Athanasius Schneider, pomoćni biskup Astane, dao je u ponedjeljak, 9. ožujka 2026., poduži intervju novinaru Andreasu Wailzeru na YouTube kanalu Kontrapunkt. U njemu je iznio svoja razmišljanja o Bratstvu sv. Pija X. i biskupskim posvećenjima koja planira obaviti 1. srpnja. Evo nekoliko izvadaka.
Biskup Schneider podsjetio je na Kontrapunktu da je 24. veljače uputio apel papi Lavu XIV., tražeći od njega da dodijeli apostolski nalog za biskupska posvećenja FSSPX-a:
„Tu trebamo biti širokogrudni, pogotovo jer Bratstvo sv. Pija X. dijeli istu vjeru. Nije izmislilo novu vjeru, novu liturgiju ili novi oblik svećeničke formacije; ima potpuno istu vjeru, istu liturgiju, isti katekizam i istu svećeničku formaciju koju je sveopća Crkva, u cijelom svijetu, imala do Drugoga vatikanskog koncila, pa čak i strogo nametala stoljećima. To je jednostavno logično, a također je u skladu sa zdravim razumom: ne može biti pogrešno. Crkva nije mogla stoljećima održavati takvu svećeničku formaciju, naviještati tako određenu vjeru i slaviti takvu liturgiju, s tako očitim plodovima, da bi se sada moglo reći da je manjkava. A kada zajednica jednostavno traži: ‘Činimo ono što je Crkva stoljećima smatrala svetim’, a to joj se ne odobri, upravo je to problem.“
Problem nove mise
Nakon što je pomno proučio život nadbiskupa Lefebvrea, objasnio je razloge koji su se navodili za opravdanje sankcija nametnutih Écôneu:
„Kada je sukob započeo, prije točno pedeset godina, nadbiskupa Marcela Lefebvrea suspendirao je Pavao VI. Vatikanu je jednostavno rekao: ‘Molim vas, dopustite da tradicija bude predmet eksperimenta.’ Jer, u to vrijeme, pa i danas, poruka je stalno bila: da, Crkva mora biti otvorena i dopustiti eksperimentiranje. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa i danas, Sveta Stolica vrlo je velikodušno dopuštala eksperimentiranje u svećeničkoj formaciji, u novim zajednicama, pa i u samoj liturgiji. Pa zašto ne dopustiti ovaj eksperiment? Upravo taj eksperiment nije im bio odobren.“
„Zbog toga je bogoslovija u Écôneu raspuštena 1975., a zatim je Bratstvo – unatoč tome što je u početku primilo pohvale od Svete Stolice – suspendirano. U početku se radilo o tradicionalnoj svećeničkoj formaciji, a naravno i o tradicionalnoj Misi. Nadbiskup Lefebvre, kao i Vatikan, već su 1970-ih izjavili da se spor odnosi upravo na Misu. To je značilo da je Bratstvo sv. Pija X. dužno barem priznati novu misu, suzdržati se od iznošenja primjedbi, a visoki predstavnik Apostolske Stolice čak je osobno rekao nadbiskupu Lefebvrea: ‘Samo jednom služite novu misu pred svojim bogoslovima, pred vjernicima, i tada će svi problemi među nama biti riješeni.’ To je činjenica.“
Neke izjave Drugoga vatikanskog sabora
Nova misa nije bila jedina sporna točka; Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice također su brzo postali središnji dio rasprava:
„Naravno, kasnije su dodani i drugi, dublji razlozi, a ne samo očiti doktrinarni nedostaci u novoj misi, koje nitko ne može iskreno poreći. Naknadno su se pojavile i određene dvosmislene izjave Drugoga vatikanskog sabora, koje su, naravno, također imale posljedice.
Ti su tekstovi formalno samo pastoralne naravi: Deklaracija o vjerskoj slobodi, zatim takozvana kolegijalnost u strukturi Crkve, koja nastoji promatrati Crkvu na više kolegijalan način, polazeći od primata pape i episkopata – što, u toj formulaciji, predstavlja novost. Ne u smislu da je sama kolegijalnost nova, nego je nova upravo ta dvosmislena formulacija Sabora.
