Pred mnoštvom izjava, članaka i intervjua u kojima se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. proglašava odgovornim za razdor unutar Crkve, za iznimno tešku neposlušnost prema Svetom Ocu, dapače za pravi raskol, smatramo prikladnim napisati nekoliko redaka kako bismo pokušali razjasniti stvari. Naša će metoda uvijek biti ista: ne dojmovi, ne rekla-kazala, ne mudrovanja dotičnog komentatora, nego katolička teologija koja proizlazi iz svojih izvora: trajnog Učiteljstva Crkve i nauka velikih teologa i kanonista.
1. Bratstvo sv. Pija X. nije raskolničko
Kardinal Toma de Vio (zvan Kajetan, 1469.–1534.), jedan od najznamenitijih teologa svih vremena, izričito kaže: „Ni tvrdokoran neposluh prema Vrhovnom svećeniku nije po sebi raskol. Raskol nastaje onda kada se odbija podložnost njemu kao vrhovnoj glavi cijele Crkve.“ [1] (Komentar Teološke sume sv. Tome, II-II, q. 39, a. 1, n. III).
Koja je razlika između obične neposlušnosti, koja ne povlači raskol, i neposlušnosti prožete pobunom, koja uključuje odbijanje podložnosti te doista predstavlja raskol?
Kardinal Kajetan to jasno objašnjava. Papinu zapovijed mogu ne poslušati iz triju razloga:
- zato što mi se ono što mi zapovijeda ne sviđa ili mi se čini nepravednim;
- zato što smatram da prema meni postupa nepravedno;
- zato što ga ne priznajem svojim poglavarom.
U prva dva slučaja nema raskola; u trećem raskol postoji. [2]
Razlika je očita. Ako papu ne priznajem svojim poglavarom, neću biti spreman poslušati ga ni pod kojim okolnostima, što god mi zapovjedio. Ako ga, naprotiv, priznajem svojim poglavarom, mogu ga u pojedinom slučaju ne poslušati, ali i dalje ostajem spreman biti mu poslušan; stoga nisam raskolnik.
Inače bi svaki onaj koji prekrši neku papinsku odredbu – primjerice odbije postiti u propisane dane ili izostane s nedjeljne mise – bio raskolnik. To je očito besmisleno.
„Često se, naime, događa da netko odbija izvršiti zapovijed svoga poglavara, a ipak ga i dalje priznaje svojim poglavarom.“ [3]
Ovaj nauk kardinala Kajetana prihvatili su svi kasniji kanonisti i teolozi, bez iznimke.
Ako sada promotrimo dosljedan stav Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i izjave njegovih poglavara, jasno je da ono nije neposlušno papi zato što ga ne priznaje svojim poglavarom ili zato što mu se ne želi podložiti, nego zato što smatra da određene njegove zapovijedi ne može prihvatiti. Dakle, riječ je upravo o prvom slučaju koji opisuje kardinal Kajetan.
Bratstvo, naime, u kanonu svete mise spominje Papino ime, čime jasno očituje da ga priznaje svojim vrhovnim poglavarom. Isto tako, poslušno je Svetoj Stolici u svim pitanjima u kojima ne postoji ni sigurnost ni razborita vjerojatnost da bi se zahtijevalo prihvaćanje modernizma (primjerice u postupcima otpuštanja svećenika iz kleričkog staleža, pri molbama za oproste, dispenze i druge milosti pridržane Svetom Ocu, pri proglašenju jubileja i slično). Nadalje, spremno je poslušati Papu u svemu što ne pretpostavlja prihvaćanje modernističkih nauka Drugoga vatikanskog sabora i poslijekoncilskog razdoblja.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. stoga ni na koji način nije raskolničko.
No ostaje pitanje: je li barem neposlušno? Jer čovjek može biti teško neposlušan, a da pritom nije raskolnik. Na to ćemo pitanje odgovoriti u 3. točki.
