Svečanost oblačenja, podjele nižih redova i tonzure u Zaitzkofenu 2026.

Na Nedjelju sedamdesetnice, 1. veljače, 24 bogoslova iz Bogoslovije Presvetoga Srca Isusova imala su čast primiti milosti nižih redova tijekom pontifikalne mise koju je služio biskup Alfonso de Galarreta.

U usporedbi s veličinom viših redova, niži se redovi na prvi pogled mogu činiti beznačajnima. Međutim, nikada ne zaboravimo da kako nas je nadbiskup Lefebvre više puta podsjećao: „nema ništa malo u službi Bogu!“! Prema sv. Tomi Akvinskom, niži redovi već predstavljaju određeno sudjelovanje u biljegu sakramenta svetoga reda. Svaki od njih označava sve dublje uključivanje u otajstvo božanskog Velikog Svećenika što, uz nove ovlasti, uvijek podrazumijeva i nove odgovornosti.

Kako bi kandidate za redove upoznao s veličinom službe kojoj su težili, biskup de Galarreta u svojoj je ovogodišnjoj propovijedi objasnio nauk o svećeništvu našeg štovanog zaštitnika, svetog pape Pija X. Objasnio je da je Pio X. – kao i kasnije nadbiskup Lefebvre – bio duboko uvjeren da sudbina Crkve ovisi o svetosti njezinih svećenika. Svećenik, govorio je sveti papa, kojemu nedostaje svetosti, nedostaje sve. Nadalje, sv. Pio X. uvijek je posebno naglašavao krepost poslušnosti među svojim svećenicima i žestoko odbacivao pogubni duh neovisnosti, koji je već u to vrijeme bio vidljiv među svećenstvom. Čak i danas, upozorio je biskup de Galarreta kandidate, taj je duh još uvijek raširen. Međutim, najviši primjer svete poslušnosti daje im sam Gospodin, koji je „bio poslušan do smrti na križu“ (Fil 2,8) i tražio samo volju Očevu.

Prva dva koraka na „sedam stepenica do oltara“, koje je ove godine moglo učiniti dvanaest bogoslova treće godine (sedam Poljaka, dva Nijemca, jedan Slovak, jedan Čeh i jedan Hrvat), su ostijarijat i lektorat. Ostijar (doslovno „vratar“) odgovoran je za svetost doma Božjega. On treba biti u stanju reći s psalmistom: „Revnost za dom tvoj izjeda me“ (Ps 68,10; Iv 2,17). Kako to Pontifikal lijepo izražava, novozaređeni ostijariji trebaju otvarati ne samo vrata vidljive Crkve, već i vrata srca božanskoj istini, obasjavajući vjernike svetim životom. Stoga, da bi dostojno obavljali svoju službu, potrebno je da i oni marljivo bdiju nad hramom svojih duša i neprestano ga čine mjestom molitve.

„Lektoru se daje ovlast naviještati čitanja u okviru svete liturgije, zbog čega ga biskup potiče ne samo da naviješta ono što je pročitano usnama, već i da ‘vjeruje u to srcem i dovršava to dobrim djelima’“. Budući da lektor naviješta čitanja s uzvišenog položaja, on bi također trebao – kako Pontifikal nadalje navodi – stajati na višoj razini kreposti. To je tim istinitije jer je lektor tradicionalno također posebno zadužen za poučavanje u vjeronauku i tako usađivanje svetog nauka Crkve u srca riječju i primjerom. U konačnici, on slijedi stope apostola i svih onih koji su prvi donijeli božansku istinu u svijet: uzvišen zadatak!

Dvanaest drugih kandidata u svojoj četvrtoj godini (četiri Nijemca, četiri Poljaka, jedan Hrvat, jedan Danac, jedan Nizozemac i jedan Mađar) pristupilo je ove nedjelje pred biskupa kako bi primili iz njegove ruke ređenje za egzorciste i akolite. Egzorcist, koji je u ranoj Crkvi bio zadužen za izgon nečistih duhova, također je dužan prakticirati čistoću u vlastitom životu na herojski način i velikodušno prevladati svaki porok.

Akolit je od Crkve ovlašten donositi vino i vodu na oltar tijekom svete misne žrtve. Dakle, dok se tri prethodna niža reda prvenstveno odnose na mistično Tijelo Kristovo, akolit kao zaređeni službenik već gleda unaprijed prema višim redovima, koji će ga sve dublje voditi u otajstvo euharistijskog Tijela našega Gospodina.

Zahvalimo stoga Bogu na radosti toliko novih nižih klerika i pridružimo se molitvama Crkve za novozaređene, da iz njihovih redova jednog dana izrastu sveti svećenici.

 ***

Za bogoslove u Zaitzkofenu blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije (Svijećnica) uvijek je jedan od velikih vrhunaca liturgijskog blagdanskog vremena. Na taj se dan, prema odredbi našeg časnog utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea, svake godine održavaju sveti obredi oblačenja i tonzure.

