Svetost Crkve (III): Krepost vjere (I.)

Vjera se pojavljuje kao prva od kreposti koja bi trebala razlikovati one koji su junački živjeli u Katoličkoj Crkvi. Budući da se Bog objavio, vjera i obrana onoga što nam je On rekao može biti samo temelj cjelokupnog vjerskog života i junaštvo svih vrlina. Isto tako, nadnaravne istine moraju usmjeravati sva djela svetaca.

Sveto nam Pismo često govori da je vjera načelo sve pravednosti. Pravednik živi po vjeri, kaže sveti Pavao (Rim 1,17). Isus Krist također otkriva da svatko sa samo “zrncem” vjere može pomicati planine (Lk 17, 5-6 i Mk 11,22).

Ako je u Starom Zavjetu Abraham predstavljen kao uzor takve kreposti, do te mjere da je postao praotac svih vjernika u Trojstvo i Utjelovljenje, valja nam se zadržati na svecima Rimske Crkve, pokazati kako samo unutar Crkve može postojati takva krepost te se junački izvršavati.

Vjera može biti “junačka” na dva načina: kako je izvanjski ispovijedamo, izbjegavajući sve što bi moglo baciti sjenu na naša uvjerenja, a onda i čuvajući se od privida prihvaćanja zabluda koje su im protivne; i na način koliko je ona duboko ukorijenjena u nama, usmjeravajući sva naša djela i prosudbe u skladu s objavljenim istinama. To se zove “duh vjere”.

Izvanjska ispovijest vjere

Vjera, unutarnje pristajanje uz objavljene Božje istine, očituje se izvana u životima svetaca obranom cjelovitosti vjere i brigom za pravovjerje. Čovjek, naime, ne može imati vjere u nekoga ako ne vjeruje u sve što On objavljuje.

Govorit ćemo o ispovijesti vjere u mučeništvu na poseban način kad budemo obrađivali herojsku krepost jakosti. Ovdje nas zanima što je to osobito povezano s vjerom kao takvom.

Sveci su prije svega mrzili krivovjerje, odnosno manipulaciju objavljenim istinama, te su se snažno borili protiv njega kao protiv neprihvatljivog zla. Govoreći o svetim naučiteljima Crkve koji su branili istine vjere, ambrozijanski misal kaže da “nakon što su pljevu krivovjernika pretvorili u pepeo, skupili su čistu pšenicu katoličke dogme u žitnicu Crkve”.

Tu su obranu sveci stvorili u biti na dva načina: prvo spisima i radom na teološkom istraživanju i opovrgavanju krivovjerja, do te mjere da su oci i naučitelji proizveli unutar Katoličke Crkve izlaganje nauka tako potpuno da nadilazi mudrost dostižnu čovjeku; zatim kroz konkretna djela za iskorjenjivanje širenja zabluda.

Prijenos apostolskog nauka od strane svetih otaca: moralno čudo

Netko bi mogao okarakterizirati moralnim čudom činjenicu da su nam prvi crkveni oci, osim u usputnim pitanjima, vjerno prenijeli jedinstveni nauk, unatoč njihovoj udaljenosti i očitom nedostatku jedinstvene teološke i doktrinarne formacije koja će se razviti stoljećima kasnije.

Ovo je prvi znak postojanja apostolske predaje, raširene po cijeloj Crkvi upravo zato što je nastala iz prvog propovijedanja dvanaestorice Kristovih učenika, da bi ju djelo Duha Svetoga moglo zasebno održati netaknutom i prepoznatljivom u tako mnogim različitim mjestima i kontekstima, unatoč teškim stoljećima progona i pritisaka vlasti naklonjenih krivovjerju, kao što je bilo u doba arijanizma.

Zasigurno nije riječ o nijekanju prisutnosti krivovjerja otkako je rođena Crkva. Doista, moralno čudo leži u činjenici da su veliki biskupi zadržali istu vjeru priznavajući se kao dio jedinstvene Katoličke Crkve kroz sva ova stoljeća, prenoseći apostolsko propovijedanje.

Sveti Irenej (+ oko 202. god) koji je odvojio katoličku istinu od opasnog gnostičkog nauka koji je mogao iskriviti apostolsku vjeru; Ciprijan (+258. god.) koji je jasno i unaprijed opovrgnuo krivovjerja koja će doći puno kasnije; i veliki naučitelji četvrtog stoljeća (sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije i dr.) koji su nakon arijanizma učinili da nauk o Trojstvu i Utjelovljenju zasja na Istoku i Zapadu. Postoji impresivan kontinuitet u propovijedanju istina i jasno razlikovanje katoličkog kršćanstva od krivovjerja.

Sveti naučitelji srednjeg i modernog doba: dar inteligencije

Ako patrističko propovijedanje pokazuje djelo svetaca u prenošenju onoga što su apostoli naučavali, dajući Katoličkoj Crkvi sigurnost da je preko njih povezana sa samim Spasiteljevim djelom na način koji nijedna sekta ne može zamisliti, skolastička teologija velikih srednjovjekovnih svetaca pokazuje koliko je svetost doprinijela razvoju spoznaje o Predaji, bez njezine promjene.

Bilo je teško zamisliti intervencije u bitna djela otaca, a da ih se ne iznevjeri ili ne promjeni njihov nauk. Ovdje je isto tako, jedino intervencija Duha Svetoga mogla potaknuti velike svece koji su razvili ono što se naziva skolastička teologija: sv. Anzelm, sv. Bonaventura, a ponajviše sv. Toma Akvinski.

Razvijajući u skladu s ocima filozofske i naravne temelje razmišljanja i biti, srednjovjekovni sveti naučitelji podigli su teorijski nepremostivu branu protiv promjene nauka. Dapače, da bi proširili svoje ideje modernisti su najprije morali sa svih strana srušiti tomistički i skolastički nauk u Crkvi kako bi veliki dio klera ostavili bez obrane.

Čak i danas, iznimno je teško suprotstaviti se modernističkom krivovjerju bez formacije koju dugujemo svetom Tomi i filozofiji kojoj su na gotovo proročki način on i drugi sveci dali čast unutar Svete Crkve.

Moralno je čudo kako je Bog preko Akvinskoga i velikih srednjovjekovnih naučitelja osigurao potpuni filozofski protuotrov za pogrešne elemente koje je modernitet nastojao uvesti u ljudsku misao stoljećima prije.

Izvor: fsspx.news