Svečanost najavljena u Écôneu za 1. srpnja rijetka je u Crkvi, a iz očitih razloga još je rjeđa u tradicionalnom obredu, budući da se liturgijske knjige iz 1962. godine više ne rabe u biskupijama. Budući da liturgija izražava vjeru Crkve i njezino razmatranje otajstava, činilo nam se korisnim ukratko prikazati njezin tijek.
Obično se održava u nedjelju
Biskupsko se posvećenje redovito obavlja u nedjelju ili na blagdan nekog apostola ili, uz posebno dopuštenje, na neki drugi blagdan. Već je Nicejski sabor odredio da pri obredu budu nazočna trojica biskupa, kao znak da će izabranik biti pridružen zboru biskupa.[1] Biskup koji predvodi obred jest glavni posvetitelj, dok su druga dvojica suposvetitelji. Oni polažu ruke na izabranika i izgovaraju bitne riječi obreda ređenja te tako uistinu podjeljuju sakrament.[2]
Ipak, tijekom dugoga razdoblja sam je papa posvećivao biskupe, pokazujući time svoj primat nad biskupskim zborom.
Ispitivanje kandidata
Nakon što kler zauzme svoja mjesta u svetištu, a prije početka svete Mise, biskup posvetitelj provjerava prikladnost kandidata te se najprije uvjerava da postoji apostolski nalog, odnosno isprava koju izdaje Papa.
Taj je nalog postao obvezatan tek otkako je Rim pridržao sebi imenovanje biskupa, što, suprotno onome što se katkad tvrdi, potječe tek iz srednjega vijeka.[3] Naime, prema izvornoj disciplini Crkve, izbor novoga biskupa pripadao je kleru i puku određene biskupije, a nadbiskup je izbor potvrđivao.
Sve veće uplitanje svjetovnih vladara u imenovanje biskupa navelo je Apostolsku Stolicu da tako važne odluke pridržava sebi.
Jasno je da se pritom nije radilo o biskupskoj vlasti podjeljivanja potvrde ili svetoga reda, nego o upravljanju biskupijama, za što svjetovne vlasti nikada nisu bile ravnodušne – makar samo zbog financijskih razloga, osobito u razdobljima kada je Crkva raspolagala velikim materijalnim dobrima, kao za vrijeme predrevolucionarne Francuske.
Zapravo, liturgija biskupskog posvećenja gotovo i ne razlikuje slučaj biskupa koji se posvećuje za upravljanje biskupijom od slučaja biskupa koji će obavljati službu pomoćnog biskupa, nuncija ili neku drugu službu bez redovite jurisdikcije. Polazi se od redovitoga slučaja, a to je dijecezanski biskup, premda praksa posvećivanja biskupa bez jurisdikcije postoji već stoljećima.
Tijekom svečanosti 1. srpnja liturgijske tekstove koji govore o upravljanju biskupijom valjat će razumjeti u svjetlu službe ovih pomoćnih biskupa, čija će zadaća ponajprije biti podjeljivanje sakramenata.
Nakon čitanja apostolskog naloga biskup posvetitelj postavlja izabranicima niz pitanja kako bi provjerio njihovu spremnost da žive kreposti koje se traže od pastira jedne biskupije te njihovu vjernost katoličkom nauku. Riječ je o tekstu čiji se tragovi nalaze već u drevnim statutima galskih biskupija.
Početak svete Mise
Nakon završetka ispitivanja biskup posvetitelj započinje svetu Misu molitvama u podnožju oltara, dok kandidati za biskupstvo stoje uz njega.
Dok se biskup uspinje k oltaru radi kađenja, kandidati odlaze do pripravljena bočnog oltara kako bi skinuli plašt i odjenuli misno ruho predviđeno za obred. Nose štolu spuštenu preko prsa, pektoralni križ te obje dalmatike. U Misi sudjeluju sve do otpjeva Aleluje. Nakon toga pristupaju glavnom oltaru, gdje glavni posvetitelj prekida tijek Mise kako bi započeo vlastite obrede biskupskog posvećenja.
