U posljednje su vrijeme u katoličkom medijskom prostoru objavljena dva priloga koja se dotiču povijesti nadbiskupa Marcela Lefebvrea, Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX), biskupskih posvećenja 1988. godine u vezi s ovogodišnjima te nastanka Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP). Prvi je bio razgovor s p. Stjepanom Androićem, prvim hrvatskim svećenikom FSSP-a, objavljen na portalu Bitno.net. Drugi je bio podcast pod naslovom „Preobraćenje ragbijaša koji je doživio rat za Sloveniju i postao svećenik | Antony Sumich”, objavljen na kanalu Župe Grosuplje (Slovenija) u sklopu podcast-emisije Tko kao on.
Oba se priloga dotiču važnih povijesnih i teoloških pitanja. Upravo bismo zato očekivali da povijesne činjenice budu predstavljene precizno, da tvrdnje budu potkrijepljene izvorima i da slušatelji mogu jasno razlikovati dokumentirane događaje od njihovih tumačenja i osobnih prosudbi. Nažalost, pri slušanju i provjeravanju nekih navoda pojavljuju se ozbiljne dvojbe. To nisu samo sitne primjedbe na pojedine datume, nego se odnose na sam način prikazivanja povijesti, iz kojega se zatim izvode prilično dalekosežni zaključci o postupanju nadbiskupa Lefebvrea, p. Josefa Bisiga i drugih svećenika.
Ako se netko uhvati povijesti koja je katolicima i danas toliko važna i bolna: samouvjeren nastup, svećenički položaj ili pripadnost kanonski priznatoj ustanovi još nisu jamstvo da je njegovo prikazivanje povijesti korektno. A još manje mogu biti opravdanje za nepreciznost.
Što je p. Bisig doista zastupao?
U prvom prilogu posebno treba upozoriti na pitanje biskupskih posvećenja bez papinskog naloga i na ulogu p. Josefa Bisiga. Riječ je o jednom od ključnih pitanja koja su osamdesetih godina dovela do razilaženja između nadbiskupa Lefebvrea i dijela svećenika koji su poslije osnovali Svećeničko bratstvo sv. Petra, odnosno druge zajednice pod okriljem Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei.
Ovdje nije dovoljno prikazati događaje u nekoliko rečenica i zatim iz njih izvesti jednostavnu suprotnost između poslušnosti i neposlušnosti. Potrebna je povijesna rekonstrukcija koja uzima u obzir stvarni sadržaj rasprave, tadašnje okolnosti i argumente pojedinih sudionika – i onih koji su bili za i onih koji su bili protiv.
P. Josef Bisig, dakako, nije bio netko tko se slučajno našao na rubu rasprave, pa je ispravno da i njemu damo mjesto koje mu pripada. Predstavnici FSSP-a stavljaju ga u prvi plan kao suosnivača svojega bratstva, što je razumljivo. Nadbiskup Lefebvre povjerio mu je vođenje teološke komisije koja je razmatrala pitanje biskupskih posvećenja bez papinskog naloga. U sklopu toga rada Bisig je sastavio raspravu O biskupskom posvećenju protivno papinoj volji (Du sacre épiscopal contre la volonté du Pape), na koju je nadbiskup Lefebvre odgovorio opsežnim vlastoručnim primjedbama, kako navodi biskup Tissier u Nadbiskupovoj biografiji.
To je važno. Ne govorimo o nekom nebitnom osobnom neslaganju, nego o ozbiljnom teološkom i crkvenopravnom pitanju kojim su se bavili ljudi svjesni njegove težine.
Bisigovo je stajalište bilo da bi biskupsko posvećenje bez papinskog naloga zadiralo u papinski jurisdikcijski primat jer je imenovanje podređenih pastira povezano s njegovom vlašću u Crkvi. Slične je dvojbe prije toga izrazio i p. Philippe Le Pivain. Prema prikazu biskupa Bernarda Tissiera de Malleraisa u biografiji Marcel Lefebvre: The Biography, koja je izvorno, dakako, objavljena na francuskom, nadbiskup Lefebvre je nakon čitanja Le Pivainove rasprave primijetio: „To je nauk Crkve.” No dodao je i bitnu ogradu: taj nauk pretpostavlja katoličkog papu kojemu je moguće pristupiti.
