvaćanja života Crkve – utjelovljena u dvije nespojive liturgije – jedna uživa potpuni legitimitet, a druga se samo tolerira?
Nadalje – a to je vjerojatno još ozbiljnije – razlog privrženosti ovih skupina tridentskoj liturgiji nije uopće jasan. Time se ozbiljno ugrožavaju javna prava Tradicije Crkve, a time i dobro duša. Doista, ako se smatra da oni koji su privrženi Misi svih vremena prihvaćaju da se moderna misa služi u cijeloj Crkvi i ako se vjeruje da za sebe zahtijevaju samo određenu povlasticu povezanu s preferencijama ili odgovarajućom karizmom, kako se onda može razumjeti da ova Misa svih vremena stoji u neumanjivoj suprotnosti s novom misom, ostaje jedina prava liturgija cijele Crkve i da nitko ne smije biti spriječen služiti je? Kako se može prepoznati da se Misa Pavla VI. ne može priznati jer ona predstavlja značajan odmak od katoličke teologije svete misne žrtve i da se nikoga ne smije prisiljavati da je služi? I kako duše učinkovito odvratiti od ove zatrovane liturgije da piju iz čistih izvora katoličke liturgije?
Konačno, udaljenija posljedica koja proizlazi iz prethodne dvije: strah od narušavanja krhke stabilnosti ponašanjem koje se smatra „uznemirujućim“ svodi mnoge pastire na ograničenu šutnju kada bi trebali dići svoj glas protiv skandaloznih nauka koji kvare vjeru ili moral. Nužna osuda zabluda koje potkopavaju Crkvu – koju traži samo dobro duša koje su ugrožene ovom zatrovanom hranom – time se izostavlja. Netko može drugoga nasamo poučiti ako je u stanju uočiti štetnost određene zablude, ali to može biti samo stidljiv šapat u kojem je istina sapeta da bi se izrazila u potrebnoj slobodi – osobito u sjeni prešutno prihvaćenih, proturječnih načela. Još jednom, duše se tako ne mogu prosvijetliti i lišene su kruha nauka za kojim ostaju gladne. S vremenom to postupno mijenja mentalitete i postupno dovodi do općeg i nesvjesnog prihvaćanja raznih reformi koje utječu na život Crkve. I prema tim dušama Bratstvo osjeća odgovornost da ih prosvijetli, a ne da ih napusti.
Ovdje se ne radi o sudu i osudi, već o otvaranju očiju i priznavanju činjenica. Dužni smo priznati da, u onoj mjeri u kojoj uporaba tradicionalne liturgije ostaje uvjetovana barem implicitnim prihvaćanjem koncilskih reformi, skupine koje imaju koristi od toga ne mogu dati odgovarajući odgovor na duboke potrebe koje doživljavaju Crkva i duše. Naprotiv, da bismo ostvarili prethodno izraženu misao, katolicima se danas mora predstavljati istina bez kompromisa, davati im je bez uvjeta, zajedno sa sredstvima da bi živjeli po njoj u potpunosti, za spasenje duša i služenje cijeloj Crkvi.
18. Uz to, ne mislite li da bi se Rim u budućnosti mogao pokazati velikodušnijim u pogledu tradicionalne Mise?
Rim bi u budućnosti mogao zauzeti otvoreniji stav, kao što se dogodilo 1988. u sličnim okolnostima kada je mogućnost služenja po starom Misalu dana određenim skupinama u pokušaju da se vjernici odvuku od Bratstva. Kad bi se to ponovilo, opet bi to bila više politička nego doktrinarna odluka. Tridentski misal namijenjen je isključivo kultu božanskog veličanstva i hranjenju vjere; ne smije se instrumentalizirati kao oruđe pastoralne prilagodbe ili kao varijabla za smirivanje napetosti.
Međutim, veća ili manja dobronamjernost ne bi promijenila ništa od štetnosti gore opisanog okvira pa stoga ne bi bitno promijenila situaciju.
Štoviše, scenarij je u stvarnosti složeniji. U Rimu su i papa Franjo i kardinal Roche uvidjeli da širenje uporabe Misala sv. Pija V. neizbježno dovodi do preispitivanja liturgijske reforme i Koncila u razmjerima koji su i problematični i, iznad svega, nekontrolirani. Stoga je teško predvidjeti što će se dogoditi, ali opasnost da se ostane zarobljen u logici koja je više politička nego doktrinarna je stvarna.
19. Što biste posebno poručili vjernicima i članovima Bratstva?
Želio bih naglasiti da je ovo vrijeme za molitvu i pripremu srca, duša i umova. Moramo se pripremiti za primanje milosti koju će ove posvete donijeti cijeloj Crkvi. To treba činiti sa sabranošću, mirom i pouzdanjem u Providnost koja nikada nije napustila Bratstvo, a neće je napustiti ni sada.
20. Nadate li se još susretu s Papom?
Da, svakako. Čini mi se iznimno važnim razgovarati sa Svetim Ocem. Ima mnogo stvari koje bih želio podijeliti s njim, a nisam ih mogao uključiti u svoja pisma. Nažalost, odgovor kardinala Fernándeza ne govori o mogućnosti audijencije kod Pape. On također priziva mogućnost novih sankcija.
21. Što će Bratstvo učiniti ako ga Sveta Stolica odluči osuditi?
Prije svega, podsjetimo da u takvim okolnostima bilo kakve kanonske kazne ne bi imale stvarnog učinka.
Ipak, kad bi one bile izrečene, Bratstvo bi sigurno prihvatilo ovo novo trpljenje bez gorčine, kao što je prihvatilo prošle patnje, te bi ga iskreno prikazalo za dobro Crkve. Bratstvo radi za Crkvu. I nema sumnje da bi takva situacija mogla biti samo privremena jer Crkva je božanska i naš Gospodin je neće napustiti.
Bratstvo će se i dalje truditi da bude vjerno katoličkoj Tradiciji i da ponizno služi Crkvi odgovarajući na potrebe duša. Također će nastaviti moliti sa sinovskom pobožnošću za Papu, kao što je uvijek činilo, dok čeka dan kada bi moglo biti oslobođeno svih nepravednih sankcija, kao što je bio slučaj 2009. Sigurni smo da će rimske vlasti jednog dana sa zahvalnošću priznati da su ova biskupska posvećenja providonosno pridonijela očuvanju vjere, na veću slavu Božju i spasenje duša.
Flavigny-sur-Ozerain, 2. veljače 2026.
Blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije
Izvor: https://fsspx.news
