Cilj nije samo tradicionalna sveta Misa
Kada se u nekom mjestu ili pokrajini pokaže zanimanje za tradicionalnu svetu Misu i pojavi mogućnost da ondje počne djelovati Svećeničko bratstvo sv. Pija X., brzo se nameće pitanje je li vrijeme za novu misijsku točku, novu kapelu odnosno novu stalnu prisutnost. Međutim, pitanje se ne može ograničiti samo na broj ljudi koji bi bili spremni dolaziti na Misu. Za zdravo širenje apostolata prije svega treba razumjeti što Bratstvo uopće želi postići svojom prisutnošću.
Bratstvo u svojoj biti djeluje apostolski i stoga misionarski. Njegov su život i poslanje duboko povezani sa žrtvom svete Mise, iz koje ono crpi svoju snagu i usmjerenje. Ali upravo zato apostolat ne smijemo svesti samo na služenje svete Mise. Svećenik nije poslan nekamo samo zato da ondje odsluži obred, nego da pridobiva duše za Krista, naviješta katoličku vjeru, poučava, ispovijeda, podjeljuje sakramente, odgaja obitelji i djecu te postupno oblikuje doista katoličku zajednicu.
Stoga je pravo pitanje u slučaju mogućnosti novoga apostolata dvostruko: ima li ondje dovoljno ljudi koji trebaju i žele apostolat Bratstva te jesu li ti ljudi spremni prihvatiti njegov cjeloviti karakter? Zanimanje za tradicionalnu liturgiju dobro je polazište, ali samo po sebi još ne znači spremnost prihvatiti cjeloviti katolički život koji Bratstvo naviješta i zahtijeva, kao što još ne znači ni spremnost prihvatiti pastoralno vodstvo svećenika Bratstva (članova i pridruženih članova) te svećenika koji su s njim povezani (svećenika-prijatelja).
Misija nije isto što i kapela
To, međutim, ne znači da zajednica mora već unaprijed biti velika i potpuno oblikovana prije nego što Bratstvo može nekamo doći. Upravo suprotno: misionar je poslan među ljude da tek oblikuje zajednicu. Katoličko misionarsko djelovanje počinje ondje gdje još nije sve uređeno i gdje ljude tek treba pridobiti, poučiti i odgojiti. Bog može po malom početku i djelovanjem nekolicine zauzetih ljudi s vremenom stvoriti mnogo više nego što bismo mogli očekivati.
Ali i suprotna bi krajnost bila pogrešna. Ne možemo jednostavno pretpostaviti da će zajednica sigurno nastati samo zato što ćemo negdje početi služiti svetu Misu. Zato je potrebna stvarna prosudba i postupni rad. Početak može biti jedna javna Misa, misionarski posjet, predavanje, kateheza ili povremeno služenje svete Mise. Tako Bratstvo dolazi među ljude, upoznaje ih, naviješta svoje poslanje i zatim prema stvarnim plodovima prosuđuje kako dalje.
Pritom je Bratstvo prilično suzdržano i oprezno u osnivanju novih kapela. Češće se govori o misiji u određenom mjestu ili pokrajini, koja se prema potrebama i plodovima može postupno razvijati. Misija, dakle, može biti početak apostolata, a da unaprijed ne znači osnivanje nove kapele. Za kapelu su potrebni čvršći temelji i prije svega mogućnost osiguranja redovite svećeničke skrbi, kao i dovoljno dobro razumijevanje i prihvaćanje načela Bratstva te povjerenje u vodstvo svećenika koje ono šalje, a na kraju sve to trebaju odobriti i poglavari Bratstva.
To je također vrlo praktično pitanje. Nova kapela nije samo prostor u kojem se povremeno služi sveta Misa. Ako treba biti prava zajednica, potrebna je redovita prisutnost svećenika, propovijedanje, ispovijedanje, kateheza, rad s obiteljima, djecom i mladima te druga pastoralna skrb. Bratstvo nema neograničen broj svećenika. Stoga pri svakom novom apostolatu mora gledati i na to može li ga opsluživati, a da zbog novoga mjesta neopravdano ne oslabi djelo koje već obavlja drugdje.