Treće su pitanje dvosmislene izjave o drugim religijama. To su tri važne teme. I vidimo da je ta dvosmislenost, od Sabora do danas, urodila plodom: živimo u velikoj, rekao bih općoj, dvosmislenosti, u relativizmu jedincatosti Krista i Katoličke Crkve. Cjelokupni misionarski napor doista je oslabljen, jer se sada prvenstveno vodi dijalog itd.
Nadalje, kolegijalnost je dovela do svojevrsnog obezvrjeđivanja biskupske službe kroz strukture biskupskih konferencija, što nije u skladu s božanskim pravom. Biskupska konferencija nije ustanovljena božanskim pravom; ona je tvorevina crkvenog prava i stoga može biti ukinuta. Episkopat kao jedinstvo, kao tijelo – to jest božanskog prava. No biskupske konferencije kao sredstvo predstavljaju ljudsku ustanovu, i to, nažalost, s negativnim posljedicama.
U praksi ta takozvana kolegijalnost dominira na razini pojedinih zemalja, dok je vlastiti episkopat, utemeljen božanskim pravom u biskupiji, često potisnut tim kolektivnim sustavom. To je zabrinjavajuće. A ni odnos između biskupskog kolegija i pape nije jasno formuliran. Potrebno ga je jasnije izraziti.“
Trajni problem tumačenja
Problem, koji je daleko od rješenja, i dalje ostaje aktualan, što potvrđuju ponovljeni pokušaji u konzervativnim krugovima da se Sabor protumači:
„Ipak, te se dvosmislenosti i dalje podučavaju kao ispravne. Čak i takozvane konzervativne zajednice i teolozi pokušavaju, uvijajući se u razna tumačenja, protumačiti ove očito dvosmislene izjave, a ponekad, rekao bih, i određene pogrešne tvrdnje.
No riječ je o pastoralnim dokumentima; oni stoga mogu sadržavati i pogreške. Mogu se ispraviti. Međutim, stav nekih konzervativnih zajednica i teologa jest da se ti tekstovi, iako nisu konačni, tretiraju gotovo kao da su nepogrešivi.
Tako se sve izvrće i nastoji uklopiti u jedno ispravno tumačenje. To nazivam kvadraturom kruga – ili čak mentalnom akrobatikom. Sve se pokušava protumačiti tako da se nekako uklopi u već zadanu shemu.
U nekim točkama to je doista nedostojno i nepošteno. I upravo tu Bratstvo sv. Pija X. kaže: ‘Ne, mi u tome ne možemo sudjelovati.’
Očito je da se neke stvari mogu tumačiti prema takozvanoj hermeneutici kontinuiteta, ali ne i ove konkretne točke. Crkva mora ponovno pronaći hrabrost reći: da, to je bio fenomen vezan uz određeno razdoblje, prije šezdeset godina, i nije bio definitivan. To se može ispraviti, i još uvijek se može ispraviti – a Crkva time ništa neće izgubiti.“
Dijalog s Rimom
Prema mišljenju biskupa Schneidera, FSSPX bi svojom stručnošću u tim pitanjima mogao biti od velike pomoći Crkvi. No, prema njegovim riječima, dijalog se mora temeljiti na poštenim načelima:
„Za to je potrebno vrijeme, možda i godine – zašto ne? Ali sada je Vatikan, da tako kažemo, uperio pušku u čelo Bratstva sv. Pija X. Rečeno im je da se najprije mora voditi doktrinarni dijalog, upravo o temama koje sam spomenuo i o problemima nove mise; pritom je p. Pagliaraniju već tijekom sastanka u veljači jasno dano do znanja da tekstovi Sabora nisu otvoreni za ispravke.