Već taj podatak pokazuje da pitanje nije bilo tako jednostavno kako se ponekad prikazuje. U raspravi nisu sudjelovali ljudi kojima su papinski primat ili apostolicitet Crkve bili nebitni. Upravo suprotno: spor se vrtio oko toga kako razumjeti papinu vlast i dužnosti u izvanrednim okolnostima za koje je nadbiskup Lefebvre smatrao da su nastupile u Crkvi, a za koje je također navodio činjenice – pročitajmo, primjerice, njegovo Otvoreno pismo zbunjenim katolicima.
Bisig je zastupao jedno shvaćanje posljedica posvećenja bez papinskog naloga, dok je Lefebvre smatrao da u prosudbu treba uključiti i konkretno stanje u Crkvi, pitanje očuvanja katoličkog svećeništva i mise te osiguravanje biskupskog nasljedstva kako bi se svećenici mogli i dalje rediti. Biskup Tissier de Mallerais u svojoj biografiji opisuje različita stajališta Lefebvreovih suradnika i njihove dvojbe. To nije isto što i dokaz da je postojao jedinstven, zajednički potpisan dokument četvorice ili petorice teologa (treba se odlučiti – jesu li bila četvorica ili petorica?) koji bi konačnim zaključkom proglasio da je svako posvećenje bez papinskog naloga nužno raskolničko.
Upravo tu počinje problem s nekim javnim prikazima tih događaja. Stvarna povijesna jezgra miješa se s dodacima i tumačenjima koja tek treba dokazati. Ako želimo povijest prikazati korektno, moramo pokazati što izvori doista govore, a ne samo ponavljati onu verziju koja najbolje podupire naš današnji crkveni položaj.
Nastanak Svećeničkog bratstva sv. Petra treba razumjeti u kontekstu tih razilaženja i događaja iz 1988. godine. Međutim, bilo bi povijesno pojednostavljivanje kada bismo cijelu priču sveli na jedan dokument, jedan razgovor ili jednostavno protivljenje između ljudi koji su navodno bili poslušni i drugih koji su navodno odbijali poslušnost. Različita prosudba biskupskih posvećenja bila je važan čimbenik, ali događaje treba prikazati u svoj njihovoj teološkoj, povijesnoj i crkvenopravnoj složenosti.
Pet teologa (ili četvorica?), zajednički izvještaj i potpisani zaključak: gdje je dokaz?
U podcastu p. Anthony Sumić pripovijeda da je nadbiskup Lefebvre navodno zamolio četvoricu ili petoricu najboljih teologa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. da prouče može li biskup posvetiti drugoga biskupa bez dopuštenja iz Rima, a da pritom ostane u zajedništvu s Crkvom. Prema njegovoj pripovijesti, rad je navodno trajao tri do četiri mjeseca, a na kraju je nastao dokument koji su svi potpisali. Zaključak je navodno bio da biskup bez papinskog naloga ne može posvetiti drugoga biskupa i pritom ostati vjeran katolik; u protivnom bi se radilo o raskolu.
Sumić zatim u pripovijest uključuje p. Bisiga i p. Franza Schmidbergera te objašnjava kako se Bisig navodno poslije suprotstavio Lefebvreu, dok su se drugi navodno povukli jer su pretpostavljali da Nadbiskup ipak zna nešto što oni ne znaju. Tako se stvara slika prema kojoj je skupina teologa isprva bila jedinstvena pa je čak potpisala zajednički dokument, ali su se neki zatim, zbog autoriteta nadbiskupa Lefebvrea, priklonili njegovu stajalištu, dok je Bisig ustrajao pri svojemu i čak rekao Nadbiskupu: kako to da su svi potpisali dokument, a on ga sada jednostavno odbacuje i postupa po svome?
Ali gdje je taj dokument? Tko ga je napisao? Tko ga je potpisao? Gdje je objavljen? Gdje ga možemo pročitati u cijelosti?
Biografija biskupa Tissiera de Malleraisa potvrđuje da se nadbiskup Lefebvre savjetovao sa svojim suradnicima o pitanju biskupskih posvećenja bez papinskog naloga, da su postojala različita stajališta te da je Bisig pisanim putem iznio svoje dvojbe i ustrajao pri njima. Međutim, ona sama po sebi ne potvrđuje Sumićevu konkretnu tvrdnju o zajedničkom, jednoglasno potpisanom izvješću četvorice ili petorice teologa s tako formuliranim zaključkom.
