Ljeto, odijevanje i kultura dostojanstva
Dolaskom ljeta svake se godine ponovno otvara pitanje odijevanja. Više temperature, ozračje odmora i želja za udobnošću često dovode do toga da mnogi napuštaju čak i one oblike odijevanja koji su još donedavno bili samorazumljivi. Pritom se ne radi samo o pitanju mode, nego o nečemu mnogo dubljem: o pitanju kulture, poštovanja, ljepote i dostojanstva.
U ovom članku stoga nećemo govoriti samo o načelima i pravilima koja vrijede tijekom ljeta. Mnoga od njih općenito vrijede za ljudsko odijevanje, premda to pitanje osobito dolazi do izražaja upravo u ljetnim mjesecima.
Kao tradicionalni katolici želimo o tome progovoriti ne samo iz perspektive vjere niti samo za vjernike. Riječ je o temi koja se tiče svih ljudi dobre volje, jer pitanje odijevanja nije samo vjersko, nego i ljudsko, kulturno i civilizacijsko. I ovdje vrijedi razumnost. Riječ ili Logos postala je tijelom. Stoga i čovjekovo odijevanje, ako želi biti doista ljudsko, treba biti prožeto razumom i smislom.
Zašto se čovjek odijeva?
Čovjek je jedino biće koje se svjesno odijeva. Odjeća nije samo zaštita od hladnoće, sunca ili kiše. Njome izražavamo poštovanje prema sebi, prema drugim ljudima i prema mjestima na kojima se nalazimo. Odjeća je svojevrsni govor bez riječi.
Znamo da je potreba za odijevanjem povezana s padom prvih ljudi. Grijehom je čovjek izgubio izvornu puninu milosti i darova te zadobio posljedice istočnoga grijeha, među kojima je i neuredna požuda, koju treba podrediti ljubavi i dobru. No možemo otići i korak dalje. Gotovo sve ono što je dragocjeno čovjek čuva, pokriva ili sprema tako da nije odmah izloženo pogledima. Tako je i s ljudskim tijelom, koje upravo zbog svoga dostojanstva zaslužuje biti zaštićeno i čuvano.
Nekada se podrazumijevalo da postoji odjeća za rad, za sport, za dom, za posjete, za blagdane i za bogoslužje. Narodne nošnje zapravo su bile svečana odjeća, dok je za svakodnevni rad postojala druga, prikladnija odjeća. Danas, nažalost, često primjećujemo težnju da ista odjeća bude prikladna za plažu, trgovinu, restoran i crkvu. Upravo se u tome očituje gubitak osjećaja za primjerenost.
Dostojanstveno odijevanje nije formalizam. Ne znači da svi trebaju nositi jednaku odjeću niti da je elegancija rezervirana za bogate. To je tek čest izgovor. Riječ je o sposobnosti razlikovanja okolnosti i iskazivanja poštovanja prema ljudima i mjestima s kojima dolazimo u dodir.
Elegancija nije isto što i razmetanje
Današnje društvo često pred čovjeka stavlja lažan izbor: ili će biti elegantan i staromodan ili moderan i opušten. No prava elegancija nema nikakve veze s ukočenošću. Ona znači pronaći prikladan način odijevanja, ono što se često naziva stilom.
Riječ stil dolazi od grčke riječi stylos, koja je označavala pisaljku. Stil je način na koji se čovjek izražava. To vrijedi i za odijevanje.
Pravi stil nije onaj koji određuju drugi, a ponajmanje oni koji se nazivaju stilistima. Sudeći prema mnogome što danas viđamo na modnim pistama, upravo ondje često nedostaje istinskoga stila. Stil ne ovisi o skupim markama, nego o skladu, urednosti i dobrom ukusu.
Stil je povezan s razumom, pa stoga i s predajom i dobrim običajima. Čovjek sa stilom može biti vrlo jednostavno odjeven, a ipak elegantan. Na njegovu se odijevanju vidi povezanost s prethodnim naraštajima, premda nije odjeven potpuno jednako kao oni. S druge strane, netko može nositi vrlo skupu odjeću, a ipak ostavljati dojam površnosti i neurednosti.
Elegancija nije taština. Ona je oblik poštovanja.
Kultura odijevanja kod muškaraca
Danas se o dostojanstvenom odijevanju najčešće govori u vezi sa ženama, no to pitanje jednako, a u nekim vidicima i više, vrijedi i za muškarce.
