RIJEČ POGLAVARA DISTRIKTA – STUDENI 2026.
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji,
u mjesecu studenome uvijek je prikladno govoriti o posljednjim stvarima: o smrti, sudu, nebu i paklu, ali i o čistilištu te brizi za pokojne. Sav taj vrijedan trud, ta ljubavlju prožeta revnost, posjećivanje grobova i njihovo održavanje, kao i molitva i žrtve koje prikazujemo za svoje pokojne, jasno pokazuju povezanost koju ni smrt ne može uništiti. Oni ujedno svjedoče o zajedništvu naše sudbine, kao i o manje ili više skrivenom ili izričitom uvjerenju da postoji život koji je nevidljiv, ali stvaran, koji nadilazi našu svakodnevicu, a ipak je prati i obuhvaća. Čudesno otajstvo općinstva svetih, koje ispovijedamo u Vjerovanju, u ovom mjesecu pokojnika, ali ujedno i blaženika i svetaca, sjaji čudesnim nadnaravnim svjetlom.
Naši dragi pokojni
Jesu li naši pokojnici mrtvi ili su uistinu živi? To pitanje nije umjetno, retoričko ni fantastično; ono nas se svih tiče i duboko nas zahvaća. Ono je prijekor i izazov: naš zemaljski život može biti kratak ili ograničen, ali toliko nas zaokuplja i toliko intenzivno obuzima da ga praktički smatramo pravim životom, štoviše, jedinim istinskim životom. A ipak je on samo predokus, zametak, početak, prijelaz, prolaz prema onom životu koji jedini zaslužuje taj naziv: vječnom životu.
Groblja naših gradova i sela zapravo su mnogo napučenija od svih kuća i ulica ako pomislimo na sve prošle naraštaje koji su, stoljeće za stoljećem, u grobovima odlagali svoje zemaljsko odijelo, svoje hodočasničko ruho. Najbrojniji stanovnici naših polja i naših naselja doista su njihovi pokojnici. I ti su pokojnici, premda više ne govore i ne djeluju među nama, živi, iznimno živi, svi bez iznimke, dakako, u drukčijem svjetlu i u posjedu sasvim drukčijega načina postojanja. Isto vrijedi i za naše stanove i kuće: koliko je samo ljudi ondje živjelo, ljubilo i trpjelo! Nazivamo ih mrtvima, ali oni žive.
Ne bojmo se pokojnika
Strah od pokojnika jasan je znak nedostatka vjere. Zbog gotovo neiskorjenjivoga ostatka staroga poganstva mnogi se još uvijek boje pokojnika, koje sa strahom nazivaju duhovima. U stvarnosti to znači da pokojnici posjeduju samo čisto duhovni život, iščekujući uskrsnuće vlastitih tijela. Spiritizam i neki oblici danas toliko raširene ezoterije pojačali su te strahove, dok nam vjera omogućuje da utješnim i gotovo samorazumljivim osjećajem doživljavamo zaštićujuće i radosno zajedništvo s onima koji su otišli s ovoga svijeta.
Naši su pokojnici živi, mnogo življi od nas. Jer naš život završava vremenitom smrću, dok njihov život više nije podložan nikakvoj smrti. Naš se život troši u naporima i brigama, izobličuju ga strasti ili bol i bolest, pa i bezumlje; njihov se, naprotiv, život razvija u vedrini i smirenosti, u punini i obilju o kojima ne možemo imati ni najmanju predodžbu.
Neki su pjesnici i mislioci, odnosno površni mislioci, zamišljali nebo kao dosadan skup okupljenih iznad oblaka ili kao nepomičnu predstavu sjena, kao besmisleno okamenjenje bez ikakva sadržaja. Naš razum, koji funkcionira samo uz pomoć tjelesnih osjetila, vrlo slabo i tek usputno shvaća duhovni život ili život duha. Otuda naša zbunjenost i nespretnost kada pokušavamo razmišljati o vječnom životu i vječnom blaženstvu.
No pokojnici su zapravo živi i tako bismo ih trebali nazivati. U usporedbi s njima mi smo oni koji umiru, a ta činjenica, koju nam otkriva jedino vjera, ne bi nas smjela žalostiti. Jer kroz ovu smrtnost, kroz smrt koja je već započela u nama, žurimo ususret njihovu punom životu. Približavamo se tom životu bez smrti, tom svjetlu bez sjene, toj radosti bez boli, tom konačnom cilju, toj djelatnosti bez umora, tom uvijek novom i svijetlom spoznajom, tom uživanju bez zasićenja. Jednom riječju: snagom života i smrti Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, imat ćemo posve božanski život.