To je bitna razlika. Savjetovanje sa suradnicima nije isto što i jedinstveni izvještaj. Više odvojenih mišljenja nije isto što i zajednički dokument. Činjenica da je više ljudi raspravljalo o nekom pitanju još ne dokazuje da su svi potpisali isti tekst i prihvatili isti zaključak. Naprotiv, činjenica je da su postojala razilaženja, kao i da je više svećenika također smatralo da važne okolnosti bitno mijenjaju pitanje posvećenja bez mandata.
P. Sumić pritom nije posve siguran ni u to jesu li teologa bila četvorica ili petorica, a istodobno svoju pripovijest predstavlja kao da je riječ o jasnoj i utvrđenoj povijesnoj činjenici. Ako je takav dokument doista postojao, bilo bi vrlo jednostavno navesti njegov naslov, datum, autore i mjesto na kojem je dostupan. Ako ga nije moguće predočiti, treba reći da se ta tvrdnja ne može provjeriti na temelju dokumenta koji bi je navodno trebao dokazivati.
To nije pretjeran zahtjev. To je osnovna povijesna metoda.
Ako netko pred slušateljima navodi zajednički dokument koji su navodno potpisali najvažniji teolozi neke ustanove i koji je sadržajno riješio jedno od ključnih pitanja u povijesti te ustanove, onda je teret dokazivanja na njemu. Nije dovoljno spomenuti dokument, a zatim očekivati da će slušatelji prihvatiti priču zato što je iznesena samouvjereno i zato što dolazi od svećenika koji nastupa u katoličkom mediju.
Ako je Sumićev prikaz točan, neka se dokument pokaže. Ako ga nije moguće pokazati, njegovu pripovijest treba odgovarajuće ograničiti i jasno razlikovati ono što je dokumentirano od onoga što je njegovo osobno svjedočanstvo ili tumačenje. U protivnom se slušateljima nešto predstavlja kao dokazana činjenica, iako dokaz za to nije predočen.
I kronologija mora biti točna
Zašto tvrdnje p. Sumića teško možemo smatrati vjerodostojnima, vidi se i u istom podcastu. Najprije o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. govori kao o redu, iako ono to nikada nije bilo. To je vrlo veliko pojednostavljivanje. Pri spominjanju susreta u Asizu pojavljuje se očita vremenska zbrka. Sumić kaže da su se posvećenja dogodila 1988. godine, četiri godine nakon molitvenog susreta u Asizu, a zatim nije siguran je li susret održan 1983. ili 1986. godine.
Službeni vatikanski izvor nedvosmislen je: prvi međureligijski molitveni susret za mir u Asizu, koji je sazvao Ivan Pavao II., održan je 27. listopada 1986. Biskupska posvećenja u Écôneu uslijedila su 30. lipnja 1988. Između tih događaja, dakle, nisu prošle četiri godine, nego otprilike godina i osam mjeseci.
Naravno, svakome se može dogoditi pogreška u datumu ako se zbuni, ali za tako važne tvrdnje trebalo bi jednostavno imati pred sobom barem nekoliko osnovnih podataka u kojima su navedeni ključni događaji. Kod tako prijelomnih i presudnih događaja ne možemo podatke navoditi tako nemarno, uz pretpostavku da nas ionako slušaju ljudi koji se slažu s nama.
Pretpostavimo da p. Sumiću priznajemo dobru vjeru, premda smo zbog tako nemarnih navoda već počeli ozbiljno sumnjati u to. Međutim, barem se nama čini važnim da se slušateljima pruži korektan i precizan povijesni prikaz kako bi se iz njega zatim mogli korektno izvesti ozbiljni zaključci o postupanju nadbiskupa Lefebvrea, s jedne strane, te p. Bisiga i ostalih, s druge.
To je dodatan razlog da provjerimo i druge pojedinosti, umjesto da ih prihvatimo samo zbog samouvjerenog načina pripovijedanja. Riječ je o korektnom prikazivanju činjenica; nakon toga slušatelj neka sam prosudi za koju će se od dviju mogućnosti odlučiti.
Jasno je da se pripadnik FSSP-a ne slaže s FSSPX-om, ali činjenica je i da bez potonjega ne bi bilo ni prvoga. Ne bi ga bilo ni bez različitih odluka nadbiskupa Lefebvrea – a odluka o biskupskim posvećenjima konačno je dovela do nastanka zajednica pod okriljem povjerenstva Ecclesia Dei.