Sam obred biskupskog posvećenja
Prije samoga obreda biskup posvetitelj ukratko podsjeća na dužnosti biskupa: suditi, tumačiti, posvećivati, rediti, prinositi, krstiti i potvrđivati (judicare, interpretari, consecrare, ordinare, offerre, baptizare et confirmare).[5]
Kod nižih ređenja biskup održava opširniji nagovor kako bi bogoslovima objasnio dužnosti koje će preuzeti. U tom slučaju nastupa kao poglavar koji očinski tumači službe koje im povjerava i potiče ih da ih se pokažu dostojnima. Kod biskupskog posvećenja taj je nagovor mnogo sažetiji jer se kandidati, nad kojima posvetitelj nije nadređen, uvode u zbor biskupa, odnosno u isti stupanj hijerarhije kojemu i sam pripada.
Svečanost se zatim nastavlja pjevanjem Litanija svih svetih, koje prate najvažnije trenutke u životu Crkve.
Nakon toga slijedi obred koji je potvrđen već u IV. stoljeću, čim je Crkva, nakon razdoblja progonstava, mogla slobodno razviti sjaj svoje liturgije i sačuvati liturgijske zapise. Budućim se biskupima na glavu i ramena polaže Knjiga evanđelja. Kao nasljednici apostola, oni moraju prenositi polog Objave ne samo propovijedanjem nego i primjerom vlastitoga života; stoga moraju biti potpuno prožeti duhom Evanđelja.
Dok se Knjiga evanđelja drži nad njima, biskup posvetitelj i dvojica suposvetitelja polažu im ruke govoreći: „Accipe Spiritum Sanctum“ (Primi Duha Svetoga). Potom, nakon jedne molitve, pjevaju predslovlje posvetne molitve kojom se uzvisuje svećeništvo Novoga zavjeta u odnosu na Stari, u kojem je izvanjsko dostojanstvo bilo tek predslika sjaja nadnaravne milosti koja se podjeljuje u sakramentima Novoga zakona.[6]
Riječi „Comple in sacerdotibus tuis…“ (Ispuni u svojim svećenicima…), izgovorene bez pjevanja, zajedno s polaganjem ruku tvore bit sakramenta. Kada su izgovorene, kandidati uistinu postaju biskupi, a ostatak obreda samo pobliže izražava dostojanstvo novih biskupa i molitve koje Crkva za njih uzdiže.
Predslovlje posvetne molitve prekida se obredom pomazanja glave novih biskupa svetom krizmom, uz pjevanje himna Veni Creator. Glava im je prethodno omotana bijelim platnom, kao što se pri svećeničkom ređenju omataju ruke novozaređenih svećenika i kao što će poslije biti omotane ruke novih biskupa – kao simbolična mjera opreza da sveta krizma ne iscuri.
Predslovlje posvetne molitve zatim se nastavlja molitvom za nove biskupe i kreposti potrebne njihovoj službi: revnost u naviještanju Evanđelja, čistoću propovijedanja, vlast ključeva, postojan autoritet i djelotvornost njihovih molitava kojima će zazivati Božje milosrđe.
Po završetku predslovlja, uz pjevanje antifone Unguentum i Psalma 132, koji veliča ljubav predočenu uljem izlivenim na Aronovu glavu, svetom se krizmom pomazuju ruke novih biskupa, omotane platnom koje je vezano oko njihova vrata.
S rukama vodoravno sklopljenima primaju pastirski štap, koji prihvaćaju između kažiprsta i srednjega prsta obiju ruku, zatim prsten i Knjigu evanđelja, koja se uklanja s njihovih ramena.
Pastirski štap označava vlast nad vjernicima. Prsten označava zaručničko jedinstvo Krista i Crkve,[7] a predaja Knjige evanđelja označava odgovornost u naviještanju Evanđelja.
Predaja pastirskog štapa i prstena, simbola prijenosa vlasti upravljanja, bila je u srednjem vijeku povodom teške krize između papinstva i svjetovne vlasti, koja je polagala pravo sama postavljati biskupe. Ta je kriza ostala poznata pod nazivom borba za investituru.
