U današnje vrijeme nije teško doći do crkvenih dokumenata. Zakonik kanonskog prava, papinske enciklike, odluke koncila, liturgijske odredbe i brojni teološki tekstovi dostupni su svakome na nekoliko klikova. To je velika prednost našega vremena, jer Crkva nikada nije željela da njezini vjernici budu neupućeni u vjeru i crkveni život. Štoviše, poželjno je da vjernici upoznaju nauk Crkve, njezino pravo i njezinu povijest. Zahvaljujući dostupnosti crkvenih dokumenata na internetu, mnogi vjernici sve to čitaju i to samo po sebi može biti vrlo korisno i pohvalno.
Međutim, upravo tu vreba jedna opasnost. Nije dovoljno pronaći jedan kanon ili jednu rečenicu iz nekoga dokumenta i na temelju nje donositi konačne sudove o tome kako bi svećenici ili poglavari trebali postupati u pojedinom slučaju. Takav način čitanja crkvenih tekstova ne odgovara katoličkoj tradiciji. Crkveni dokumenti ne postoje kao skup nepovezanih odredbi koje se mogu primjenjivati mehanički, nego čine organsku cjelinu koja se uvijek tumači u svjetlu cjelokupnog nauka, discipline i života Crkve – a do 1917. Crkva nije ni imala Kodeks crkvenog prava. No, i nakon te godine njezina praksa bi bila tradicionalna i ne legalistična.
Jer je sve to osobito važno kada je riječ o kanonskom pravu. Mnogi vjernici imaju dojam da je dovoljno otvoriti Zakonik, pronaći odgovarajući kanon i zaključiti kako je pitanje riješeno. No kanonsko pravo nije građanski zakonik niti zbirka matematičkih formula. Ono postoji radi života Crkve i radi spasenja duša. Zato se svaki kanon mora tumačiti zajedno s ostalim odredbama prava, liturgijskim knjigama, stalnom praksom Crkve i svrhom zbog koje je donesen. Posljednji kanon Zakonika nije slučajno podsjetnik da je spasenje duša vrhovni zakon Crkve (salus animarum suprema lex).
Ovdje se dolazi do još dubljeg pitanja, koje nadilazi samo crkveno pravo i seže do samoga pojma prava. Ako crkveno pravo promatramo u kontinuitetu s klasičnom pravnom i moralnom tradicijom, postaje jasno da zakon nikada nije zamišljen kao potpuna zamjena za moral, savjest i razboritost. U klasičnoj pravnoj misli vrijedi načelo lex est minimum morale – zakon predstavlja moralni minimum. On određuje granicu ispod koje se ne smije ići, ali sam po sebi ne određuje sve što je moralno dobro, savršeno ili najkorisnije u svakoj pojedinoj situaciji.
Zato kršćanin ne smije svoje moralno prosuđivanje svesti na pitanje: „Je li to dopušteno?“ ili „Je li to zabranjeno?“ To je premalo za katolički način razmišljanja. Pravo pitanje glasi: „Je li to ispravno?“, „Je li to u skladu s Božjim zakonom?“, „Je li to razborito?“ i, napokon, „Što u ovim konkretnim okolnostima najviše koristi dobru i spasenju duša?“ Činjenica da je nešto pravno dopušteno još ne znači da je to nužno moralno dobro ili pastoralno mudro. Isto tako, sama činjenica da neka opća zakonska odredba postoji ne znači da se njezino slovo može mehanički primijeniti na svaku zamislivu situaciju bez ikakvog razmišljanja o njezinoj svrsi.
Upravo je zato katolička pravna i moralna tradicija poznavala pojam epikeje. Riječ je o razboritom prosuđivanju konkretne situacije u kojoj bi slijepo i mehaničko držanje slova općega zakona moglo dovesti upravo do suprotnosti onome zbog čega je zakon donesen. To nije prezir prema zakonu niti traženje načina kako ga zaobići. Naprotiv, riječ je o dubljem poštovanju samoga zakona, jer se nastoji ostvariti njegova prava svrha, a ne samo njegovo vanjsko slovo.