Sve to, nažalost, pokazuje da govornika treba provjeravati u pogledu povijesnih pojedinosti i kada nastupa u katoličkim medijima, premda se medije sa suprotne, političke strane rado optužuje upravo zbog toga. To pokazuje i da samouvjeren nastup nije zamjena za dokumentaciju.
Opće teološko načelo još nije odgovor na svaki konkretan slučaj
Dakako, moguće je i potrebno raspravljati o teološkim i crkvenopravnim posljedicama biskupskih posvećenja bez papinskog naloga. U redovitim okolnostima Crkve papinski je nalog bitan dio crkvenoga poretka. Međutim, navođenje toga općeg načela samo po sebi još ne odgovara na sva pitanja koja su se pojavila u okolnostima u kojima je djelovao nadbiskup Lefebvre.
Okolnosti su uvijek ključne. Tako se na mnogim mjestima, pa i u tim krugovima nekadašnjeg povjerenstva Ecclesia Dei, izražava ogorčenje zbog nekatoličkih i protukatoličkih pojava u crkvenim strukturama, a istodobno se tvrdi da stanje nužde ne postoji.
Treba uzeti u obzir što je nadbiskup Lefebvre mislio o stanju u Crkvi, kako je razumio krizu nakon Drugoga vatikanskog sabora, zašto je ustrajao na očuvanju tradicionalnoga katoličkog svećeništva i Mise te zašto je smatrao nužnim osigurati biskupsko nasljeđe. Može se netko ne slagati s njegovim argumentima, ali najprije ih treba prikazati u njihovu stvarnom sadržaju. FSSP i slični ipak će tvrditi da stanje nužde ne postoji, a mi ćemo, naravno, te očite i alarmantne pojave u Crkvi navesti kao dokaze da stanje nužde postoji.
Zato treba razlikovati barem nekoliko pitanja:
- Kakva je uloga papinskog naloga pri biskupskom posvećenju u redovitom crkvenom poretku?
- Kakve teološke i crkvenopravne posljedice ima posvećenje bez njega?
- Znači li svaki takav čin nužno izopćenje, bez obzira na okolnosti i namjeru?
- Znači li svaki takav čin nužno raskol, bez obzira na okolnosti i namjeru?
- Kako treba prosuđivati konkretne okolnosti na koje se pozivao nadbiskup Lefebvre i na koje se poziva FSSPX?
- Jesu li njegovi argumenti sadržajno pobijeni ili su odbačeni ponajprije zbog unaprijed donesene prosudbe da takav čin ne može biti dopušten?
Pitanja je, dakako, još više; naveli smo samo najočitija. To nisu nevažne pojedinosti koje se mogu zanemariti. O odgovorima na njih ovisi ozbiljna prosudba povijesnog događaja. Isto tako, pitanje se ne može jednostavno proglasiti konačno riješenim za sve buduće okolnosti, bez obzira na razvoj događaja nakon 1988. godine, pa i nakon 1. srpnja 2026. Pitanja ostaju otvorena.
Čak i ako netko zaključi da se ne slaže s Lefebvreovim argumentima, iz toga još ne proizlazi da njegove razloge može prikazati površno ili svaki njegov korak objasniti isključivo kao posljedicu neposlušnosti. To bi značilo zamijeniti argumentaciju etiketiranjem. Bojimo se da se upravo to dogodilo.
FSSP i FSSPX: razlika u kanonskom položaju nije dokaz za svaku povijesnu tvrdnju
Svećeničko bratstvo sv. Petra djeluje u kanonskom zajedništvu s Crkvom i služi tradicionalnu rimsku liturgiju u okviru svojega priznatog položaja. Tradicionalno bogoslužje smatra karizmom u Crkvi, sličnom mnogim drugim mogućnostima. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima drukčiju povijest i drukčiji kanonski položaj, a njegovo se razumijevanje tradicionalne Mise, svećeništva, Drugoga vatikanskog sabora i pokoncilske krize u važnim točkama razlikuje od shvaćanja koje zastupa FSSP.
To su činjenice. Međutim, iz njih ne proizlazi da je svaka povijesna tvrdnja predstavnika FSSP-a točna samo zato što njegova zajednica uživa kanonsko priznanje niti da svaku tvrdnju predstavnika FSSPX-a treba odbaciti samo zbog njegova kanonskog stanja.