I unutar takvog okvira, samo ako bi taj dijalog na neki način bio „pozitivan“ – no što to uopće znači? Iz perspektive Vatikana to znači nešto sasvim određeno: očekuje se da Bratstvo izvede svojevrsni nemogući podvig, taj akrobatski manevar, i kaže: ‘Sve se može ispravno protumačiti na određeni način’, te da u konačnici prihvati novu misu, govoreći: ‘Da, ne samo da je valjana, nego je i legitimna.’ To bi, prema njima, bio realizam.“
Iskustvo dosadašnjeg dijaloga
Biskup Schneider dobro je upoznat s tim dijalogom kao bivši izaslanik Svete Stolice pri FSSPX-u:
„Tijekom svih ovih godina dijalog se već vodio i imao sam uvid u njega; imao sam pristup određenim dokumentima još 2009. i uvijek se vrtjelo oko istih pitanja, uvijek i ponovo. I tako će se nastaviti.
A onda, samo ako bi se taj dijalog, s gledišta Vatikana, ocijenio pozitivnim, Bratstvo bi možda dobilo kanonsku strukturu, a zatim i biskupe. No to je nerealno. Riječ je o zajednici koja postoji već dva naraštaja, s nekoliko stotina tisuća vjernika diljem svijeta, s gotovo 800 svećenika i više od 200 redovnica. Takvu stvarnost nije moguće preokrenuti u nekoliko mjeseci. To je potpuno nerealno i nepastoralno – rekao bih čak i nesinodalno.
U međuvremenu, takozvani sinodalni procesi napreduju s maksimalnom širinom i inkluzivnošću, dok se ovoj zajednici govori: ‘Ne, vi se morate uskladiti, morate prihvatiti Sabor, morate promijeniti svoje gledište.’
No to nije mišljenje Bratstva sv. Pija X.; ono se uistinu oslanja isključivo na dokumente papa, a ne na vlastita stajališta. Dakle, ne radi se o privatnoj prosudbi o Učiteljstvu, nego o oslanjanju na neprekinuto i trajno Učiteljstvo, koje seže još od crkvenih otaca, a osobito od papa posljednjih triju stoljeća. Sve su te teme bile jasno poučavane kroz stoljeća. Ako Bratstvo kaže: ‘Mi prihvaćamo to učenje i naviještamo ono što je Crkva stoljećima naučavala’, to ne može biti pogrešno. To, dakle, nije privatno mišljenje Bratstva, nego stav Učiteljstva koji se kroz dugo vrijeme ponavlja.“
Ponovno pitanje nove mise
Isto vrijedi i za novu misu. Biskup Schneider ističe da su njezino odbacivanje od strane FSSPX-a potaknuli ozbiljni razlozi:
„Što se tiče očitih nedostataka nove mise, njih doista ne možemo reinterpretirati. To ne funkcionira. To su stvarni nedostaci.
Prije više od pedeset godina dvojica kardinala – Ottaviani, bivši prefekt Svetoga oficija, i Bacci – javno su ukazali na konkretne nedostatke Novus orda. Taj dokument i danas postoji. Nikada nisu javno povukli svoje stavove. Nakon objave kritike bili su opomenuti i stavljeni pod pritisak od strane Pavla VI. te su potom zašutjeli. To je razumljivo. No pisani dokument i dalje postoji.“
Preporučena literatura
U vezi s tim pitanjem, biskup Schneider posebno preporučuje knjigu objavljenu prošle jeseni u Sjedinjenim Državama u izdanju Angelico Pressa: A Wider View of Vatican II: Memories and Analysis of a Council Consultor, autora arhimandrita Bonifacija Luykxa.
Riječ je o djelu uglednog liturgičara, imenovanog peritusom na Drugome vatikanskom saboru, koji je bio i član povjerenstva za izradu konstitucije Sacrosanctum Concilium, a sudjelovao je i u Bugninijevu Consiliumu za reformu mise:
„Sudjelovao je na svim sjednicama do samoga kraja. Neposredno prije smrti zapisao je svoja sjećanja na predkoncilsko razdoblje, na sam Sabor, a osobito na svoj rad u Bugninijevoj komisiji, čiji je plod naša današnja nova misa.
U toj knjizi on nemilosrdno razotkriva sve nedostatke nove mise – i doktrinarne i liturgijske – vrlo otvoreno, ali s potpunom iskrenošću.