2. Biskupska posvećenja podijeljena bez apostolskog naloga nisu raskolnički čin i ne čine Bratstvo raskolničkim
Prije svega valja podsjetiti da sve do kraja srednjega vijeka biskupsko posvećenje nije bilo pridržano isključivo papi. To znači da papa redovito nije imenovao biskupe niti je potvrđivao njihova imenovanja kada su ih izvršili drugi. Papinsko pridržavanje imenovanja ili potvrde biskupa potječe tek s kraja 13. stoljeća, a ustalilo se tek tijekom sljedećega stoljeća.
Netko bi mogao prigovoriti da su se u starini biskupska posvećenja doista obavljala bez papina sudjelovanja, ali nikada protiv njegove volje. Međutim, ni to nije uvijek točno.
U doba sv. Augustina događalo se da su biskupi bili posvećivani za koadjutore u biskupijama koje su već imale svoga dijecezanskog biskupa ili da su premještani s jedne biskupske stolice na drugu protivno odredbama ekumenskih sabora, a time i protiv volje pape koji je te sabore potvrdio. Mnogi su upozoravali na nepravilnost takvih postupaka, ali nitko nije govorio o raskolu.
U novije vrijeme, tijekom 12. i 13. stoljeća, bilo je također biskupa, ponajprije iz prosjačkih redova, koji su bili posvećeni bez poštivanja redovitoga kanonskog postupka, dakle protivno papinoj volji. I tada je Sveta Stolica intervenirala kako bi uspostavila red, ali nitko nije bio smatran raskolnikom. Na tu ću se temu vratiti u posebnom članku.
Iz svega toga proizlazi da pridržavanje biskupskog posvećenja papi nije pitanje božanskoga, nego crkvenoga prava.
Po božanskom je pravu, međutim, da biskup ostane u zajedništvu s papom. A već smo u prvoj točki pokazali da su biskupi Svećeničkog bratstva sv. Pija X., upravo zato što nisu raskolnici, u punom zajedništvu s papom.
Nijedan teolog ni kanonist, barem do Drugoga vatikanskog sabora, ne navodi biskupsko posvećenje bez apostolskog naloga među primjerima raskolničkih čina.
U tradicionalnom kanonskom pravu, sve do 1951. godine, biskupsko posvećenje bez naloga kažnjavalo se samo suspenzijom; prema tome, nije se smatralo raskolom, koji se kažnjavao izopćenjem.
Ni nakon 1951., kada je kazna pooštrena sa suspenzije na izopćenje, nijedan teolog ni kanonist nije tvrdio da svako biskupsko posvećenje bez apostolskog naloga samo po sebi predstavlja raskol.
Tvrdnja da je biskupsko posvećenje bez apostolskog naloga po svojoj naravi raskolnički čin pojavila se tek povodom biskupskih posvećenja koja je 1988. izvršio nadbiskup Lefebvre. Takva tvrdnja nema nikakva presedana u kanonskoj ni teološkoj tradiciji.
Naposljetku, možda bi se raskolničkim, ili barem činom koji naginje raskolu, moglo smatrati biskupsko posvećenje bez apostolskog naloga kada bi ono imalo za cilj novom biskupu podijeliti vlast jurisdikcije, odnosno pravo upravljanja biskupijom te vršenja vlasti nad svećenicima i vjernicima.
Prema nauku koji su jasno izložili Pio VI. i Pio XII., biskup vlast jurisdikcije ne prima po biskupskom posvećenju, nego po kanonskom poslanju koje prima od pape (nasuprot tomu, Drugi vatikanski sabor naučava suprotno…). Stoga bi pokušaj podjeljivanja jurisdikcijske vlasti protiv volje Rimskog prvosvećenika predstavljao uzurpaciju njegove vlasti i bio bi čin koji naginje raskolu.
No Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nikada nije tvrdilo da svojim biskupima podjeljuje jurisdikcijsku vlast.
Oni posjeduju jedino vlast reda, odnosno vlast podjeljivanja sakramenata (potvrde i svetoga reda) te blagoslovina pridržanih biskupima. Kao biskupi, nemaju nikakvu vlast upravljanja nad vjernicima ni nad svećenicima.
Tu vlast, međutim, ne primaju od pape, nego izravno od Boga po samom biskupskom posvećenju.
