Propovijed održana 5. srpnja 2026. u kapeli sv. Mihaela u La Martinerie.
Draga braćo, dragi vjernici, drage obitelji,
Na dvadeset petom kongresu MCF-a, održanom pod geslom „Crkva, misionarska obitelj“, dopustite mi da započnem riječima nadbiskupa Lefebvrea, preuzetima iz propovijedi koju je održao prigodom pedesete obljetnice svoga svećeništva, 23. rujna 1979. u Porte de Versailles u Parizu.
Nadbiskup nam je tada predao svoju oporuku, kako ju je sam nazvao, oporuku koja nije trebala biti ništa drugo nego vjerni odjek oporuke našega Gospodina Isusa Krista. Na kraju svoje propovijedi rekao je:
„Iz ljubavi prema Bogu, iz ljubavi prema Presvetom Trojstvu, iz ljubavi prema Crkvi, iz ljubavi prema Papi, iz ljubavi prema biskupima, iz ljubavi prema svećenicima, iz ljubavi prema ljudima, radi spasenja duša, čuvajte ovu oporuku našega Gospodina Isusa Krista. Čuvajte ovu žrtvu našega Gospodina Isusa Krista. Čuvajte Misu svih vremena.“
I zaključio je:
„Tada ćete ponovno vidjeti kako kršćanska civilizacija cvjeta, ta kršćanska civilizacija koja nije od ovoga svijeta, nego je katolički grad, katolički grad koji pripravlja nebeski katolički grad.“
Ovdje imamo oporuku nadbiskupa Lefebvrea, koja odražava oporuku našega Gospodina Isusa Krista. To je baština koja nam je predana i koja nam dolazi izravno od našega Gospodina.
Kako sačuvati tu baštinu? Kako je održati živom?
Dopustite mi da navedem i časnog oca Calmela, koji je 1975. godine ovako govorio o kršćanima vjernima Tradiciji, koji ne popuštaju pred duhom Revolucije:
„Ti kršćani žele da njihova vjernost bude prožeta žarom i poniznošću. To su kršćani koji nemaju ukusa ni za sektaštvo ni za razmetanje.“
Naša privrženost Misi nije privrženost nekoj sekti. Nismo vezani uz stvarnost koja bi bila samo naša. U tome nema ni sektaštva ni razmetanja, niti ohole samodopadnosti.
Otac Calmel nastavlja:
„Ti kršćani nastoje sačuvati ono što im je Crkva predala.“
Upravo na to želio bih vam skrenuti pažnju. Oni nastoje sačuvati ono što im je Crkva predala i, na svome skromnom mjestu – mjestu koje prihvaćaju upravo zato što je zahtjevno – prije svega nastoje sačuvati duh onoga što čuvaju.
Očuvati duh onoga što čuvamo
To je temeljna točka našega današnjeg stava: čuvamo Misu svih vremena. To je baština koju nam je ostavio nadbiskup Lefebvre, jer je ona sama baština našega Gospodina Isusa Krista. Ali, još dublje, moramo čuvati duh onoga što čuvamo.
Da, čuvamo Misu svih vremena, ali ne samo kao obred, kao višestoljetnu ceremoniju. Mnogi od tih obreda sežu sve do sv. Grgura Velikoga, a neki čak i do apostola. Te je obrede kodificirao sv. Pio V., zbog čega govorimo o „Misi sv. Pija V.“.
Ali to je nešto mnogo više od toga. Ne čuvamo samo ceremoniju ili skup obreda, kako nam je upravo rekao otac Calmel: kršćani vjerni Tradiciji čuvaju ono što im je Crkva predala.
Da, ta baština prošlosti jest Misa svetoga Pija V. Ali, još dublje, oni održavaju, čuvaju i štite duh onoga što održavaju. Na svome mjestu i velikodušno — jer je to poslanje zahtjevno — nastoje sačuvati taj duh.
Na nama je, dakle, čuvati ovu Tradiciju tako da čuvamo njezin duh. Ne radi se o tome da sačuvamo muzejski predmet ili mrtvu relikviju; riječ je o tome da živim sačuvamo duh onoga što čuvamo. A pravo pitanje koje se nalazi iza Mise, iza krize, iza ovih osuda, iza svih pitanja koja se tiču redovničkih ustanova, jest pitanje duha Mise.
Mi smo privrženi Misi i Misa je naša zastava jer oblikuje duh. Ne želimo sačuvati Misu samo kao nešto što treba sačuvati, nego zajedno sa svim obredima koji izražavaju duh u kojem želimo živjeti: duh našega Gospodina Isusa Krista. A duh našega Gospodina Isusa Krista jednostavno je duh Križa, duh žrtve.
To je duh koji želimo živjeti i koji vi, dragi roditelji, drage obitelji, želite prenijeti svojoj djeci.
Duh Mise jest duh Križa
Naš Gospodin, ulazeći u svijet, govori svome Ocu, prema riječima svetoga Pavla:
„Žrtve i prinosâ nisi htio, nego si mi tijelo pripravio. Tada rekoh: Evo dolazim, Oče, vršiti volju tvoju.“
Naš je Gospodin došao donijeti spasenje; došao je donijeti mir svijetu, onaj mir za kojim čeznemo suočeni s ovom dekadencijom i ovim kaosom koji vlada kako u društvu tako i u Crkvi. Ali taj je mir donio potpunom i apsolutnom podložnošću Božjoj volji, tim duhom žrtve. Naš je Gospodin došao na svijet kao žrtva i, slijedeći Njegov primjer, poziva nas da živimo tim duhom žrtve.
