Pismo Generalnog poglavara prijateljima i dobročiniteljima br. 93

Mitte operarios in messem tuam.
Pošalji radnike u svoju žetvu.

Dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji,

za nekoliko dana započinje nova jubilarna godina za Katoličku Crkvu. Nadam se da će se mnogi od vas okupiti s nama u Rimu 20. kolovoza 2025. Tamo ćemo svjedočiti svoju vjeru – vjeru koju smo primili od Crkve po njezinoj Tradiciji. To je naša živa vjera koju imamo dužnost prenositi, upravo onakvu kakvu smo primili, slobodnu od bilo kakvoga kompromisa s duhom svijeta.

Neka i ovaj jubilej bude svjedočanstvo nade, osobito u pogledu budućnosti Katoličke Crkve i njezine nepropadljivosti! Doista, ako smo duboko privrženi Rimu kakav je bio, moramo se duboko brinuti za Crkvu sutrašnjice. Očito, znamo za Kristovo obećanje da će On biti s njom do kraja vremena, unatoč napadima đavla. Međutim, moramo shvatiti da ovo obećanje nužno podrazumijeva naše sudjelovanje. Naš Gospodin računa na naše napore – potaknute i jačane Njegovom milošću, koja je jamstvo za nepropadljivost Crkve.

Konkretno, kakve napore naš Gospodin očekuje od nas da bi se osigurala budućnost Crkve? Oni se mogu sažeti kao naša zajednička nastojanja u promicanju brojnih svećeničkih i redovničkih zvanja. Pape i sveci nikada nas nisu prestali podsjećati: narod može biti svet samo ako ima sveto svećenstvo, a isto tako civilizacija će ponovno postati kršćanska samo ako ju posveti sveti kler. Naša briga za Crkvu sutrašnjice znači činiti sve što je u našoj moći da promičemo, ohrabrujemo i podržavamo ta zvanja.

Junački svjedoci Isusa Krista

Tko bi dovoljno mogao reći na što su pozvani biti svećenici i redovnici sutrašnjice? Preuzvišeni nadbiskup Lefebvre to je jezgrovito rekao obraćajući se svojim bogoslovima:

„Danas je vrijeme junaka! Kada se čini da sve nestaje u ustroju društva, pa čak i u ustroju Crkve, nije vrijeme za mlake duše ni za duše koje dopuštaju da zbunjenosti ili sumnje kruže svijetom – uključujući i sumnje u božanstvo našega Gospodina Isusa Krista, kao što je slučaj čak i unutar Katoličke Crkve. Danas je vrijeme za one koji vjeruju u našega Gospodina Isusa Krista i one koji vjeruju da je Gospodin Isus Krist svojim križem providio rješenje za sve osobne probleme u našim životima.”[1]

Ono što trenutna situacija u našem svijetu zahtijeva je naraštaj svećenika, redovnika i redovnica koji svjedoče Gospodina Isusa Krista – čak i usprkos svim protivštinama. Za ovaj svijet koji je polumrtav potreban nam je naraštaj koji će svjedočiti o svemoćnoj otkupiteljskoj sili koja se nalazi u našem Gospodinu Isusu Kristu i samo u Njemu. Potreban nam je naraštaj koji će tu istinu svjedočiti svojim riječima, bez straha i zastranjenja, a još više svojim životom oblikovanom po Njegovoj zapovjedi i Njegovoj ljubavi. To će biti naraštaj u kojem će svaka osoba na svoj način biti – kako je izjavio papa Pio XII. – „živa slika našega Spasitelja”[2].

Svjetlo za svijet

Ljude ponekad znaju prestrašiti oluje koje haraju svijetom i koje ga sve više potresaju što se više udaljava od Boga. Stoga im u jedinstvu s našim Gospodinom koji je smirio srca svojih apostola i prije nego što je smirio valove želimo reći: ne bojte se[3]. Snaga oluje znak je još veće snage svjetionika koji ne prestaje svijetliti i voditi nas u sigurnu luku.

Ja sam svjetlo svijeta.[4] To je i Crkva u svome nasljedovanju Krista. Takvi će dakle također biti njezini službenici i redovnici pod uvjetom da ostanu utemeljeni i ukorijenjeni u ljubavi i ako Isus Krist bude prebivao u njihovim srcima po vjeri[5]. Sa sv. Pavlom moći će reći: Jer uvjeren sam da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, […] niti bilo koje drugo stvorenje neće moći odvojiti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu Gospodinu našem[6].