Poteškoća je proizlazila iz činjenice da je dijecezanski biskup u sebi sjedinjavao duhovnu i svjetovnu vlast, nad kojom su kraljevi i carevi polagali pravo vrhovništva. Papinstvo je tek nakon dugotrajne borbe uspjelo osigurati isključivo pravo na predaju pastirskog štapa i prstena.
Nastavak mise i koncelebracija
Nakon završetka ovih obreda novi se biskupi povlače do svojih oltara radi očišćenja od pomazanja – brišu im se glava i ruke kako bi se uklonili svi tragovi svete krizme – te nastavljaju Misu do prikazne antifone.
Nakon što se otpjeva prikazna antifona, novi biskupi pristupaju posvetitelju te mu svaki prinose na dar dvije svijeće, dva kruha i dvije male bačvice vina, kao znak zahvalnosti za milost koju im je podijelio, baš kao što bogoslovi prinose svijeću biskupu koji im je podijelio sveta ređenja.
Misa se zatim nastavlja te će je, kao i kod svećeničkog ređenja, zajedno služiti biskup posvetitelj i novozaređeni biskupi. No, za razliku od običnih svećenika, koji tijekom koncelebracije kleče u koru uz pomoć svojega asistenta, novoposvećeni biskupi stoje s desne strane oltara i izvode iste geste kao i glavni celebrant.
Posvetit će jednu veliku hostiju i jedan kalež te će se pričestiti od iste hostije i iz istoga kaleža s Predragocjenom Krvlju.
Zanimljivo je da je u najstarijim povijesnim dokumentima prva molitva misnog Kanona koja nam je sačuvana iz ranoga razdoblja Crkve uvrštena upravo u obred biskupskog posvećenja. Riječ je o tekstu koji se nalazi u Traditio apostolica svetoga Hipolita.
Ta povijesna podudarnost naglašava da je prikazivanje svete Mise ponajprije služba nasljednika apostola, kojima je Spasitelj povjerio svoje Tijelo i svoju Krv kako bi prinosili žrtvu „meni na spomen“. Obični su svećenici suradnici biskupa.
Misa se zatim nastavlja, a svi se celebranti pričešćuju od iste razlomljene hostije i iz istoga kaleža.
Dok biskup posvetitelj na desnoj strani oltara moli pričesnu i popričesnu molitvu, koncelebranti se povlače na lijevu stranu. Na kraju biskup podjeljuje uobičajeni biskupski (pontifikalni) blagoslov.
Završni obredi
Nakon biskupskog blagoslova novi biskupi pristupaju biskupu posvetitelju kako bi primili mitru i rukavice, prethodno propisno blagoslovljene.
Prigodom predaje rukavica biskup podsjeća kako se Jakov obukao u kozje kože da bi se pred svojim ocem Izakom predstavio kao brat Ezav te tako primio blagoslov namijenjen prvorođencu.
Odjeveni svim biskupskim oznakama, novi se biskupi zatim ustoličuju, odnosno sjedaju na klupu postavljenu ispred oltara, okrenuti prema vjernicima. Taj položaj, u kojem sjede licem prema narodu, znak je mirnoga pastirskog autoriteta. Da je riječ o posvećenju dijecezanskoga biskupa u njegovoj katedrali, bio bi uveden na svoju biskupsku stolicu.
Zatim, uz pjevanje himna Te Deum, novi biskupi prolaze između redova vjernika i podjeljuju im svoj blagoslov.
Po povratku slušaju molitvu koju izgovara biskup posvetitelj – istu onu koja se moli za papu tijekom blagoslova Presvetim Oltarskim Sakramentom – nakon čega svaki od njih redom na oltaru podjeljuje biskupski blagoslov.
Svečanost završava znakom sinovske odanosti novih biskupa prema svom posvetitelju. On stoji s lijeve strane oltara, na strani Evanđelja, a svaki od novih biskupa, polazeći sa strane Poslanice, prilazi mu čineći tri poklecanja i pozdravljajući ga riječima Ad multos annos, drevnim izrazom želje za dug život.
Taj je običaj najprije nastao u čast pape, kada je osobno posvećivao biskupe, a poslije se proširio na sva biskupska posvećenja. On završava cjelovom mira.
