Razmišljanja za mjesec studeni
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
U studenome se želimo prisjetiti smrti i trpeće Crkve, potrebitih duša u čistilištu. U 25. sjednici Tridentskoga sabora jasno se govori o tome da je čistilište vjerska istina te da potrebitim dušama u čistilištu vjernici mogu pomoći svojim molitvama, a ponajviše svetom misnom žrtvom. Biskupi su po saboru obvezni držati se zdravoga, od svetih otaca i sabora predanoga nauka o čistilištu, naviještati ga i o njemu propovijedati. Treba iz naučavanja isključiti sitničavosti koje nikome ne pomažu te zabraniti ono što upućuje na praznovjerje.
Smrt i sprovod danas – raspad katoličkoga života
Prije nekoliko desetljeća, još se moglo često vidjeti svećenika u crnome ruhu kako dolazi k oltaru da služi Misu zadušnicu. To je bilo dobro i potpuno ispravno!
Crna je prava boja za tugovanje. Koliki je to manjak razumijevanja kada se danas sprovod „slavi“ u ljubičastoj ili čak bijeloj boji! Bijela je boja za sprovod krštenoga djeteta koje još nije doseglo dob razuma te je time sigurno umrlo u stanju milosti. Tada smiju zvoniti i zvona radosti – tako je Crkva to propisala. Tu djecu bi se trebalo pokopati na zasebnom dijelu groblja, ne s drugim grešnicima. Tako je to bilo dobro, potpuno ispravno, logično i za svakoga razumljivo. Ali kolika se danas šteta čini živim, kao i pokojnim dušama! Kod sve više katoličkih sprovoda izostavlja se sveta misna žrtva. Kremacija te istovremeno proglašavanje pokojnika svetim kao i mišljenje „Svi mi idemo u nebo…“, danas je postalo normalno – kako smiješno! Općenito je ogromna sramota kako se naš puk ophodi sa smrću i pokojnicima. Crkva je nažalost popustila te stoga za mnoge stvari snosi odgovornost.
Koliko su lijepi tradicionalni napjevi rekvijema, koralnog rekvijema te divnog Mozartovog rekvijema ili isto tako onaj Michaela Haydna. To je katolička vjera koja je postala glazba, to je prava atmosfera za pokojničku liturgiju. Ili sjetimo se lijepog, tradicionalnog pučkog pjevanja za pokojne duše. Ono što danas doživljavamo u crkvama je najčešće banalnost, a ponekad i grozan nedostatak pobožnosti. Kada i gdje se danas u Crkvi propovijeda o smrti i doista moli za pokojne? Nova pokojnička liturgija, koja gotovo pa ne poznaje riječ duša, je potpuno strano tijelo u Katoličkoj Crkvi.
Kako stvari danas izgledaju na našim grobljima? Tu također nalazimo, uz neke rijetke lijepe iznimke, veliki raspad! Svaki smisao za nadnaravno je otupljen, katoličku religiju često potkopavaju sami oni koji su odgovorni za nju. Kod sve više grobova vlada nebriga ili ih se potpuno bezobzirno „kiti“, sve više grobova ostavlja se da potpuno propadnu. Čak i praktični katolici samo još rijetko posjećuju groblje jer ne shvaćaju dubinski koliko je posjećivanje grobova velik čin ljubavi prema prethodnim naraštajima. I ovdje se sve više gubi razlika između sakralnoga i profanoga. Na prvome mjestu treba spomenuti kremaciju, koju je Crkva do nedavno uvijek osuđivala, a ni danas je zasigurno ne preporuča. Čovjek ne smije uništiti ljudsko tijelo na umjetan način. Crkva je i ovdje već odavno odustala od borbe, bez pravoga razloga. Tako danas u mnogim zemljama skoro nema izlaza. Važno je da se i ovdje pobrinemo za dobar katolički sprovod.
Potrebite duše u čistilištu – što možemo učiniti za njih? Prije svega, sveta misna žrtva! Svaka se sveta Misa prikazuje za žive i mrtve. Zatim molitva svih vjernika. To je trpeća Crkva – potrebite duše u čistilištu s kojima smo uvijek povezani.
Sjetimo se vlastite smrti
Opet smo došli do završetka crkvene godine. Naša dobra majka, sveta Crkva, u ovim nam danima sa svom jasnoćom daje da razmotrimo posljednje stvari. Smrt, sud, raj i pakao, ali i na poseban način čistilište. „Naši dani prolaze, smrt je pred vratima. Truba svira za povratak doma, bliži se sud!“ (sv. Franjo Saleški). Posljednjim stvarima zahvaćen je prvenstveno svatko osobno, možda će to biti i vrlo uskoro. Umrijet ćemo. Neočekivano ili predviđeno, od nesreće ili nakon duge bolesti, po danu ili u noći, za 50 godina ili možda već danas. Jedino je sigurno da ćemo umrijeti, a neki možda ranije nego što misle. Naša duša će se tada morati, htjela ili ne htjela, oprostiti od svih ovozemaljskih stvari: od rođaka, od vlastite obitelji, od dobrih prijatelja, od svih stvorenja, a na koncu i od vlastitog tijela, i to ćemo ostaviti za sobom te već uskoro neće od toga puno preostati. Smrtna presuda je svim ljudima već suđena, kaže sv. Alfonz: čovjek si, moraš umrijeti! Dobro je i spasonosno češće misliti na to. Donesimo odluku da ćemo se dobro pripremiti na taj odlučujući čas. Izgradili smo svoj zemaljski život, svoj ugled, posao, svoju kuću i dom na svoje potpuno zadovoljstvo. Ali sjetimo se da ćemo uskoro morati sve napustiti. Smrt će nas učiniti jednake najmanjim i najjadnijim čovjekom ovog svijeta (zemaljski gledano). Jesmo li stvarno uvijek postavili prave prioritete? Nismo li predugo, na nepotreban ili nekoristan način, život izgrađivali na prolaznostima?