Zbog svega toga treba razumjeti i da su svećenici često na neki način primorani katehezu vršiti već u okviru svojih propovijedi na Misi, pa su zato njihove propovijedi ponekad i nešto duže.
Zanimanje za tradicionalnu Misu još nije pripadnost apostolatu
U nekoj pokrajini ili dijelu zemlje može biti dosta ljudi kojima je tradicionalna sveta Misa draga. To je dobar znak, ali između čovjeka koji želi tradicionalnu Misu i čovjeka koji je spreman živjeti iz tradicionalnog katoličkog apostolata postoji važna razlika.
Bratstvo tradicionalnu liturgiju ne shvaća kao jednu od mogućnosti na nekakvom „tržištu“ različitih katoličkih ponuda. TLM je nerazdvojivo povezana s tradicionalnom vjerom i životom. Cilj je katolička Tradicija u cijelosti: vjera, nauk, moral, duhovni život, sakramenti, odgoj djece, obiteljski život, kateheza i život konkretne zajednice.
Stoga čovjek može iskreno voljeti TLM, a ipak razmišljati individualistički: bira mjesto, svećenika, zajednicu i opseg katoličkog života koji mu u danom trenutku odgovara. Ako kod jednog svećenika traži tradicionalnu Misu, kod drugoga tradicionalno krštenje, kod trećega prvu svetu pričest, a za krizmu odlazi drugamo jer je ondje lakše, pojedini elementi doduše postoje, ali time još nismo uspostavili cjeloviti katolički život. Nije pitanje je li neki svećenik u redovitim strukturama Crkve spreman tradicionalno krstiti dijete ili možda čak podijeliti tradicionalnu prvu svetu pričest, jer se to može dobiti. Osim što se onda za tradicionalni sakrament krizme opet treba obratiti Bratstvu, koje se međutim ne doživljava na ispravan način – riječ je o dubljem i širem pitanju.
Apostolat Bratstva nije supermarket. Njegov cilj nije ponuditi što više mogućnosti, nego čovjeka postupno dovesti do cjelovitoga katoličkog života. Zato mora biti spreman prihvatiti i ono što od njega zahtijeva više, a ne samo ono što mu se u danom trenutku najviše sviđa, što mu je najbliže ili najudobnije.
Katolička pripadnost zahtijeva i žrtvu
To vrijedi i za pitanje udaljenosti. Udaljenost može biti i jest stvarna poteškoća, a postoje objektivne i subjektivne okolnosti zbog kojih čovjek ponekad ne može učiniti ono što bi inače želio. Takve slučajeve treba razumno i pastoralno prosuđivati.
Međutim, kršćanski život poznaje i žrtvu. Kad bi kod nedjeljne svete mise jedino mjerilo bili blizina, udobnost i što manji napor, teško bismo mogli govoriti o spremnosti na žrtvu koja je tako važan dio kršćanskoga života. Ako svećenici zbog apostolata putuju velike udaljenosti i odriču se vlastite udobnosti, razumno je od vjernika očekivati barem određenu mjeru požrtvovnosti. Pa isto onda vrijedi oko pomoći svećenicima izvan Misa, bilo oko kapela, kuće u kojoj svećenici žive ili nešto drugo.
Stoga treba razlikovati ozbiljnu poteškoću, opravdanu iznimku i običnu neugodnost. Iznimke potvrđuju pravilo, a ne ukidaju ga. Ako svaka praktična poteškoća postane razlog za iznimku, pravila zapravo više nemamo.
To, međutim, ne znači legalizam. Katolički pastoral ne znači da nemamo načela, nego da ih znamo razumno primjenjivati u konkretnim okolnostima, ali pod pastirskim vodstvom. Upravo zato o stvarnim okolnostima treba razgovarati. Ali mjerilo mora ostati jasno.
Druga tradicionalna Misa nije automatski alternativa apostolatu Bratstva
Posebno treba paziti da se u prisutnosti druge tradicionalne Mise (u okviru indulta ili na inicijativu nekog svećenika ili grkokatolička liturgija) ne stvori dojam da je riječ o dvjema ili više međusobno jednakovrijednim mogućnostima između kojih vjernici jednostavno biraju prema udaljenosti, vremenu ili osobnim preferencijama.