Ako nam je htio ostaviti Misu i Euharistiju kao svoju oporuku, to je zato što ostaje među nama prisutan do svršetka vremena u svom stanju žrtve. Na Misi je naš Gospodin prisutan; Crkva nam ga predstavlja kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta, Jaganjca koji je odveden na žrtvu, odveden na klanje bez riječi, vjerno, velikodušno i s ljubavlju, jer takva je volja Očeva.
Ako su anđeli u božićnoj noći pjevali: „Mir ljudima dobre volje“, to je zato što je Onaj koji je počivao u jaslama već bio Jaganjac Božji, Jaganjac koji je došao okajati naše grijehe.
Kasnije je sveti Ivan Krstitelj, prvi koji je pokazao na našega Gospodina, pokazao svojim učenicima na Njega govoreći: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijeh svijeta.“ A naš Gospodin nije prestajao tijekom cijeloga svoga života ponavljati: „Ne činim ništa drugo nego volju Onoga koji me poslao.“
Ta stalna, neprekidna i potpuna predanost našega Gospodina volji svoga Oca na osobit se način očitovala u Njegovoj Muci. To je Jaganjac koji ide prema svojoj žrtvi, u tišini, klanjajući se volji Očevoj sve do konačne žrtve. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ A zatim: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“
Upravo nam ondje naš Gospodin donosi taj mir, mir koji se rađa iz reda. Naš je Gospodin rekao: „Dolazim vršiti volju tvoju.“ Od toga je trenutka sve u redu; sve je u Isusu Kristu potpuno u skladu s voljom Boga Oca. To je duh Mise.
Kada ponovno susrećemo našega Gospodina u svetoj pričesti, kada mu se klanjamo u Presvetom Sakramentu, ponovno pronalazimo taj duh podložnosti Božjoj volji i tada dolazi mir.
Zanimljivo je vratiti se na citat kojim sam započeo. Nadbiskup Lefebvre rekao je: „Čuvajte žrtvu našega Gospodina, čuvajte Misu svih vremena“, a odmah je dodao: „Vidjet ćete kako će kršćanska civilizacija ponovno procvjetati.“
Poznate su vam riječi svete Ivane Arške: „Ljudi će se boriti, a Bog će dati pobjedu.“ Nije na nama da znamo kada će doći pobjeda. Na nama je da se borimo, da damo bitku i da prihvatimo duh Križa. Tada će, po Božjoj milosti i prema odredbama Njegove Providnosti, doći pobjeda i kršćanska će civilizacija ponovno procvjetati. Ali već sada, na našem skromnom i zahtjevnom mjestu, kako je govorio otac Calmel, želimo očuvati duh ove Mise koju čuvamo kao blago.
Stoga želimo živjeti duhom žrtve.
Da kršćanska civilizacija ponovno procvjeta
Kada govorimo o odgoju, služimo se izrazom: „odgajati djecu“. Odgajati djecu ne znači jednostavno voditi ih od djetinjstva do odrasle dobi. To znači uzdizati ih iznad njihovih naravnih želja, iznad te naravi ranjene grijehom, iznad njihovih sebičnih i tjelesnih želja. To znači, kroz žrtvu, uzdizati ih iznad onoga što ljudska narav, prepuštena samoj sebi, spontano proizvodi. To znači pročistiti ih duhom žrtve i uzdići ih prema Bogu. Križ mora biti sažetak našega života.
Jeste li primijetili što pjevamo tijekom Velikoga tjedna, na Veliki petak? Dolazimo klanjati se Križu, ne samo našemu Gospodinu na Križu, nego i samome Križu. Klanjamo mu se, ljubimo ga i pjevamo: „Zdravo, o Križu, naša jedina nado!“
Naša jedina nada. Doista, taj mir i taj red kojima težimo suočeni s trenutnom situacijom, s vlastitom duhovnom borbom i svojim kršćanskim životom, ali također i sa stanjem društva i Crkve, doći će samo po Križu, jer samo on donosi red. Stoga moramo prihvatiti žrtve koje nam on stavlja pred nas.
Dakle, doista, djecu treba odgajati, pročistiti ih duhom žrtve, istinskim životom žrtve: siromašnim, svetim i velikodušnim životom, kako bi se ta ljubav, u početku naravno sebična kao u svakome od nas, mogla pročistiti. A ta se ljubav može pročistiti samo Križem; nema ljudske ljubavi koja ne bi bila istinski pročišćena Križem.
Zamolimo stoga Presvetu Djevicu Mariju za žar i ustrajnost koji su nam potrebni kako bismo očuvali, sačuvali i razvijali duh onoga što nastojimo održati.
Ne čuvajmo samo Misu i baštinu koju nam je Crkva predala, ovu Tradiciju čiji smo čuvari, kao mrtvu i inertnu stvarnost; živimo je. Sačuvajmo duh onoga što čuvamo.
Neka nam u tome pomogne Bezgrešno i Žalosno Srce Marijino, ona koja je slijedila Gospodina sve do Križa i koja je podno Križa surađivala u našem spasenju, u svim milostima koje se tijekom stoljeća izlijevaju na duše.
Na isti način, na svojemu mjestu, čak i ako možda nikada nećemo vidjeti plodove svojega truda, možemo se, kako je govorila sveta Ivana Arška, boriti.
Možemo svakoga dana prihvaćati svoj križ, prihvaćati duh Križa, kloniti se duha lagodnosti ovoga svijeta i duha užitka te prigrliti duh Križa, kako bi jednoga dana, po Božjoj milosti i prema odredbama Božje Providnosti, kršćanska civilizacija ponovno mogla procvjetati.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Izvor: https://fsspx.news/