Kako bi, dakle, Bratstvo moglo prihvatiti zahtjev Vatikana da novu misu proglasi ne samo valjanom – što je spremno priznati, pod uvjetom da se služi prema rubrikama i izvornom tekstu – nego i legitimnom, odnosno, kako bi se reklo, da je ‘u redu’? A upravo to nije slučaj.“
Neusporediva sloboda služenja Crkvi
Jedinstveni položaj FSSPX-a u Crkvi daje mu znatnu slobodu govora, a biskup Schneider zahvalan je za način na koji se ta sloboda koristi u borbi protiv zabluda koje iznutra razaraju barku našega Gospodina:
„Ne postoji drugi crkveni subjekt koji priznaje papu, a koji je istodobno samo djelomično priznat – jer još uvijek službeno posjeduje ovlast za ispovijedanje, dodijeljenu od Svete Stolice, kao i, barem djelomično, ovlasti za sklapanje ženidbi – i koji ujedno otvoreno i javno osuđuje te zloporabe i zablude, bez straha od posljedica.
No to nije kritiziranje radi kritiziranja, nego služenje cijeloj Crkvi. Riječ je o brizi za opće dobro Crkve.
S druge strane, Bratstvo sv. Petra i druge takozvane Ecclesia Dei zajednice ne mogu si to dopustiti. Mjerodavni biskupi ili ordinarijati odmah ih ukoravaju uz prijetnju: ‘Ako to ponovite, bit ćete uklonjeni iz biskupije.’
To se dogodilo u posljednje dvije godine u trima biskupijama u Francuskoj, gdje je Bratstvo sv. Petra godinama imalo uspješan apostolat. Vjerojatno je neki njihov svećenik u propovijedi izrekao nešto što je barem naznačilo određeno pitanje ili blagu kritiku pojedinih pojava u Crkvi. To je bilo dovoljno: bez upozorenja i bez ikakva objašnjenja, cijeli je apostolat naglo ukinut.
Ni priziv Svetoj Stolici nije pomogao – Sveta Stolica nije obranila Bratstvo sv. Petra. Tako su morali napustiti tri biskupije.
Sličan se slučaj dogodio i u Sjedinjenim Američkim Državama, a znam i za još jedan koji se tiče druge zajednice Ecclesia Dei; za njega sam nedavno doznao iz pouzdanog i izravnog izvora. U jednoj zemlji zajednica staroga obreda, iako papinskoga prava, bila je prisutna već godinama. Željela je samo da se njezina kuća kanonski uspostavi. Biskup se obratio Rimu kako bi to učinio – premda to prema kanonskom pravu nije bilo potrebno, jer je to bilo u njegovoj nadležnosti. No Rim je odgovorio: ‘Ne, ne daj nikakvo priznanje, nemoj kanonski uspostaviti taj institut staroga obreda’, iako je riječ bila o institutu priznatom od Rima i papinskoga prava. To su samo neki primjeri.“
Sloboda koja nedostaje drugima
S razboritošću i jasnoćom biskup Schneider primjećuje da druge tradicionalne zajednice nemaju takvu mogućnost, premda je ona Crkvi prijeko potrebna:
„Jasno vidimo da te takozvane redovite zajednice žive pod stalnim nadzorom; one strepe. Naravno, radujemo se njihovu postojanju, cijenimo ih, zahvalni smo im i visoko vrednujemo njihov apostolat. U tim okolnostima to je doista junačko djelo.
Ovo nije kritika, nego jednostavno konstatacija stvarnosti kakva jest. Dobro je da one postoje, kako bi se barem tradicionalna Misa i dalje širila, kao i tradicionalni katekizam.
No problemi koji se tiču cijele Crkve – te konkretne dvosmislenosti, pa čak i određene zablude u nekim izjavama Sabora, kao i u samoj novoj misi – o svemu tome treba raspravljati.