Kanonsko stanje neke ustanove nije zamjena za povijesni izvor. Isto tako, iz institucionalnog priznanja ne može se zaključiti da je svako tumačenje povijesti koje iznese njezin predstavnik automatski točno. Poznata nam je ona šala zbog koje bi netko u Jugoslaviji vjerojatno završio na Golom otoku… Dječak dolazi iz škole i pita oca: „Tata, je li istina da slonovi lete?” Na to otac odgovara: „A tko ti je to rekao?” „Tata, to je izjavio drug Tito!” „E, sine, doduše vrlo, vrlo nisko, ali lete!”
Ako se povijest prikazuje tako da se jedna skupina unaprijed svrstava među vjerodostojnije zbog svoje poslušnosti, kakva god ona bila, a druga među neposlušne i stoga nevjerodostojne, tada se slušatelju već prije početka rasprave sugerira kakav zaključak treba prihvatiti. Umjesto da prosuđuje dokumente, argumente i okolnosti, on dobiva unaprijed pripremljeno tumačenje u kojem su uloge podijeljene. A etikete već zalijepljene.
To je čista metoda framinga, koja katoličkim medijima ne bi smjela služiti na čast. Na takav smo prikaz doduše već dugo naviknuti, ali to još ne znači da ga moramo prihvatiti kao nešto normalno ili prihvatljivo.
Ako je cilj istina, tada treba pošteno predstaviti i argumente druge strane, osobito kada je riječ o povijesnom i teološkom pitanju koje se ne može riješiti jednostavnim pozivanjem na kanonski status. Ako je cilj samo potvrditi vlastitu zajednicu i učvrstiti slušatelje u uvjerenju da je druga strana unaprijed u krivu, tada dokumenti postaju drugorazredni, a povijest sredstvo za učvršćivanje vlastitoga položaja. I u tom slučaju, dakle, povijest pišu pobjednici. Ali oprez – koliko još dugo?
To nije ozbiljna povijesna rasprava. To je unaprijed pripremljena pripovijest.
I opis Drugoga vatikanskog sabora zahtijeva preciznost
Slično pojednostavljivanje pojavljuje se pri opisu odnosa nadbiskupa Lefebvrea prema Drugom vatikanskom saboru. Ponekad se njegovo stajalište prikazuje kao da mu se ponajprije nije sviđalo kako su se nakon Sabora provodili, ostvarivali ili primjenjivali njegovi zaključci, ili kao da je problem bio samo u pogrešnom tumačenju saborskih dokumenata. Međutim, to nije dovoljno za korektan prikaz njegova stajališta.
Nadbiskup Lefebvre i FSSPX nisu kritizirali samo pojedine pokoncilske zlouporabe, loše provođenje Sabora ili pogrešna tumačenja tekstova. Oni su kritički prosuđivali i neke konkretne saborske tekstove te njihove formulacije. To treba jasno reći ako želimo razumjeti u čemu je bilo neslaganje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. sa službenim crkvenim usmjerenjem nakon Sabora.
Dakako, moguće je raspravljati o tome je li ta kritika bila opravdana, je li bila teološki ispravna i kako je treba prosuđivati u svjetlu učiteljstva Crkve. Međutim, nije moguće pošteno prikazati Lefebvreovo stajalište ako ga jednostavno svedemo na nezadovoljstvo provođenjem ili tumačenjem Sabora.
Ako ova dva svećenika žele prikazati odnos nadbiskupa Lefebvrea prema Drugom vatikanskom saboru, moraju uzeti u obzir njegove stvarne izjave, tekstove i argumente. Opća tvrdnja da mu se nije sviđalo kako su Sabor provodili i tumačili nije dovoljna. Štoviše, takav prikaz može zavesti slušatelja jer zamagljuje razliku između kritike pokoncilskih zlouporaba i kritike samih određenih saborskih tekstova.
Upravo o toj razlici treba razgovarati, a ne je prikrivati zato što bi bila neugodna za unaprijed pripremljenu pripovijest.
Kritika ne smije prijeći u klevetu
Neka bude jasno: razumijemo da netko zastupa stajalište Svećeničkog bratstva sv. Petra, kritizira nadbiskupa Lefebvrea ili se ne slaže s FSSPX-om. Isto tako, ne tvrdimo da je svaka pogreška u datumu ili svako pojednostavljivanje već dokaz loše namjere.