Dobar smrtni čas – molitva za ustrajnost do kraja
Dragi vjernici: najbolja priprema za smrt sastoji se od toga da cijeli naš život usmjerimo naše srce i duh prema nebeskim stvarima te da uvijek molimo za ustrajnost do kraja. Prema osjetilima, smrt je nešto grozno i strašno. Ali prema vjeri ona je utješna, vjernik se raduje. Strašna se čini grešnicima, dragom i vrijednom pokazuje se svecima. Za ove druge ona je ostvarenje pobjede, vrata k vječnome životu. Veliki crkveni povjesničar 16. stoljeća i učenik sv. Filipa Nerija, kardinal Cesare Baronius radosno je slavio u času smrti, nakon što se je prethodno uvijek bojao pomisli na smrt: „Ecce nunc tempus exultationis et laetitae, moriamur! – tako je govorio – Evo trenutka slavlja i radosti, umrimo!“ Ako umremo u ljubavi prema Bogu, ne moramo se uznemiravati. S ljubavlju i radošću prikazujemo posljednje ostatke ovog zemaljskoga života. A na koncu želimo žrtvu vlastitog života sjediniti sa žrtvom koju je Krist nekoć prikazao svome vječnome Ocu na križu.
Jedna uputa našeg utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea
Nadbiskup Marcel Lefebvre odlučno je svećenicima svrnuo pozornost na to koliko je za njih važno da, „dobro upoznaju zagrobni život i žive s njime, tako da mogu dobro poučavati umiruće ili rođake i prijatelje umirućih. To je jedna od svećenikovih glavnih dužnosti, bdjeti uz vjernike u njihovim posljednjim trenucima ovdje na zemlji, objasniti im stvari, ohrabriti ih, pripremiti ih kroz sakramente umirućih i molitve umirućih, zatim ispratiti njihovo smrtno tijelo do svetog žrtvenog oltara te na koncu do groblja. Koliko vrijednih pouka u tim prigodama može dati onima koji okružuju pokojnika.“ … Iz toga proizlazi „nužna potreba, da se u našim propovijedima stalno vraćamo posljednjim stvarima“ (Duhovni putokaz, 10. poglavlje).
Koliko je važno na vrijeme otići po svećenika! To je velika odgovornost! Razmotrite to i recite to vašim rođacima i prijateljima. Svećenik nije tu da bi prvenstveno tješio ožalošćene, nego da pomogne pokojniku da dođe u nebo. Za to treba primijeniti sva sredstva, na što su pozvani obitelji i prijatelji. Molim vas da se toga često sjetite. Koliko katolika danas umire bez svećeničke blizine. Strašna pomisao! Posljednje stvari nas sve trebaju „zanimati u najvećoj mjeri, tim više što su sva djela ovdje na zemlji priprema za tu buduću vječnost. Biti ravnodušan ili živjeti bezobzirno po pitanju tih posljednjih stvari je ludost.“ (Duhovni putokaz, 10. poglavlje)
Vrijeme je kratko – koristimo naše dane
Sjetimo se važnog savjeta sv. Pavla: „Dok imamo vremena, činimo dobro.“ (Gal 6, 10). Ne gubimo vrijedno vrijeme, pa ni trenutka. Nebo je blizu! Još koju godinu pa ćemo s Božjom milošću doista moći biti tamo. Nebo je blizu – ta misao je poticala sve nebeske svece da se odreknu kratkih zemaljskih radosti i prolaznih svjetskih dobara. Ova misao je toliko svetaca nadahnula vatrenim žarom da bi dobro iskoristili kratko vrijeme te si skupili blaga za onaj svijet.
Živimo kroz mjesec studeni na dobar način, s duboko nadnaravnim pogledom. Proslavimo blagdan Svih svetih i Dušni dan na dobar način – tri svete mise na Dušni dan su posebna radost za svakoga svećenika, to je blago za potrebite duše u čistilištu. Pohađajmo često naša groblja, možda čak svakodnevno. Uređujmo grobove naših obitelji kroz čitavu godinu, ukrašavajmo ih lijepim cvijećem i blagoslovljenim svijećama. To bi bila lijepa odluka kako bismo rasli u zahvalnosti prema potrebitim dušama u čistilištu, a osobito prema našim vlastitim rođacima i precima. Promičimo pravu katoličku kulturu pokojnih i sprovoda, Mise zadušnice, obljetnice smrti, krunicu za duše u čistilištu, bdjenje za mrtve, lijepe i dobro pripremljene sprovode. To je također važno svjedočanstvo u našem vremenu.
Sjetimo se često vječnosti!
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Izvor: fsspx.at