U Crkvi mora biti moguće o tome govoriti otvoreno, bez polemike, ali iskreno, bez straha od sankcija. A jedini subjekt koji to trenutačno može činiti, a da ne bude odmah kažnjen, jest Bratstvo sv. Pija X.“
Biti realan
Biskup Schneider stoga poziva Svetu Stolicu da poduzme velikodušan i pragmatičan prvi korak prema FSSPX-u, ne nužno putem trenutačnog kanonskog rješenja, nego barem davanjem dopuštenja za djelovanje:
„U svakom slučaju, cijelo se crkveno pitanje ne može riješiti odmah; potrebno je vrijeme. Kao prvi korak – zbog čega se i obraćam Svetom Ocu – trebalo bi odobriti biskupska posvećenja, dati mandatum apostolicum. To bi bio prvi, mali korak prema određenoj integraciji Bratstva, bez trenutačnog rješavanja cjelokupnog kanonskog statusa.
Kanonsko pravo nije božansko pravo. Ono dopušta iznimke, prijelazna rješenja, pa i rješenja koja još nisu dovršena. Upravo je to njegova svrha. To je, zapravo, i motivacija mojega poziva.
Ujedno, to bi bila dobit za cijelu Crkvu. Nakon tih biskupskih posvećenja – ako bi ih papa odobrio – biskupi, Bratstvo sv. Petra i drugi mogli bi početi normalnije postupati prema Bratstvu sv. Pija X., a ne više kao prema otpadnicima, gubavcima ili raskolnicima.“
Ključ u papinim rukama
Biskup Schneider drži da papa ima ključ za izbjegavanje de facto isključenja koje bi Crkvu lišilo utjecaja FSSPX-a:
„Ako papa odobri biskupe, više se nikada neće moći govoriti o raskolu: to će biti biskupi priznati od pape. Čini mi se da bi to bilo pastoralno rješenje – čak i izvanredno – i iz perspektive povijesti Crkve. Papa bi tada doista ušao u povijest kao istinski graditelj mostova.
No treba uzeti u obzir i drugu stranu: postoje utjecajni crkveni dostojanstvenici, možda čak i u papinom najužem krugu, koji jednostavno ne žele Bratstvo sv. Pija X. Oni bi čak bili zadovoljni kada bi ono bilo izopćeno.
Oni zato vrše pritisak da se mandat ne dodijeli, nego da se sve najprije riješi na doktrinarnoj razini. No jasno je da to nije izvedivo. Možda se ti uvjeti čak i svjesno postavljaju kako bi Bratstvo ostalo izvan i ne bi bilo integrirano. Jer, kada bi bilo integrirano, imalo bi veći utjecaj u službi Tradicije, i izvan vlastitih okvira.“
Mogućnosti integracije
„Danas Bratstvo djeluje uglavnom unutar vlastitih struktura. No kada bi bilo barem djelomično integrirano, biskup bi, primjerice, mogao reći: ‘Zašto ne pozvati svećenika iz Bratstva da održi predavanje našim bogoslovima u dijecezanskoj bogosloviji?’ Ili: ‘Neka vodi duhovne vježbe.’ Ili: ‘Organiziramo konferenciju i pozivamo predstavnika Bratstva sv. Pija X. ili druge teologe.’
To bi bilo izvrsno. Mi smo jedna obitelj. I to bi, rekao bih, čak odgovaralo toj famoznoj sinodalnoj metodi – bez obzira na sve dvojbe koje ona pobuđuje; to ovdje spominjem samo kao argumentum ad hominem.“
Stanje nužde ostaje
Želja biskupa Schneidera da papa dopusti FSSPX-u šire djelovanje proizlazi iz stanja nužde u kojem se Crkva nalazi:
„Ne radi se samo o Misi, o svetoj Misi. Postoje dublji problemi: dvosmislenosti koje traju još od Sabora, problem same nove mise, koja se služi – ne znam točan postotak – možda u više od 90%, pa i više, crkava diljem svijeta, a koja je sama po sebi teološki problematična.
Ne možemo jednostavno reći: ‘Mi imamo svoju Misu, hvala Bogu, tradicionalnu Misu, i to nam je dovoljno.’ Što je s ostatkom Crkve? Moramo biti zabrinuti i za njih.