Međutim, ako se povijesna pojednostavljivanja ponavljaju, ako se tvrdnje koje bi morale biti potkrijepljene dokumentima predstavljaju kao sigurne činjenice i ako se iz takve priče izvode ozbiljni zaključci o karakteru, motivima i postupcima drugih ljudi, tada to više nije nevažna sitnica.
Tada treba zahtijevati veću preciznost. A ako se takav način prikazivanja sustavno ponavlja, problem je dublji od običnog neslaganja u mišljenjima. Postavlja se pitanje je li takva rasprava uopće spremna na pošteno suočavanje s izvorima i argumentima druge strane.
Pritom ne želimo nagađati o osobnim namjerama dotičnih pojedinaca. Namjere ne možemo dokazivati samo na temelju pogrešaka. Međutim, sadržaj javnih izjava možemo i moramo provjeravati. A kada su izjave netočne, nedokazane ili zavaravajuće, to treba reći bez okolišanja.
Neke formulacije u Sumićevoj pripovijesti, s obzirom na to da nisu dokazane, mogu čak graničiti s klevetom. Njegov prikaz, naime, stvara sliku prema kojoj su Lefebvreovi suradnici najprije jednoglasno prihvatili određeni teološki zaključak, a zatim su ga neki napustili ponajprije zato što su se pokorili autoritetu Nadbiskupa. Tako ih se prikazuje kao ljude koji ne misle vlastitom glavom, nego slijepo slijede snažnijeg ili autoritativnijeg čovjeka.
To je vrlo ozbiljna karakterizacija. Ako za nju ne postoji odgovarajuća dokumentarna podloga, ona se ne može opravdati samo pripovjedačevom samouvjerenošću. Takav prikaz nije samo pitanje teološkog mišljenja, nego zadire i u ugled i intelektualno poštenje konkretnih ljudi, primjerice još uvijek živoga i zdravoga (Bogu hvala!) p. Schmidbergera.
Ako je Bisigov odlazak bio posljedica ozbiljnih teoloških i crkvenopravnih razilaženja, tada ta razilaženja treba prikazati i prosuđivati na temelju njihovih stvarnih argumenata. Nije pošteno pretvoriti priču u pripovijest o onima koji su imali hrabrosti samostalno misliti i onima koji su se navodno jednostavno pokorili. Smatramo da je, ako su razilaženja bila nepremostiva, a argumenti nespojivi, jedino rješenje da su ti bivši članovi FSSPX-a krenuli vlastitim putem. Ako je savjest mirna i čovjek je uvjeren da je odluka bila ispravna, tada oni sami s tim ne bi trebali imati problema – zar ne?
I ovdje vrijedi isto pravilo: pokažite dokumente, iznesite argumente i prepustite slušatelju da prosudi. Ako dokumenata nema ili oni ne podupiru pripovijest, to treba priznati.
Možda smo u ovoj kritici mjestimice temperamentni. Međutim, temperament ne mijenja temeljnu činjenicu da povijesni prikaz mora biti pošten. Ako zahtijevamo da mediji koji zastupaju nama protivna stajališta točno prikazuju činjenice, onda jednaku točnost moramo zahtijevati i od katoličkih medija čija stajališta dijelimo.
Ljubav prema istini mora biti jača od želje za pobjedom
Pitanje koje se ovdje otvara nadilazi neslaganje između dvaju bratstava istoga podrijetla. Riječ je o načinu na koji katolici pristupaju vlastitoj povijesti, osobito onda kada je ona bolna, sporna i još uvijek povezana sa živim teološkim i crkvenopravnim pitanjima.
Ako želimo istinu, moramo biti spremni pogledati i dokumente koji nam se ne sviđaju. Ako želimo pošteno prosuđivati postupke nadbiskupa Lefebvrea, najprije moramo razumjeti što je on doista zastupao, koje je razloge navodio i kako su mu odgovarali njegovi suradnici. Ako želimo razumjeti p. Bisiga i druge svećenike koji su krenuli drukčijim putem, moramo i njihova stajališta prikazati u njihovu stvarnom sadržaju, a ne ih svesti na jednostavnu priču o poslušnosti, koja je lijepa, i neposlušnosti, koja je ružna. Na „dobrice” i „hulje”.