Simbolika otajstva blagdana teško da bi mogla biti prikladnija za ovu priliku. Kao što je Blažena Djevica Marija nosila Dijete Isusa u naručju u Hram kako bi ga prikazala božanskom Ocu, tako su i bogoslovi prve godine mogli pristupiti oltaru, ruku pod ruku s Majkom Božjom, kako bi ih biskup Alfonso de Galarreta odjenuo u kleričko ruho kao znak njihove odanosti i žrtvenog duha, dok su njihovi kolege bogoslovi s druge godine svečano potvrdili tu odanost primanjem tonzure.

Obredi Svijećnice, s prethodnim blagoslovom svijeća i procesijom, posve su prožeti simbolikom svjetla. I tako je želja našeg osnivača bila da bogoslovi koji na današnji dan primaju svoje reverende ozbiljno razmisle o tome da su i oni sada pozvani, već svojom izvanjskom pojavom, svjedočiti o „svjetlu istinitom“ (Iv 1,9): poslanje koje sa sobom nosi i veliku čast i odgovornost.

Sukladno tome, biskup de Galarreta također je u svojoj propovijedi potaknuo kandidate da svećenik svojim naučavanjem i svetošću svoga života mora svjedočiti o istini kao „svjetlo svijeta“ (Mt 5, 14). Prikladno za tu priliku, biskup je također naglasio marijanski karakter katoličkog svećeništva. Jer baš kao Majka Božja, i svećenik je pozvan biti, u određenom smislu, „suotkupitelj“, dopuštajući Kristu da se oblikuje u dušama – zadatak koji, naravno, nije moguć sve dok prvo ne utisne sliku Otkupitelja u vlastitu dušu.

Ove godine ukupno devet bogoslova (četiri Nijemca, dva Švicarca, dva Poljaka i jedan Slovenac) moglo je „svući starog čovjeka“ (Ef 4, 22) i obući kleričko odijelo. Crno kleričko odijelo također označava umiranje svijetu koje od sada treba obilježavati svećeničke kandidate. Bijela roketa, s druge strane, označava „novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine“ (Ef 4, 24).

Nakon podjele tonzure biskup de Galarreta primio je deset bogoslova (pet Poljaka, dva Flamanca, jednog Slovaka, jednog Slovenca i jednog Austrijanca) u klerički stalež. Psalmski redci, koje su kandidati s biskupom u odgovoru recitirali tijekom ceremonije, već ukazuju na dublje značenje događaja: „Dominus pars hereditatis meae…“ – „Gospodine, ti si meni baština i dio; ti si, koji mi je odredio sudbinu moju.“ (Ps 15,5). Stupanjem u klerički stalež kandidati potvrđuju svoju odluku da se odreknu svega i izaberu samo Gospodina kao svoj dio. Kroz tonzuru oni su, takoreći, odvojeni od svijeta kako bi se u potpunosti posvetili službi Bogu i njegovoj Crkvi. Od sada pripadaju samo Bogu i stoga su pozvani da svojim primjerom osobno dokažu da su dostojni ove „objektivne svetosti“.

Zahvalimo stoga presvetoj Djevici Mariji koja se udostojila uvesti tolike nove službenike u hram svete Crkve i zamolimo je da kandidatima izmoli milost da velikodušno nastave svoj daljnji put prema svećeništvu.

***

Na blagdan Svijećnice su četiri bogoslova iz našeg, Austrijskog distrikta imala oblačenje, odnosno primanje tonzure. Među njima su bila dva bogoslova iz Slovenije: Timotej iz prve godine imao je oblačenje, a Mario iz druge godine primio je tonzuru. Dan ranije biskup Alfonso de Galarreta podijelio je niže redove petorici bogoslova iz našega Distrikta. Među njima su bili dva hrvatska bogoslova: Antonio iz treće godine primio je prva dva niža reda i Ivan iz četvrte godine, koji je primio druga dva. Tijekom nadolazećeg korizmenog razdoblja još jedan kandidat iz Distrikta primit će subđakonsko ređenje.

Nastavimo moliti za mnoga sveta svećenička zvanja, posebno naše hrvatske bogoslove. Bogoslovije, tradicionalne rimokatoličke ustanove za svećeničku formaciju, glavno su poslanje našeg Svećeničkog bratstva.

Srdačno pozivamo sve mladiće iz naših zemalja koji su zainteresirani za svećeništvo u sjedište Distrikta u Jaidhofu, gdje se nalazi i Predbogoslovija sv. Petra Kanizija (trenutno se u njoj jedan mladić iz Hrvatske priprema za ulazak u Zaitzkofen).

Gospodine, podari nam puno svetih svećenika!

Izvor: https://fsspx.at/