Postoji i problem relativizma koji proizlazi iz Deklaracije o vjerskoj slobodi, odnosno iz načina na koji se ona tumači. Već sama ta očita interpretacija pokazuje da taj tekst ne može ostati nepromijenjen.
Ako to nije očita nužnost u Crkvi, što onda jest? Ako gotovo 95% svijeta služi obred koji je barem djelomično doktrinarno problematičan, ako relativizam istine i dalje traje – da i ne spominjemo druge pojave koje su odobrene, a nisu ispravljene: pričest za rastavljene i ponovno vjenčane u Amoris Laetitia, blagoslovi istospolnih parova, dvosmislene međureligijske geste – ako se sve to nastavlja, to je doista zabrinjavajuće.
Ako to nije stanje nužde, što onda jest?“
Nedostatak potrebnih jamstava
Prema biskupu Schneideru, srž problema ne leži u samim posvećenjima, nego u nemogućnosti FSSPX-a da od rimskih vlasti dobije jamstva potrebna za potpuno očuvanje Tradicije u sadašnjim okolnostima:
„Oni jednostavno kažu: u sadašnjim okolnostima Vatikan nas želi prisiliti da, na ovaj ili onaj način, ‘ispravno’ tumačimo dvosmislenosti Sabora i da više ne govorimo o problemima nove mise. Time bismo se potpuno stavili pod njihovu kontrolu, tako da bi mogli intervenirati u svakom trenutku, kao što to čine s drugim Ecclesia Dei zajednicama – pa nas i zatvoriti ili zatvoriti bogosloviju.
Razumijem zašto oni kažu: ‘Pod tim uvjetima to ne možemo prihvatiti.’ I razumijem zašto se, pod tim uvjetima, ne žele potpuno podložiti administrativnoj vlasti Svete Stolice, premda u načelu nisu protiv podložnosti Svetoj Stolici.
Oni su spremni biti podložni ako im Sveta Stolica doista jamči cjelokupnu Tradiciju vjere i liturgije, bez ograničenja, govoreći im: ‘Možete nastaviti poučavati točno onako kako sada poučavate – to je ono što je Crkva oduvijek naučavala – i jamčimo vam da možete tako nastaviti’, uz istodobnu kanonsku podložnost Svetoj Stolici.
Tada bi, mislim, iz njihove perspektive to bilo prihvatljivo. No za sada to nije slučaj.“
Krize ne traju vječno
U svjetlu povijesti Crkve, biskup Schneider izražava čvrstu nadu: FSSPX će se jednoga dana zasigurno promatrati drukčije nego danas:
„Mislim da moramo gledati dalje, izvan ove krize. To može biti kriza koja traje šezdeset godina. U povijesti Crkve krize su često trajale i sedamdeset godina: avignonsko sužanjstvo, sedamdeset godina; arijanska kriza, između šezdeset i sedamdeset godina.
Tada je Bog intervenirao i Rim je ponovno postao svjetlo jasnoće i nedvosmislenosti. Rim je oduvijek bio takav. No danas postoji određeno pomračenje, i to moramo priznati. To nije protiv Rima, nego iz ljubavi prema Rimu.
Nadbiskup Lefebvre rekao je to i prilikom biskupskih posvećenja: to je samo za određeno vrijeme, za kratko razdoblje. Možda je zamišljao drukčiji razvoj događaja; možda je mislio da će nakon nekoliko godina doći papa koji će ponovno jasno proglasiti sav tradicionalni nauk.
Tada biste vi, novi biskupi, mogli doći k njemu i reći: ‘Sveti Oče, stavljamo Vam na raspolaganje svoju biskupsku službu; razriješite nas ako želite, činite s nama što hoćete, jer ste sada Vi čuvar i jamac jasne i nedvosmislene ispovijesti vjere, kao što je Sveta Stolica oduvijek bila, stijena koju su pape predstavljali, uz tek rijetke iznimke u povijesti.’