Kršćanski muškarac nije pozvan slijediti modu, nego razvijati osjećaj za red, ljepotu i primjerenost. To ne znači da ljeti u svakoj prilici mora nositi kravatu i sako. Jednako tako ne znači da je dostojanstvo isto što i uniformiranost.
Ljeti mogu biti vrlo prikladne lagane duge hlače od kvalitetnih prirodnih materijala. Ne moraju to biti klasične svečane hlače, ali je važno da djeluju uredno i elegantno. Kratke hlače za muškarca načelno nisu primjerene. Ni traperice, u klasičnom smislu, nisu prikladne za odlazak u crkvu, bez obzira na to koliko bile skupe. Tijekom ljeta mogu biti prikladnije svjetlije boje hlača, premda to nije nužno.
Uz takve hlače lijepo pristaju košulje, polo-majice ili druge kvalitetne majice. Kod elegantnog muškarca ljepše je kada rukavi prekrivaju lakat, premda to nije obveza, nego preporuka. Odjeća, naravno, ne bi smjela biti pripijena kako bi naglašavala tjelesnu građu, niti prozirna.
Kao pokrivalo za glavu muškarci ljeti mogu nositi prikladan slamnati šešir ili drugo elegantno pokrivalo, ali ne bejzbolske kape, koje se pri ulasku u crkvu ili kapelu, naravno, skidaju. Katkad se i kod nas mogu vidjeti određeni austrijski ili bavarski tipovi šešira. Premda sami po sebi nisu neprikladni, često više služe isticanju nego stvarnoj eleganciji.
I kod obuće vrijedi načelo umjerenosti. Primjerene su dostojanstvene kožne cipele ili druga elegantna obuća koja omogućuje udobnost i tijekom vrućih dana. Sportska obuća prije svega je namijenjena sportu i nije prikladna za svaku prigodu. Postoji i ono što nazivamo sportskom elegancijom, ali ona se jasno razlikuje od prave sportske obuće.
Vrijedi spomenuti i jedno klasično pravilo muške elegancije: kada nosimo sako, ispod njega trebala bi biti košulja dugih rukava. Ako nosimo kravatu, veličina čvora treba biti usklađena s oblikom ovratnika: užem ovratniku pristaje manji čvor, a otvorenijem veći. To su tek neki od mnogih detalja koji pridonose otmjenosti muškoga odijevanja.
Mnogo bi manje problema bilo kada bi ljudi kupovali manje odjeće, ali kvalitetnije. Prirodni materijali, poput lana, pamuka i vune, omogućuju udobnost i tijekom ljetnih vrućina. Uz malo truda takva se odjeća može pronaći i po razumnoj cijeni. Ako se, međutim, kupuje prvenstveno zbog marke, često se plaća ime, a ne kvaliteta. Nerijetko se pokaže da većina izgovora povezanih s vrućinom proizlazi iz lošeg odabira materijala, jer se više pozornosti posvećuje izgledu nego sastavu tkanine.
Ženstvenost, ljepota i dostojanstvo
Kod žena pitanje odijevanja otvara još jednu dimenziju: pitanje ženstvenosti.
Kršćanska tradicija nikada nije bila protiv ljepote. Naprotiv. No uvijek je jasno razlikovala ljepotu od zavođenja.
Prava ženstvenost ne temelji se na pokazivanju tijela, nego na skladu između vanjskoga izgleda i unutarnjega dostojanstva. Zato je moguće biti istodobno privlačna i skromna, elegantna i ponizna. Ona koja želi privlačiti pozornost i nastoji biti zavodljiva, makar i nesvjesno, ne bi se trebala čuditi ako kod muškaraca pobuđuje požudu. Nerijetko se događa da iste osobe zatim osuđuju muškarce koje su prethodno svojim načinom odijevanja svjesno ili nesvjesno nastojale privući. U moralnoj teologiji reklo bi se da sudjeluju u tuđem grijehu jer su drugoga navele na grješnu prigodu ili napast.
Valja imati na umu da su se hlače kroz gotovo cijelu povijest smatrale muškom odjećom, dok su suknja i haljina bile vlastita ženska odjeća. Primjerena suknja ili haljina trebala bi sezati ispod koljena, pa i onda kada žena sjedne. To načelo vrijedi općenito, a ne samo prilikom dolaska u crkvu.