Zahvala
Na kraju sav kler u procesiji napušta kor, dok biskupi kao čin zahvale mole Posljednje evanđelje, odnosno Proslov svetoga Ivana.
Svečanost 1. srpnja nesumnjivo će biti izvor velike radosti zbog milosti koje će novi biskupi primiti na korist vjernika. Ipak, ta će radost biti prožeta tugom jer se obred mora obaviti u okolnostima crkvene krize, u vrijeme kada se samozvana „nadbiskupica Canterburyja“ u Vatikanu prima s velikim počastima te katolički biskupi prigibaju glavu kako bi primili njezin „blagoslov“, dok jedan katolički biskup aktivno sudjeluje u anglikanskom „biskupskom ređenju“ (je li za to imao papinski nalog?), a katolički se vjernici istodobno mogu suočiti s proglašenjem raskola.
Kako god bilo, spomen na milosti udijeljene ovom prigodom ne smije pasti u zaborav. Crkveni običaj, izražen i u liturgiji, preporučuje da se u biskupiji svake godine slavi obljetnica biskupskog posvećenja, jer se milost primljena tom prigodom izlijeva na čitavu mjesnu Crkvu te stoga i radost treba biti zajednička.
Mutatis mutandis, i mi ćemo sačuvati zahvalnost za nadnaravne darove koje je pomoćni episkopat podijelio novim biskupima.
Bože, pastiru i upravitelju svih vjernika, milostivo pogledaj ove svoje sluge koje si htio postaviti za pastire svoje Crkve; podaj im, molimo te, da riječju i primjerom budu na korist onima kojima upravljaju, kako bi zajedno sa stadom koje im je povjereno prispjeli u život vječni. Po Kristu Gospodinu našemu.
p. Nicolas Cadiet
[1] I to ne radi osiguravanja valjanosti, kao da Crkva unaprijed sumnja u iskrenost svojih službenika. U protivnom bi bilo potrebno umnožiti broj služitelja za sve sakramente, osobito za krštenje!
[2] To je svečano razjasnio papa Pio XII. u Apostolskoj konstituciji Sacramentum ordinis od 30. studenoga 1947., a zatim to izričito ponovio i u Rimskom pontifikalu.
[3] Dom Pierre de Puniet, Le Pontifical romain – Histoire et commentaire, sv. II, Desclée de Brouwer, 1931., str. 17–18.
[4] Ta se razlika očituje samo tijekom obreda ustoličenja, kada biskup posvetitelj vodi novoga biskupa na njegovo mjesto. Ako je posvećen u katedrali biskupije kojom će upravljati, odvodi ga do biskupske stolice. Inače ga vodi do sjedala postavljenog ispred oltara, okrenutog prema vjernicima.
[5] „Suditi“ označava upravljačku službu dijecezanskoga biskupa. „Tumačiti“ znači naviještati Evanđelje u skladu s crkvenim naukom, a ne prema proizvoljnim zamislima pojedinih novotara. „Posvećivati, rediti, prinositi, krstiti i potvrđivati“ odnosi se na podjeljivanje sakramenata i služenje svete Mise. Time se podsjeća na tri temeljne biskupske službe: naučavanje, posvećivanje i upravljanje.
[6] Veći dio ovoga teksta potječe još od pape Lava Velikoga.
[7] Kao što je ženidba nerazrješiva, tako se dugo vremena nije smatralo dopuštenim premještati biskupa iz jedne biskupije u drugu. Ipak, to nije ustanova božanskoga prava. Uostalom, sveti Petar upravljao je Crkvom u Antiohiji prije nego što je došao u Rim i postao njegov prvi biskup.
[8] Usp. Infovaticana, 25. travnja 2026.; fotografija potječe s računa Sarah Mullally na mreži X od 25. travnja 2026. (@ArchbishopSarah).
[9] Usp. FSSPX.News, „Fresno: Katolički biskup suposvećuje anglikanskoga biskupa – hoće li biti ekskomuniciran?“; cjelovita snimka dostupna je na YouTubeu.
Izvor: https://fsspx.news/