I to će se bez sumnje dogoditi, jer je papinstvo ustanovljeno od Boga. No Bog, na nama neshvatljiv način, dopušta ovu sadašnju krizu Svete Stolice, pa čak i samoga pontifikata.
Moramo gledati dalje. Trebamo biti razboritiji i ne pribjegavati odmah optužbama poput: ‘Ti si raskolnik, ti si ovo ili ono.’ To nije ispravno. To je previše pojednostavljeno i nedostatno u svjetlu cjelokupne povijesti Crkve i onoga što je doista u pitanju.“
Ispravljanje tekstova Drugog vatikanskog sabora
Prema biskupu Schneideru, nužno je ispraviti ono što je u tekstovima Drugog vatikanskog sabora nejasno ili pogrešno:
„Prije svega mislim na pitanje kolegijalnosti biskupskog zbora. To nije dovoljno jasno. Istina, postoji pojašnjenje – Nota explicativa praevia – koje je dao Pavao VI. uz Lumen gentium; ono je od pomoći, bez sumnje. Ali ni to ne donosi potpunu jasnoću.
Zatim je to preneseno u kanonsko pravo i druge pokoncilske dokumente, gdje se kaže da Crkvom na neki način upravljaju papa i biskupski zbor. To ostaje prilično dvosmisleno.
Crkva je po svojoj naravi hijerarhijska i monarhijska. Bog je postavio Petra nad cijelim stadom; nije rekao cijelom apostolskom zboru: ‘Svi vi pasite moje ovce.’ Rekao je samo Petru: ‘Pasi moje ovce, pasi moje jaganjce.’
Naravno, Petar i pape uvijek su znali da čine duhovno tijelo s biskupima, pa su i djelovali kolegijalno. No papa nije bio obvezan, po strogom božanskom pravu, uključivati biskupe kolegijalno u redovito upravljanje Crkvom.
Upravo ta dvosmislenost i danas je prisutna u novom kanonskom pravu, gdje se tvrdi da biskupski zbor, zajedno s papom i pod njim, redovito sudjeluje u upravljanju cijelom Crkvom. Ne – to se događa samo iznimno, na ekumenskom saboru, kada papa pozove biskupe i dopusti im sudjelovanje. To je uvijek bila stalna praksa Crkve.“
Problem vjerske slobode
Zatim dolazi pitanje koje se, prema njemu, najviše suprotstavlja društvenom kraljevanju našega Gospodina:
„Zatim, naravno, tekst o vjerskoj slobodi. On miješa mnoge stvari; istina i zabluda gotovo su nerazdvojivo isprepletene u istoj rečenici, i tako se i dalje prenose.
Crkva je uvijek naučavala vjersku slobodu u određenom smislu, i to kao božansko pravo. Što to znači? Da je svaka osoba slobodna u svojoj duši u odnosu na vjeru. Bog ne prisiljava čovjeka; čin vjere u svojoj je biti slobodan.
No zatim se to miješa s novom tvrdnjom koju Crkva nikada nije naučavala: da svaka osoba ima ne samo unutarnje, nego i izvanjsko pravo birati religiju.
Savjest može pogriješiti, čak i u dobroj vjeri; čovjek može izabrati i idolopoklonstvo. No to ipak nije Božja volja. Ne može se izjednačiti izbor prave religije i lažne religije.
Zatim se dodaje da takva osoba ima pravo da je nitko ne ometa u izboru svoje religije – pa čak ni građanske vlasti – i to ne samo u njezinu prakticiranju, nego i u širenju. Dakle, i u širenju idolopoklonstva?
A to pravo da ne bude ometana temelji se, kaže se, na dostojanstvu osobe, odnosno na naravnom zakonu. No to nije točno.“
Razlikovanje naravnoga prava
Biskup Schneider zatim uvodi važne razlike kako bi razjasnio taj složeni problem:
„Naravni zakon daje nam samo ono što je po sebi dobro. On mi ne može dati pravo da griješim protiv prve zapovijedi: ‘Nemoj imati drugih bogova uz mene.’