U međuvremenu, prema staroj kršćanskoj predaji, molimo za svoje pokojnike kako bismo im pomogli ako se još nalaze u stanju posljednjega čišćenja, u čistilištu. Moleći za pokojne, počinjemo zajedno s njima sudjelovati u besmrtnom, istinskom, božanskom životu. Nebo u vječnosti podrazumijeva i tjelesno uskrsnuće – proslavljeno tijelo koje će nam Bog darovati.
U tom se kontekstu ipak valja prisjetiti i otajstva pakla, vječne odvojenosti od Boga, kao i osjetilnih kazni koje će jednako tako uskrsnuli stanovnici pakla trpjeti u vječnim mukama. To je strašna misao, ali ipak uvijek iznova spasonosna, o kojoj Crkva mora propovijedati.
Pogled na današnje stanje
Ako danas želimo promotriti katoličku kulturu odnosa prema pokojnicima, vidimo da je od nje gotovo posve malo toga preostalo, da je kršćanstvo u velikoj mjeri doista iščeznulo, ako izuzmemo onu malu skupinu koja se još okuplja na početku mjeseca studenoga. Ljudi su zaboravili svoje drage pokojnike. Ne želim se sada zadržavati na svim zastranjenjima i pogrešnim razvojnim putovima, nego ću navesti nekoliko važnih točaka koje moramo obnoviti.
1. Posjetimo groblje. Pobrinimo se za pravi katolički sprovod, koji, dakako, uključuje pokop tijela u zemlju, kako bismo time prije svega ispovjedili vjeru u uskrsnuće. Kremacija je poganstvo koje je ponovno oživjela Francuska revolucija, a zatim liberalizam u 19. stoljeću, totalitarni režimi u 20. stoljeću i svi pokreti otpada od Crkve. Stoga i dalje odlučno govorimo: ne! O toj temi postoje dobre publikacije koje rado preporučujem.
No veliko značenje ima i primjereno održavanje grobova naših pokojnika, redovito paljenje blagoslovljenih svijeća te uporaba blagoslovljene vode na groblju za uboge duše u čistilištu. Trebali bismo puno češće posjećivati groblja, kao što je to još bilo uobičajeno prije nekoliko desetljeća, i ondje moliti za pokojne.
2. Potrebna nam je katolička kultura sprovoda koja će uistinu pružati dobar primjer i pomagati ljudima. Podsjećam na važnost svečane žalobne boje, koja jest i ostaje crna. To vrijedi kako za liturgiju tako i za žalobnu odjeću laika, za prepoznavanje udovičkoga staleža i za vrijeme žalovanja članova obitelji. Ovdje bismo trebali ponovno otkriti puno toga iz katoličke predaje; to će biti velik blagoslov.
3. Značenje svete Mise za pokojne. Razmotrimo predivnu tradicionalnu rimsku liturgiju za pokojne: kako je samo poticajna svečana zadušnica! Povratne reakcije onih koji su udaljeni od Crkve danas su gotovo isključivo pozitivne. Sveta Misa za naše pokojne vjernike vrlo je važna, kao i spomen na konkretne pokojnike u kanonu Mise, godišnji spomen i mnogo toga drugoga. Time ostajemo na poseban način povezani sa svojim pokojnima, a to je najuzvišeniji čin ljubavi koji im možemo djelotvorno iskazati. Prigodom svećeničkoga ređenja svećenik prima veliku ovlast prinositi misnu žrtvu za žive, ali i za pokojne.
4. Iskoristimo blago oprosta za uboge duše u čistilištu. Osmina Dušnoga dana posebno je vrijeme za to, ali i čitav mjesec studeni. Namijenimo oproste za uboge duše u čistilištu!
5. Povezanost s našim dragim pokojnim članovima obitelji. Pokažimo im svoju ljubav molitvom i svetim Misama koje dajemo služiti za njih. Godišnjice smrti svakako bi ponovno trebale biti upisane u obiteljski kalendar i ne bi se smjele zaboravljati. Pružimo dobar primjer i budućim naraštajima kako bi se grobovi i dalje dobro održavali, a naša lijepa groblja ne bi propadala.
Pripremajmo se za dobru smrt
Mogu samo uvijek iznova sve poticati da se dobro pripremaju za smrt – to je zadaća i mladih i starih. Kada se jednom upali svijeća umirućega, tada će već biti prekasno. Preporučujem vam jednu dobru knjigu: Priprava za smrt – Razmatranja o vječnim istinama za pobožan život i sretnu smrt svetoga Alfonza Marije de Liguorija.
Dopustite mi da vas danas ponizno zamolim: molite za mene, za moju vjernost do kraja i za sretnu smrt. Molimo jedni za druge. Veliki čas očekuje svakoga od nas.
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. studenoga 2026., svetkovina Svih svetih
Izvor: https://fsspx.at/