Posebno pri dolasku na svetu Misu i u posjet svetim mjestima vrijedi načelo poštovanja prema Bogu i svetom prostoru. Zato pojedinosti koje možda drugdje nisu od presudne važnosti u crkvi zaslužuju posebnu pozornost. Tradicionalna kršćanska kultura također je uvijek cijenila odjeću koja pokriva ramena i ruke, odnosno rukave koji sežu preko lakta. To nije obveza, ali jest lijepa i vrijedna preporuka.
Odjeća ne bi smjela biti pripijena. Jednako tako ne bi trebala sadržavati duboke dekoltee, visoke rasporke ni druge elemente čija je svrha privlačenje pozornosti na tijelo. Time se žena ne odriče svoje ženstvenosti, nego je oplemenjuje.
I kod obuće vrijedi slično načelo. Za dolazak u crkvu najprimjerenije su dostojanstvene cipele ili sandale, a ne natikače, japanke, klompe, papuče i slična obuća. Kada se nose sandale, lijepo je ako su upotpunjene laganim čarapama do gležnja koje pridonose dojmu urednosti. Ni to nije nužno, ali jest preporučljivo.
Pohvalan je običaj i pokrivanje glave tijekom bogoslužja. Veo, marama ili jednostavan šeširić nisu znak manje vrijednosti, nego mogu postati tihi izraz poniznosti i poštovanja pred Bogom te nasljedovanja Blažene Djevice Marije. Lijepo je prisjetiti se riječi jedne od naših sestara u Jaidhofu, koja je rekla kako joj je osobito drago vidjeti hrvatske žene s velom na glavi.
Slično vrijedi i za nakit te šminku. Cilj nije stvaranje umjetne slike, nego isticanje prirodne ljepote. Umjerenost je gotovo uvijek privlačnija od pretjerivanja. Uostalom, većina muškaraca mnogo više cijeni prirodan izgled žene, a njega je teško sačuvati kada se sa šminkom pretjeruje.
Crkva nije običan prostor
Neki će na ova pitanja prigovoriti kako Bog gleda na srce, a ne na odjeću. To je, naravno, istina. No vanjština je također izraz čovjekove nutrine i često otkriva njegovo unutarnje usmjerenje. Upravo zato što Boga ljubimo, želimo Mu dati najbolje što imamo te nastojati biti uredni i dostojanstveni, iskazujući Mu i svojim izgledom poštovanje i čast.
Kada odlazimo u važan posjet, na vjenčanje ili neku svečanost, posebno se pripremamo. Zašto bi pri odlasku u crkvu bilo drukčije?
Pitanje, dakle, nije prvenstveno u pravilima, nego u ljubavi. Ako čovjek zbog posla, svečanosti ili društvenoga događaja može na nekoliko sati prihvatiti određene zahtjeve glede odijevanja, zar nije moguće i zbog Boga pokazati malo više pažnje?
Prisjetimo se Gospodinovih riječi učenicima u Getsemanskom vrtu: »Tako, zar ne mogoste jedan sat probdjeti sa mnom?« I na području odijevanja možemo se zapitati: zar doista ne možemo za onaj sat koji provedemo pred Presvetim pokazati malo više poštovanja?
Kultura dostojanstva
Svrha ovih razmišljanja nije osuđivanje niti nametanje novih tereta. Još manje je riječ o natjecanju u izvanjskoj ili prividnoj pobožnosti. Riječ je o pozivu na ponovno otkrivanje kulture dostojanstva.
Način odijevanja sam po sebi nikoga ne čini svetim, ali može pomoći u oblikovanju čovjekova stava. Kao što uredan dom nešto govori o ljudima koji u njemu žive, tako i uredna vanjština nešto govori o našem odnosu prema sebi, prema drugima i prema Bogu.
Možda je upravo ljeto prilika da ponovno otkrijemo kako dostojanstvo nije suprotnost slobodi, kako elegancija nije suprotnost udobnosti i kako ljepota nije suprotnost poniznosti.
Naprotiv, kada su te vrijednosti sjedinjene, nastaje ono što su naši preci jednostavno nazivali dobrim odgojem i plemenitošću.
Ljeto, more i dostojanstvo tijela
Posebno poglavlje ljetnoga vremena predstavljaju kupanje i život uz more. Upravo se tu možda najbolje očituje razlika između kulture dostojanstva i kulture razmetljivosti.
