Izvještaj hrvatske skupine s hodočašća Chartres – Pariz 2026.

Za Duhove ove godine mala grupa vjernika iz Hrvatske sudjelovala je na tradicionalnom trodnevnom hodočašću od Chartresa do Pariza, koje organizira Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

U petak, 22. svibnja, nakon jutarnje svete Mise u kapeli u Zagrebu, koju je naš pater Frej služio po misnom obrascu za hodočasnike, uputili smo se u Zračnu luku Franjo Tuđman i odletjeli do Zračne luke Pariz-Beauvais odakle smo, prethodno organiziranim taksi prijevozom, otišli za Chartres. Na naše smo odredište stigli u ranim večernjim satima. Bio je još dan jer je Francuska daleko zapadnije od Hrvatske, no u istoj vremenskoj zoni, a i sjevernije, tako da dani traju dulje i večer stiže kasno. Stigli smo netom prije zatvaranja dućana, a imali smo i dovoljno vremena prošetati lijepim gradićem. Prespavali smo u prethodno organiziranom privatnom smještaju, udaljenom desetak metara od znamenite gotičke katedrale Notre-Dame de Chartres, u kojoj se, uz brojne druge relikvije, čuva veo Blažene Djevice Marije.

Rano ujutro, na uočnicu Duhova, registrirali smo se za hodočašće, ostavili prtljagu u kamionima koji će ići ispred nas i okupili se na trgu ispred katedrale, zajedno s gotovo pet tisuća drugih hodočasnika. Tamo je, na otvorenome, svetu Misu služio p. Schreiber, rektor Bogoslovije u Zaitzkofenu, koji nas je u propovijedi Kristovim riječima uputio da na hodočašću molimo za svećenička i redovnička zvanja: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.”

Nakon Mise, duhovno okrijepljeni, noseći u srcu Isusa kojeg smo primili u svetoj Pričesti, puni revnosti, krenuli smo u povorci prema Parizu. Veliko tradicionalno hodočašće započelo je uz pjesmu i radosne usklike. Budući da je naša hrvatska grupa bila malena hodali smo zajedno s puno većom grupom Nijemaca. Cijelim putem vrijeme je bilo vedro, bez ijednog oblaka na nebu, a staza ravna i ugodna za hod. No nakon samo nekoliko sati hoda pojavile su se i prve kušnje. Put je doista naporan – tempo je vrlo brz, podnevno sunce vruće, a pauze kratke i u točno zadano vrijeme, nema zaostajanja i proizvoljnih odmora. K tome, njemačke pučke pjesme, koje su naši pratitelji tako revno pjevali, postale su nam pomalo naporne i dosadne. No naš je cilj bio pred nama pa smo hodali bez (puno) gunđanja, nošeni molitvom svete Krunice i odličnim predavanjima koja nam je p. Frej čitao cijelim putem, podučavajući i ohrabrujući nas, a nekoliko puta pridružio nam se i đakon Nicholas, naš budući svećenik u apostolatu u Hrvatskoj, koji nam je naporan hod značajno olakšao svojim mladenačkim žarom, dubokom i zrelom duhovnošću, i neodoljivom ljubaznošću. U večernjim smo satima (no još je uvijek bio dan, podsjećajući nas da smo daleko od Hrvatske) umorni, nakon više od 40 kilometara hoda, stigli do Rambouilleta, u kamp Saint-Georges. Večerali smo pomfrit i prenoćili u šatorima. Neki su hodočasnici donijeli svoje šatore iz Hrvatske (kamioni su nam unaprijed dostavili prtljagu u kamp), a neki su spavali u zajedničkim šatorima. Noć je bila mirna, osvježavajuća… i jako kratka.

Ujutro na blagdan Duhova, rano u zoru, u skoro paničnoj žurbi, krenuli smo dalje prema Parizu. Našoj hrvatskoj grupici pridružila su se još dva Hrvata iz Švicarske. Jutarnji dio hoda bio je sasvim ugodan, u hladu kroz šumu, uz molitvu svete Krunice, meditaciju i, naravno, odlična predavanja i nagovore p. Freja. Poslijepodne opet vrućina, hod po velikim, prostranim poljima i neumorna, neprekidna pjesma naših njemačkih pratitelja. Duž cijelog puta dostupni su nam bili logistički i liječnički timovi, koji su nas bodrili, dijelili nam vodu i pružali liječničku pomoć. Neposredno prije 18 sati, nakon još skoro 40 kilometara hoda s manjim brojem kratkih pauzi, stigli smo na veliku livadu kampa Saint-Vincent-de-Paul, gdje smo prenoćili. Tu je na otvorenome biskup Bernard Fellay služio svečanu pontifikalnu Misu. Propovijed je bila, prikladno za blagdan, o Duhu Svetome, o nedokučivom otajstvu Svetoga Trojstva, o Crkvi koja je mistično Tijelo Kristovo, i o darovima Duha Svetoga, od kojega dolaze svi pokreti naših duša usmjereni prema Bogu. Nakon Mise naš dragi biskup proveo je još neko vrijeme među hodočasnicima pojedinačno nas pozdravljajući uz biskupski blagoslov. Navečer smo se družili uz pivo i kobasice, umorni, ali radosni… Noć je opet bila vrlo kratka i osvježavajuća, uglavnom mirna, osim nekoliko prolazaka brzih vlakova u blizini.

Treći dan rano u zoru krenuli smo dalje. Još je preostalo manje od 30 kilometara do Pariza. Zadnji segment bio je posebno težak, pod žarkim suncem, po brdovitim predgrađima Pariza. Neki od naših hodočasnika zaostali su do kraja povorke gdje su se pridružili grupi hodočasnika iz Engleske, SAD-a, Irske i Australije, koju je vodio naš đakon Nicholas. Oko podneva smo stigli u Bois de Boulogne, park na zapadnom rubu Pariza, gdje smo se skupili i imali pauzu za ručak. Tu se našoj povorci pridružilo oko dvije tisuće vjernika koji će s nama svečano ući u Pariz. Oko tri sata hodali smo kroz centar Pariza polaganim, svečanim hodom, noseći hrvatske zastave i pjevajući hodočasničke pjesme. Promet je radi nas bio zatvoren, a s prozorā i balkonā promatrali su Parižani, nadamo se s nostalgijom za vremenom kad je Krist Kralj vladao Francuskom. Oko 16 sati stigli smo na Place Vauban, trg ispred crkve Les Invalides. Tu je na otvorenom p. Peignot, poglavar Francuskog distrikta, služio svečanu Misu kojom je zaključeno hodočašće.

Muški dio naše hodočasničke grupe prenoćio je u kripti predivne barokne crkve Saint-Nicolas du Chardonnet, kojom upravlja Svećeničko bratstvo sv. Pija X. od 1977. godine nakon što su vjernici vjerni Tradiciji Crkve izbacili NO župnika i zaposjeli crkvu. Ujutro je p. Frej služio svetu Misu u pokrajnjoj kapeli. Slijedio je doručak u obližnjem kafiću prije nego smo se uputili u Zračnu luku Pariz-Beauvais na zrakoplov za Zagreb.

I dok smo s radošću kročili kroz vrata naše kapele sv. Josipa u Zagrebu, umor i fizička bol bili su svjedoci naše vjere, a žuljevi na nogama mala cijena za duhovno bogatstvo koje smo stekli na hodočašću. Sretni smo što smo kod kuće, a veselimo se i sljedećem hodočašću, ako Bog da.