Isto tako, ne možemo dopustiti da se povijesna pitanja proglase zaključenima samo zato što je jedna zajednica kanonski priznata, a druga je u drukčijem položaju. Kanonski je status važan, ali nije čarobni štapić kojim bi se mogla riješiti sva povijesna i teološka pitanja ili retroaktivno potvrditi svaka tvrdnja njezinih predstavnika.
Ako predstavnici FSSP-a u javnosti sustavno prikazuju povijest na takav način, onda je to mnogo veći problem od običnog neslaganja u mišljenjima. Postavlja se pitanje može li se uopće očekivati poštena rasprava u kojoj bi argumenti obiju strana bili predstavljeni u svojem stvarnom sadržaju i u kojoj bi se zaključci izvodili tek nakon provjere činjenica. Konačno, kako uopće još vjerovati predstavnicima FSSP-a ako na takav način prikazuju stvari?
Katolički mediji u tom bi pogledu trebali biti osobito odgovorni. Nije dovoljno pozvati svećenika, omogućiti mu samouvjeren nastup i pretpostaviti da je njegova pripovijest već zbog toga točna. Povijesna pitanja zahtijevaju pripremu, dokumentaciju i spremnost da se prizna kada nešto ne znamo ili ne možemo dokazati.
Ako se slušateljima iznese priča o četvorici ili petorici teologa koji su navodno potpisali zajednički dokument, tada najprije treba pouzdano utvrditi koliko je teologa bilo i tko su oni, a zatim pokazati taj dokument ili barem reći gdje ga je moguće pronaći. Ne može se samo reći da su svi potpisali dokument kako bi se p. Bisiga prikazalo kao „dobrog dečka” zato što je njihov, a nadbiskupa Lefebvrea kao „lošeg dečka” zato što je, unatoč svim navodnim potpisima, postupio drukčije. Još je gore p. Schmidbergera i ostale prikazati kao lakaje koji ne razmišljaju vlastitom glavom, unatoč činjenici da je taj svećenik bio čak i generalni poglavar Bratstva, kojemu je bio poslušan i sam Nadbiskup. Ako se tvrdi da se neki susret dogodio četiri godine prije drugoga događaja, a zapravo se dogodio godinu i osam mjeseci prije njega, tada treba provjeriti datume kako se ne bismo osramotili. Osim ako je namjera bila drukčija? Ako se objašnjava odnos nadbiskupa Lefebvrea prema Drugom vatikanskom saboru, tada treba uzeti u obzir njegovo shvaćanje stvari i njegove stvarne kritike saborskih tekstova, a ne ih zamijeniti prikladnijom verzijom kakvu zastupa FSSP.
To su osnovni zahtjevi intelektualnog poštenja. Oni ne bi smjeli biti predmet pregovora.
I konačno, povijest ne smijemo upotrebljavati kao oružje kojim unaprijed određujemo tko je na strani dobrih, a tko na strani loših. Ne smijemo je ni prekrajati tako da naša zajednica uvijek izgleda razumno, a druga uvijek sumnjivo, neposlušno ili intelektualno nepošteno. Ako se to događa, tada ne služimo istini, nego smo, nažalost, ideolozi vlastite strane.
Službena vjernost Crkvi – jer i mi, dakako, smatramo da smo vjerni sinovi svete Katoličke Crkve – ne može biti suprotstavljena vjernosti istini.
p. Andrej Vončina
Izvori
- Bitno.net: „Razgovarali smo s prvim svećenikom Bratstva svetog Petra iz Hrvatske: Kako me osvojila tradicionalna misa.”
https://www.bitno.net/vijesti/aktualnosti/razgovarali-smo-s-prvim-svecenikom-bratstva-svetog-petra-iz-hrvatske-kako-me-osvojila-tradicionalna-misa/ - Župa Grosuplje, podcast Kdo kakor on: „Obraćenje ragbijaša koji je doživio rat za Sloveniju i postao svećenik | Antony Sumich.”
https://youtu.be/UkSJVD3-DVQ?is=7Ts8cXaZOHOuijM9 - Biskup Bernard Tissier de Mallerais: Marcel Lefebvre: The Biography. Angelus Press, 2004.
- Ivan Pavao II.: govor na međureligijskom molitvenom susretu za mir u Asizu, 27. listopada 1986.
https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/speeches/1986/october/documents/hf_jp-ii_spe_19861027_prayer-peace-assisi-final.html