Prije svega valja naglasiti da kršćanski pogled na tijelo nikada nije podrazumijevao prijezir prema tijelu. Naprotiv. Kršćanstvo od samih svojih početaka uči da je ljudsko tijelo Božje djelo i hram Duha Svetoga. Upravo zato ono zaslužuje poštovanje.
Rješenje, dakle, nije u oponašanju kultura koje ne pripadaju našoj civilizacijskoj baštini, primjerice muslimanske. Kršćanska Europa nikada nije poznavala običaj da se žene ili muškarci pokrivaju od glave do pete. Takav način odijevanja pripada drugim kulturnim i vjerskim sredinama.
S druge strane, ni današnja zapadna kultura nije pronašla pravo rješenje. Nerijetko se vrijednost čovjeka gotovo mjeri količinom otkrivenoga tijela. Između tih dviju krajnosti postoji razuman, ljudski i kršćanski put. To ne vrijedi samo za plažu, nego i za šetnju gradom ili svakodnevni život.
Još ne tako davno bilo je sasvim uobičajeno da obitelji ili skupine prijatelja za kupanje potraže mirnija i skrovitija mjesta. Cilj nije bio skrivati se od svijeta, nego sačuvati prirodnost, privatnost i dostojanstvo. I danas je moguće učiniti nešto u tom smjeru, a da se pritom ne ode u drugu krajnost i potpuno odrekne kupanja u moru, jezeru ili rijeci.
Dok društvo ponovno ne otkrije vrijednost veće privatnosti i prikladnije organiziranih prostora za različite potrebe, svaki će čovjek prema svojoj savjesti nastojati pronaći najbolje rješenje. Mnoge obitelji i skupine prijatelja to već čine birajući mirnija mjesta ili dolazeći na kupanje u jutarnjim ili večernjim satima, kada je manje gužve i manje prigoda za različite opasnosti kojima suvremena kultura često izlaže čovjeka.
Vrijedi spomenuti i još jednu zanimljivost. Suvremena moda često veliča snažnu preplanulost kao ideal ljepote. Međutim, tijekom većega dijela europske povijesti to se nije smatralo osobitim znakom elegancije. Ona se povezivala s urednošću, skladom i plemenitošću ponašanja, a ne s bojom kože. Preplanulost je uglavnom bila posljedica rada na otvorenome, a ne cilj sam po sebi.
Za kupanje je moguće odabrati i pristojniju odjeću. Žene mogu nositi skroman dvodijelni kupaći kostim prikladna kroja, a muškarci kupaće bermude uz laganu majicu. Takav izbor nije neobičan ni danas. Mnogi ljudi, upravo zbog zaštite od sunca i zdravstvenih razloga, nose lagane košulje, majice ili pokrivala za glavu izrađena od prirodnih materijala. Takva odjeća nije samo razumna, nego je često i estetski privlačnija od bezuvjetnoga slijeđenja prolaznih modnih trendova.
Kao i na svim drugim područjima života, i ovdje vrijedi jednostavno načelo: čovjek nije dužan pokazati sve što može pokazati. Istinska sloboda ne sastoji se u odbacivanju svake suzdržanosti, nego u sposobnosti da i u vrijeme odmora i dokolice sačuvamo dostojanstvo koje pripada Božjoj djeci.
„Pođite sami na samotno mjesto i malo se odmorite“
Ljeto je vrijeme odmora, radosti, druženja i predaha. No nije vrijeme kada bismo prestali biti ono što jesmo, a još manje vrijeme kada bismo Boga poslali na praznike, kako se katkad zna reći. Dostojanstvo, poštovanje i ljepota nisu zimske kreposti koje bismo tijekom ljeta odložili u ormar zajedno s kaputima i sakoima. Upravo suprotno.
U vremenu kada suvremena kultura osobito potiče površnost i razmetljivost, kršćani, ali i svi ljudi dobre volje, mogu pokazati da postoji drukčiji put: put jednostavnosti, urednosti, elegancije i poštovanja. Ne zato da bismo se isticali, nego da bi se i u našoj vanjštini odražavalo nešto od one unutarnje plemenitosti na koju je pozvan svaki čovjek.
A kako nas uči naš Gospodin, budimo svjetlo svijeta da ljudi, videći naša dobra djela, slave Oca našega koji je na nebesima.
p. Andrej Vončina