Stoga ovdje nema ni uzurpacije vlasti koja pripada rimskom prvosvećeniku niti ikakve težnje prema raskolu.
3. Bratstvo sv. Pija X. nije ni neposlušno
Poslušnost u katoličkom nauku nije apsolutna vrijednost. To vrijedi čak i za poslušnost Rimskom prvosvećeniku.
Kako naučava sv. Toma Akvinski: „Zloporaba vlasti može se dogoditi […] kada je ono što poglavar zapovijeda protivno svrsi radi koje je vlast ustanovljena, primjerice kada zapovijeda zao čin, protivan kreposti koju je ta vlast dužna promicati i čuvati. U tom slučaju čovjek ne samo da nije dužan poslušati poglavara, nego ga je dužan ne poslušati, kao što su sveti mučenici radije pošli u smrt nego poslušali bezbožne zapovijedi tirana.“ [4]
Isto naučava i Lav XIII. u enciklici Diuturnum illud od 29. lipnja 1881.
Štoviše, ako nepravedna zapovijed poglavara predstavlja opasnost za vjeru, neposluh mora biti čak i javan.
To ponovno potvrđuje sv. Toma: „Kad bi prijetila neposredna opasnost za vjeru, prelate bi trebali javno koriti čak i njihovi podložnici. Zato je sv. Pavao, koji je bio podložan sv. Petru, njega javno ukorio zbog prijeteće opasnosti sablazni u stvari vjere. I, kako kaže glosa, prenoseći riječi sv. Augustina u komentaru drugoga poglavlja Poslanice Galaćanima: ‚Sam je Petar poglavarima dao primjer da se, ako bi ikada skrenuli s pravoga puta, ne ustručavaju biti ispravljeni i od onih koji su im podložni.‘“ [5]
Veliki dominikanski teolog Juan de Torquemada (1388.–1468.) sažima sve prethodno ovim riječima: „Ako Rimski prvosvećenik zapovijedi nešto što je samo po sebi zlo, odnosno protivno božanskom zakonu, vjeri ili spasenju duša, tada odvajanje od Rimskoga prvosvećenika neposluhom nije nedopušteno i, prema tome, ne smije se nazivati raskolom.“ [6]
Teško bi se to moglo jasnije izraziti. A valja ponovno naglasiti da nije riječ o izdvojenom mišljenju jednoga teologa, nego o jednodušnom nauku cjelokupne teološke tradicije.
4. Bratstvo je ispravno postupilo zbog stanja nužde u kojem se nalazi vjera
Može li se, međutim, reći da je zapovijed koju je Bratstvo odbilo poslušati bila „sama po sebi zla“ ili čak „grešna“? Uostalom, odreći se biskupskih posvećenja samo po sebi nije zao čin. Moglo bi se stoga zaključiti da, premda Bratstvo nije upalo u raskol, ipak jest počinilo vrlo težak čin neposluha.
Odgovaramo da odricanje od biskupskih posvećenja, promatrano apstraktno, doista nije zlo. Ali promatra li se u konkretnim okolnostima današnjega stanja Crkve, tada ono postaje zao, pa čak i grešan čin.
U sadašnjem stanju Crkve, da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nije pristupilo biskupskim posvećenjima 1. srpnja, našlo bi se pred neizbježnom alternativom: ili postupno nestati ili, barem faktično, prihvatiti novu liturgiju i lažne nauke Drugoga vatikanskog sabora i poslijekoncilskog razdoblja.
Bez biskupskih posvećenja 1. srpnja Bratstvo bi za nekoliko godina ostalo bez biskupa, zbog prirodne smrti onih koji danas vrše tu službu.
Bez biskupa ne bi više bilo svećeničkih ređenja; bez novih svećenika, s vremenom, ne bi više bilo ni tradicionalne mise, ni tradicionalnih sakramenata, ni cjelovitoga prenošenja katoličkoga nauka.
Jedina bi mogućnost bila tražiti biskupe od Rima, dati da svećenike rede dijecezanski biskupi ili vjernike upućivati župnim svećenicima. Međutim, svaka od tih mogućnosti podrazumijevala bi, barem u praksi, prihvaćanje lažnih nauka Sabora i poslijekoncilskog razdoblja.