Ovdje se vidi koliko je nerealan i legalistički način razmišljanja koji sve pretvara u neku vrstu binarnoga sustava: dopušteno ili nedopušteno, zakonito ili nezakonito, može ili ne može. Takav način razmišljanja možda odgovara računalnom programu, ali ne odgovara čovjeku, a još manje pastoralnom životu Crkve. Ljudske okolnosti nisu binarne, a duše kojima Crkva služi nisu pravni slučajevi koji se mogu riješiti pritiskom na jednu od dvije moguće tipke.
Upravo zato dobar zakonodavac ne donosi zakon s pretpostavkom da će njime moći unaprijed opisati svaku moguću okolnost. Zakon daje opće načelo, dok se njegova razumna primjena u konkretnim okolnostima povjerava razboritosti onoga koji je odgovoran za određenu situaciju. To je osobito očito u pastoralnom radu. Svećenik ne radi s apstraktnim „slučajevima“, nego s konkretnim ljudima, konkretnim okolnostima, konkretnim potrebama i konkretnim dušama.
Sveti Toma Akvinski upravo zato razlikuje puko poznavanje općega pravila od razboritosti koja omogućuje ispravnu primjenu tog pravila na pojedinačni slučaj. Pravi pastir mora znati i zakon i njegovu svrhu. Mora znati kada nešto zahtijeva strogo držanje pravila, kada postoji mogućnost legitimne iznimke i kada bi određena praksa, premda sama po sebi dopuštena, u konkretnim okolnostima bila pastoralno nerazborita.
To je važno naglasiti i zbog jednoga suvremenog mentaliteta koji pravo promatra na izrazito pozitivistički način: ako zakon nešto izričito ne zabranjuje, onda se smatra da je sve dopušteno; ako se može pronaći jedan članak koji nešto zahtijeva, onda se smatra da se time pitanje automatski rješava. Katolička tradicija nikada nije tako shvaćala pravo. Pravo je podređeno pravednosti, moralnom zakonu i konačnom cilju čovjeka. Sv. Toma čak upozorava da nepravedan zakon u punom smislu riječi nije zakon, jer zakon po svojoj naravi mora biti usmjeren prema zajedničkom dobru.
U crkvenom pravu ta se istina očituje na najvišoj mogućoj razini u poznatom načelu: Salus animarum suprema lex –spasenje duša vrhovni je zakon. To nije ukrasna rečenica koja stoji na kraju Zakonika, nego ključ za razumijevanje same naravi crkvenoga prava. Crkveni zakoni postoje radi Crkve, a Crkva postoji radi Krista i spasenja duša. Zato se ni jedan pojedinačni propis ne smije tumačiti tako da bi se izgubila iz vida svrha zbog koje pravo uopće postoji.
Drugim riječima: nije čovjek radi prava, nego je pravo radi čovjeka. A u Crkvi to treba još preciznije reći: pravo je radi dobra Crkve i spasenja duša. Upravo zato katolička vjernost pravu ne znači legalizam. Ona ne znači slijepo držanje slova bez razumijevanja njegova smisla, nego vjernost istini, pravednosti, poretku i svrsi koju je zakonodavac imao pred očima.
Tko poznaje samo slovo zakona, može postati vrlo dobar u citiranju kanona. Tko poznaje i njegov duh, postaje sposoban razumjeti Crkvu. A tko uz to posjeduje razboritost, poniznost i ljubav prema dušama, tek tada može ispravno prosuđivati kako se zakon primjenjuje u konkretnom životu.
Upravo zato Crkva nikada nije poznavala samo zakone, nego i pastire. Svećenik nije činovnik kojemu je jedina zadaća mehanički primjenjivati propise. On je pastir kojemu je povjerena konkretna zajednica, sa svim njezinim okolnostima, potrebama i izazovima. Crkva od njega očekuje da bude vjeran njezinim zakonima, ali isto tako i da bude razborit u njihovoj primjeni.
Sveti Toma Akvinski upravo razboritost (prudentia) naziva „kočijašem svih kreposti“. Razborit čovjek ne pita samo: „Je li nešto dopušteno?“, nego prije svega: „Što je u ovim okolnostima najmudrije i što će najviše koristiti spasenju duša?“ Ta razlika može izgledati neznatna, ali upravo ona razlikuje pravnika od pastira. Dvojica svećenika mogu u različitim okolnostima donijeti različite pastoralne odluke, a obje mogu biti potpuno opravdane jer odgovaraju različitim situacijama. Zapravo je tu i poanta svih pravnih pitanja oko Svećeničkog bratstva sv. Pija X., naime okolnosti oko nekih odredbi i zakona, pa zato i pitanje, zašto neke stvari za Bratstvo vrijede, a neke ne, ili zašto Bratstvo dijeli neke sakramente i valjano i dopušteno – zbog okolnosti.