Širenje lažne religije, čak i ako je izabrana u dobroj vjeri, nije naravno pravo; ono ne proizlazi iz prava moje osobe. To je jednostavno zlouporaba vjerske slobode.
Takva bi tvrdnja mogla vrijediti samo za jednu pravu religiju – katoličku vjeru. Stoga treba reći: samo katolici imaju pravo da ih nitko ne ometa, pa ni država, u izboru, prakticiranju i širenju katoličke vjere, jer je to jedina vjera koju je Bog htio i koju nam prva zapovijed nalaže.
Za one koji izaberu pogrešnu religiju – bilo u dobroj vjeri ili ne – ne može se pozivati na naravni zakon. Zabluda se ne može širiti na temelju naravnoga prava.
Može biti riječ samo o građanskom pravu, koje država, ovisno o okolnostima, može dopustiti u okviru tolerancije. Tolerancija je dostatna.
To je uvijek bilo tradicionalno učenje Crkve, još od crkvenih otaca. Ako čitamo sv. Augustina, sv. Ambrozija i druge, oni su upravo tako naučavali.“
Pitanje krivih religija
Također je, prema biskupu Schneideru, potrebno preispitati koncilsko shvaćanje samih krivih religija:
„I sv. Justin govorio je o ‘sjemenu Logosa’, odnosno o sjemenu istine prisutnom u čovjeku; ali to nije povezivao s religijama kao takvima, nego s naravnom spoznajom Boga, s naravnim zakonom, s naravnim svjetlom razuma i s istinskom filozofijom. Sv. Justin to nikada nije povezivao s lažnim religijama.
Evo primjera. Ovdje bi trebalo pošteno otvoriti raspravu i reći: ne, ovaj je tekst previše dvosmislen, iz njega su proizašli pogrešni zaključci, stoga ga Crkva mora ispraviti i preformulirati s potpunom jasnoćom.
Zatim postoji i izjava u Lumen gentium 16, prema kojoj mi katolici, zajedno s muslimanima – cum musulmanis, na latinskom adoramus – štujemo jednoga Boga. To je izrazito dvosmisleno, prepuno nejasnoća, i svakako zahtijeva ispravak. To je samo jedan od važnijih primjera.“
Liturgijsko pitanje
Naposljetku, postoji potreba da se razmotri i liturgijsko pitanje:
„Naravno, nova misa mora biti jasno ispitana i ispravljena; ne možemo je ostaviti onakvom kakva jest. Nove prikazne molitve vrlo su jasno judeo-protestantskog obilježja i u stvarnosti usmjeravaju cjelokupno slavlje više prema obredu zajedničkog blagovanja.
Druga euharistijska molitva potpuno je neprikladna; gotovo je na granici pravovjerja. Ne možemo je ostaviti onakvom kakva jest; potrebno ju je izmijeniti.
I ovdje ponovno – to ponavljam – Bratstvo sv. Pija X. može dati svoj doprinos, i mislim da ga već daje.“
Poziv na jedinstvo i molitvu
U zaključku je biskup Schneider izrazio nadu u jedinstvo tradicionalnih katoličkih struja u borbi za Tradiciju Crkve. Uvjeren je da će Bog uslišati molitve tolikih vjernika:
„Molim vas, nemojmo to činiti – nemojmo se i dalje međusobno razdirati. Budimo ponizni, gledajmo stvari nadnaravno, molimo zajedno i vapimo Nebu da našem vođi u ovoj duhovnoj bitci – papi – napokon podari svjetlo i hrabrost kako bi ponovno, s potpunom jasnoćom, učvrstio vjeru i obnovio Tradiciju.“
Uz zahvalnost g. Andreasu Wailzeru, koji nam je ljubazno dopustio prenijeti riječi biskupa Schneidera s njegova YouTube kanala Kontrapunkt.
Andreas Wailzer austrijski je novinar sa sjedištem u Beču, koji piše na engleskom i njemačkom za više medija, među kojima su Die Tagespost, Wochenblick, Corrigenda i LifeSiteNews.
Izvor: https://fsspx.news/