Ako Bratstvo u nekom mjestu uspostavi svoj apostolat, mora biti jasno što taj apostolat znači. Njegova svrha nije dodati još jednu liturgijsku mogućnost, nego oblikovati zajednicu koja će živjeti od cjelokupnog poslanja Bratstva, pod pastoralnim vodstvom njegovih svećenika odnosno onih koji su s njim povezani.
Zato također nema smisla da Bratstvo svoj raspored planira tako da se ne preklapa s drugom tradicionalnom Misom, koja je obično indultna. Ako svećenik zbog svojih drugih pastoralnih obveza može doći samo u određeno vrijeme, treba uzeti u obzir njegove mogućnosti. Ako se termin preklapa s drugom Misom, to samo po sebi nije razlog da se njegova Misa pomiče. I takva situacija može pokazati tko doista želi pripadati apostolatu Bratstva, a tko prije svega traži najudobniju mogućnost.
Suradnja s drugim svećenicima zahtijeva jasnoću
Poseban su slučaj mjesta gdje tradicionalnu svetu Misu služi svećenik koji nije član Bratstva, ali je spreman surađivati s njegovim apostolatom. Takozvani svećenici-prijatelji s Bratstvom surađuju vrlo usko, dok možda postoje i drugi svećenici prijateljski usmjereni prema njemu, u većoj ili manjoj mjeri. I ovdje treba razlikovati valjanost sakramenata, iskrenost svećenika, njegovo doktrinarno i pastoralno razumijevanje te njegov odnos prema Bratstvu.
Ne treba automatski zaključivati da je takav svećenik loš ili da njegova Misa nije valjana. Ako postoji iskrena spremnost na suradnju, smisleno je uspostaviti izravan kontakt i razgovarati. Možda je moguće pomoći u formaciji, pojasniti određene vidike tradicionalnog nauka i liturgijske prakse te s vremenom uspostaviti uređeniju suradnju. Prošlih smo se godina susretali s takvim situacijama.
Ali i ovdje vrijedi isto načelo: nekoliko tradicionalnih vanjskih elemenata još ne znači cjeloviti tradicionalni apostolat, tako da se onda ne bi dogodilo da se radi o povremenoj ili redovitoj tradicionalnoj Misi, a pored toga sve ostalo što pripada modernim crkvenim strukturama. Pitanje je također radi li se kod takvog svećenika barem približno o tradicionalnom nauku i disciplini ili samo o nekom dodatku. Tradicionalna Misa ne smije ostati nešto dodano katoličkom životu, nego mora biti smještena u cjelinu vjere i života.
Nažalost, tu se onda stvari svode na neku vrstu servisa u kojem dobijemo ispovijed i Misu, a drugo ne, pa odmah nakon Mise odjurimo kući jer smo „obavili svoje“. Naprotiv, trebalo bi graditi pravu katoličku zajednicu vjernika pod vodstvom pravih pastira, makar njihovo pastoralno vodstvo nije redovito, nego dopunsko zbog stanja nužde, kada se s moralnom sigurnošću drugdje ne može dobiti „cijeli paket“, da tako kažemo, tradicionalne katoličke vjere. Ako zbog okolnosti neki ipak odlaze na neku od tradicionalnih Misa koje se ne služe u okviru Bratstva, svećenici Bratstva moraju imati moralnu sigurnost da takvo sudjelovanje ne predstavlja opasnost za cjelovitost njihove katoličke vjere i za njihove duše, jer se izvan FSSPX-a sklapaju različiti kompromisi.
Kod novih misija treba gledati i na iskustva
Prethodna iskustva apostolata moraju utjecati na buduće odluke. Ako je Bratstvo u nekoj pokrajini već imalo apostolat koji je kasnije završio, to ne smijemo jednostavno zanemariti. Treba pogledati što je bilo djelotvorno, a što nije, kakva je bila duhovna i opća usmjerenost zajednice, ako je ova uopće postojala, te jesu li vjernici doista razumjeli narav apostolata, pa i samo Bratstvo i njegova načela.