Nažalost, danas se katkada susreće drukčiji pristup. Pojedini vjernici, nakon što pročitaju nekoliko kanona ili crkvenih dokumenata, počinju smatrati da su pozvani nadzirati pastoralni rad svojih svećenika i ispravljati njihove odluke. Pri tome često ne poznaju sve okolnosti, ne poznaju razloge određene pastoralne prakse, niti imaju odgovornost koju nosi svećenik pred Bogom i Crkvom. Iz jednoga kanona izvodi se apsolutno pravilo, a zatim se njime prosuđuje svaki pojedini slučaj. Takav pristup nije izraz ljubavi prema Crkvi, nego nerijetko pokazuje nerazumijevanje načina na koji Crkva djeluje.
Ovdje postoji još jedna opasnost koja posebno prijeti tradicionalnim katolicima. Ljubav prema Tradiciji često vodi ozbiljnijem proučavanju crkvenih dokumenata, starih enciklika, odluka koncila i djela velikih teologa. To je dobro i poželjno. Međutim, upravo zbog toga lako se može pojaviti napast da čovjek pomisli kako je, zahvaljujući pročitanim tekstovima, stekao dovoljno znanja da može prosuđivati gotovo svaku pastoralnu odluku. Paradoksalno, upravo oni koji se pozivaju na Tradiciju trebali bi biti najponizniji, jer su najveći učitelji Tradicije uvijek naglašavali da pravo nije dovoljno poznavati – potrebno ga je znati razborito primjenjivati.
Sveti Alfonz Marija Liguori, veliki moralni teolog i naučitelj Crkve, neprestano upozorava da ispovjednik i pastir ne smiju biti ni pretjerano strogi ni pretjerano popustljivi, nego uvijek razboriti. Sveti Franjo Saleški uči da se duše ne vode grubim pravilima, nego mudrošću i strpljivošću. Sveti Toma Akvinski objašnjava da je upravo razboritost krepost koja omogućuje ispravnu primjenu općih načela na pojedinačne slučajeve. To nije nikakav suvremeni „pastoralizam“, nego autentična katolička tradicija koja seže stoljećima unatrag.
Isto tako, važno je razumjeti i ulogu vjernika u Crkvi. Vjernici imaju pravo primati sakramente, imaju pravo postavljati pitanja i tražiti pojašnjenja kada nešto ne razumiju. To pravo nitko ne dovodi u pitanje. Ali nije njihova zadaća postavljati se kao nadzornici pastoralnih odluka svojih svećenika niti zahtijevati da im se opravdava svaka pojedina odluka. Crkva je svakome povjerila vlastitu službu i vlastitu odgovornost. Svećenik će jednoga dana pred Bogom odgovarati za svoje pastoralne odluke, kao što će svaki vjernik odgovarati za vjernost vlastitom pozivu.
Na kraju, možda je dobro prisjetiti se riječi svetoga Pavla: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.“ (1 Kor 8,1). Poznavanje kanonskog prava, liturgijskih propisa i crkvenih dokumenata može biti veliko bogatstvo. Ali samo onda kada je povezano s poniznošću, razboritošću i povjerenjem u poredak koji je Krist uspostavio u svojoj Crkvi. U protivnom postoji opasnost da znanje, umjesto da služi izgradnji Crkve, postane sredstvo neprestanoga kritiziranja, ispravljanja i prosuđivanja onih kojima je Crkva povjerila službu pastira.
To nije duh katoličke Tradicije. Duh Tradicije uvijek je bio duh istine, ali i poniznosti; duh vjernosti, ali i razboritosti; duh poštovanja prema zakonima Crkve, ali i prema onima koji su pozvani da ih, na dobro duša, razumno primjenjuju. Upravo zato pravi tradicionalni katolik ne nastoji biti „učitelj“ svojim svećenicima, nego zajedno s njima, u međusobnom poštovanju i povjerenju, hoditi putem koji vodi spasenju duša.
p. Andrej Vončina