To već danas jasno vidimo. Dikasterij za nauk vjere u dodatku dekretu o izopćenju, objavljenom 2. srpnja, zahtijeva od svih koji se žele „vratiti u zajedništvo s Rimom“ da potpišu izjavu kojom prihvaćaju Drugi vatikanski sabor u tumačenju sadašnjega Učiteljstva te se obvezuju da nikada neće javno kritizirati papinski nauk.
Bez biskupskih posvećenja Bratstvo bi, prema tome, bilo prisiljeno prihvatiti nauke kao što su vjerska sloboda, ekumenizam, kolegijalnost, nedopuštenost smrtne kazne, mogućnost da građanski ponovno vjenčani primaju svetu pričest ili blagoslivljanje homoseksualnih parova; ili se barem obvezati da ih nikada neće javno kritizirati.
Jasno je, dakle, da papinska zapovijed, promatrana u konkretnim okolnostima u kojima je izdana, nalaže čin koji postaje objektivno zao i grešan, jer nikada nije dopušteno prihvatiti, niti se odreći osuđivanja, onoga što se protivi katoličkoj vjeri.
U vezi s tim valja podsjetiti da doktrinarna stajališta Bratstva nisu puka mišljenja, osobne sklonosti, senzibiliteti ili ukusi. Ona predstavljaju katolički nauk koji je konačno i trajno naučavalo neprekinuto Učiteljstvo Crkve. Dovoljno je čitati spise svih papa i teologa prije Drugoga vatikanskog sabora da bi se čovjek u to uvjerio.
Nemoguće ih je stoga napustiti, jer oni pripadaju samom pologu vjere. Kada papa od nas zahtijeva suprotno, tada je očito da je njegova zapovijed, kako kaže Torquemada, protivna „božanskom zakonu, vjeri ili spasenju duša“. Zato ga u takvu slučaju ne samo da smijemo ne poslušati, nego ga moramo ne poslušati.
Odgovorimo naposljetku na posljednji prigovor: „Vi niste mjerodavni tvrditi da su pojedini nauci Sabora i poslijekoncilskog razdoblja protivni tradicionalnom nauku. Takav sud pripada isključivo vrhovnoj vlasti, odnosno papi.“
Ali kada bi to bilo tako, kakav bi smisao imale riječi Torquemade i svih ostalih teologa koji naučavaju da svaki kršćanin ima pravo uskratiti poslušnost papi kada ovaj zapovijeda nešto što je objektivno zlo?
Kad je Aleksandar VI., pod prijetnjom izopćenja, zabranio svojoj ljubavnici Giuliji Farnese da prekine zajednički život s njime i vrati se svome zakonitom mužu, je li ga ona bila dužna poslušati samo zato što nije na njoj bilo prosuđivati jesu li papinski čini u skladu s božanskim zakonom?
Isto tako, kada se današnji katolici protive dijeljenju pričesti građanski ponovno vjenčanima ili odobravanju homoseksualnih čina, uzurpiraju li oni vlast koja pripada isključivo papi?
Zaključak
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nije ni raskolničko ni neposlušno. Izopćenja izrečena protiv njega nemaju nikakav pravni učinak, jer ondje gdje nema kaznenoga djela ne može biti ni odgovarajuće kazne.
Rana doista postoji, ali nismo je mi zadali.
Ispunjeni smo pouzdanjem, štoviše sigurnošću, oslonjeni na obećanja koja je naš Gospodin Isus Krist dao svojoj Crkvi, da će se crkvene vlasti jednoga dana vratiti autentičnom katoličkom nauku i priznati našu potpunu nevinost.
don Daniele Di Sorco
Bilješke
[1] Komentar Summe theologiae sv. Tome Akvinskoga, II-II, q. 39, a. 1, br. III.
[2] Isto, br. VII.
[3] Isto.
[4] In II Sententiarum, dist. 44, q. 2, a. 2.
[5] Summa theologiae, II-II, q. 33, a. 4, ad 2.
[6] Summa de Ecclesia, knj. IV., dio I., pogl. 11.
Izvor: https://fsspx.news/