Takva iskustva nisu razlog za strah od novih misija. Ali jesu razlog za veću opreznost. Širenje apostolata nije natjecanje u broju mjesta gdje se može služiti TLM. Mnogo je važnije da se ondje gdje započnemo rad postave temelji na kojima se može graditi i nakon mnogo godina.
Ne možemo imati sve odjednom
Pri svakom novom apostolatu stoga, osim o ljudima i njihovoj spremnosti, treba voditi računa i o svećeničkim mogućnostima. Nova pastoralna obveza znači za svećenika putovanje, vrijeme, pripravu, ispovijedanje, propovijed i daljnju brigu za vjernike. Ako je svećenika malo, nova redovita obveza može značiti da će drugdje trebati smanjiti pastoralnu skrb.
To je važno i zato što postojeći apostolat ne smijemo oslabiti samo zato da bismo što brže otvorili novo mjesto apostolata. Ako je na nekom mjestu predviđeno više kateheze, rada s mladima, priprave djece na sakramente i drugih pastoralnih aktivnosti, i to treba uključiti u prosudbu. Širenje je dobro, ali ne pod svaku cijenu.
Isto tako, nije moguće sve planirati na temelju hipotetskih budućih poteškoća. Ako se okolnosti jednog dana promijene, tada ćemo tražiti odgovarajuća rješenja. Apostolat danas treba graditi na stvarnim mogućnostima, stvarnim potrebama i stvarnim plodovima.
Od prve Mise do stvarnog apostolata
Zdravi put širenja apostolata stoga je prilično jednostavan, iako zahtijeva strpljivost. Najprije treba upoznati ljude i teren. Zatim mogu uslijediti prvi misijski posjeti, javna sveta Misa, predavanje ili kateheza. Nakon toga promatra se oblikuje li se oko toga jezgra ljudi koji žele upoznati i prihvatiti Bratstvo. Ako se pokažu pravi plodovi, povremena se prisutnost može postupno povećavati.
Pritom nije potrebno tražiti mnoštvo. Nekoliko obitelji koje imaju iskrenu nakanu, ali još ne razumiju sve i spremne su slušati, učiti i napredovati, može biti mnogo bolji temelj nego velika skupina koja želi samo tradicionalnu Misu pod vlastitim uvjetima. Ali doista mora biti riječ o nekoliko takvih obitelji, a ne o ljudima koji sve tumače na svoj način i sve rade kako njima odgovara, a nisu spremni podložiti se pastoralnom vodstvu.
Tek na toj osnovi može se prosuditi ima li smisla redovitija misijska prisutnost i jesu li ispunjeni uvjeti za trajnije uređenje. Pritom uvijek treba uzeti u obzir i odluku poglavara Bratstva te raspoloživost svećenika.
Cilj je pridobivati duše, a ne otvarati postaje
Konačni cilj, dakle, nije da Bratstvo ima što više mjesta na kojima se služi tradicionalna sveta Misa. Njegov je cilj služiti dušama, privesti ih Kristu i oblikovati ih u cjelovitom katoličkom životu. Ako su duše žedne i željne, bit će spremne mnogo toga učiniti.
Stoga mala misija s nekoliko obitelji koje su spremne doista živjeti iz vjere može biti mnogo važnija od velikog mnoštva ljudi koji, tako reći, „dolaze samo po TLM“, a zatim nema mnogo toga od njihova katoličkog života. Isto tako, može biti bolje neko vrijeme pričekati nego osnovati nešto što se zbog nedostatka svećenika, nejasnog usmjerenja ili pogrešnog razumijevanja apostolata poslije neće moći zdravo održavati.
Širiti apostolat – da. Tražiti duše – da. Započeti misijski – da. Osnivati nova mjesta pod svaku cijenu – ne. Nuditi samo Misu – ne. Prilagođavati cijeli apostolat udobnosti vjernika – ne.
Zdravo širenje znači otvoriti vrata, ali istodobno postaviti prave temelje: jasna katolička načela, svećeničku odgovornost, formaciju vjernika, spremnost na žrtvu i stvarnu prosudbu stvarnih plodova. Tako misijsko djelo može rasti polako, ali čvrsto – i postati pravo sredstvo za širenje Kristova Kraljevstva i cjelokupne katoličke Tradicije.
p. Andrej Vončina