Stoga daleko od toga da ih plaši tama, oni će je pobijediti svjetlošću koju donose sa sobom. Od skromne učionice u kojoj redovnica poučava djecu pa sve do propovjedaonice na kojoj svećenik drži svoju propovijed kroz njih će Crkva nastaviti krijepiti duše, uzdizati srca i prosvjetljivati svijet. Od tihog samostana do tame ispovjedaonice Katolička će Crkva izliti Kristov mir u izobilju na duše – a vrlo brzo i na gradove. Neka ne bude sumnje: i naš svijet koji se svakim danom sve više zapliće u svoju samodestruktivnu logiku žeđa za tim svjetlom koje sadrži i istinu i ljubav.

„Franjo, idi i popravi moju kuću koja propada.“ To su bile riječi raspetoga Krista mladom Franji Asiškom. Da bismo proširili ovo božansko svjetlo nad zamračenim svijetom i prenijeli dušama život našega Gospodina potrebne su nam duše koje su spremne dati svjedočanstvo za istinu[7] – bilo pred velikim svećenikom ili pred Poncijem Pilatom. Istina, sotonin dim ušao je u Crkvu gdje se đavao razdornik pretvara u anđela svjetla[8]. Ipak, nemojmo se zavaravati: ozbiljna doktrinarna i moralna zastranjenja ljudi Crkve koja su u potpunom raspadanju navješćuju prije ili kasnije smrt modernističke utopije.

Goruća vojska

Pobjeda našega Gospodina i Bezgrješnoga Srca Marijina doći će stoga kroz sjaj posvećenog života življenog u punini, dakle kroz svetu vojsku svećeničkih i redovničkih zvanja koja je odlučna odreći se svega kako bi slijedila našega Gospodina Isusa Krista.

Ovi junački i blistavi svjedoci zasigurno moraju imati veliku snagu duše i velike kreposti: potaknuti duhom vjere koji je podjednako čvrst i dubok, moraju se odreći svakog kompromisa sa zlom i zabludom, a u isto vrijeme moraju biti ispunjeni blagošću i milosrđem.

Ovi će osvajači uspjeti samo ako budu gorjeli Kristovom ljubavlju, zapaljeni revnošću i u potpunosti predani za dobro Crkve. Nadbiskup Lefebvre podsjetio je svoje bogoslove: „Morat ćete biti junaci, sveci i mučenici – mučenici u smislu svjedoka katoličke vjere. Bit ćete kritizirani sa svih strana, ali ohrabreni primjerom onih koji su dali svoj život i svoju krv za svoju vjeru. Također ćete biti okrijepljeni primjerom Blažene Djevice Marije i uz njezinu ćete pomoć izvršiti ovo djelo – za svoje vlastito posvećenje i za posvećenje duša“[9].

Upravo je to novi naraštaj svećenika, redovnika i redovnica koji treba probuditi i bez kojih Božja providnost neće imati sredstava da izvrši svoje djelo spasenja. Stoga se moramo zapitati: kako to možemo postići?

Dar od Boga za koji treba moliti

Kao što znamo iz same riječi, zvanje je Božji dar. Bog sâm poziva: I nitko sâm sebi ne daje časti, nego onaj koji je pozvan od Boga[10]. Sâm Bog udahnjuje svoju milost u duše – a svećenički ili redovnički poziv je vrlo posebna milost, vrlo dragocjena milost.

Takva se milost, međutim, mora izmoliti. Takav dar ovisi o našim molitvama. Naš nas Gospodin podsjeća: Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu[11]. Što je dar dragocjeniji, molitva mora biti upornija. No, je li to doista slučaj s našim molitvama za zvanja? Treba se bojati da ponekad više vremena provodimo oplakujući zlo nego moleći Boga za lijekove… Ako smo doista uvjereni da će samo sveta zvanja obnoviti Crkvu, a time i svijet, i ako doista želimo da djelo otkupljenja našega Gospodina ponovno trijumfira u naše vrijeme, tada moramo još upornije i ustrajnije tražiti mnoga sveta zvanja, udvostručivši svoje molitve.

Poput starozavjetnih pravednika koji su žarko čeznuli za Spasiteljevim dolaskom moramo usrdno moliti Nebo da u naše vrijeme pošalje „prave slike Božje ljubavi“ i „živuće primjere Isusa Krista“ ili, drugim riječima, novog Franju Asiškog ili Padre Pija, novu Tereziju Avilsku ili Katarinu Sijensku i mnoge svete svećenike koji će dušama dijeliti „dragocjeni biser, neiscrpno bogatstvo Krvi Isusa Krista“[12].

Ovo je svakako najhitniji zahtjev našeg vremena. Znamo da Bog neće napustiti svoju Crkvu i da želi dati našem vremenu svece koje ono treba. Međutim, on će to učiniti samo ako ga molimo s podjednako velikom ustrajnošću i poniznošću. Upravo je to nada i molitva koju želimo ponijeti u Rim prigodom jubilarne godine. To je razlog zašto smo kao temu našeg hodočašća odabrali:„Mitte operarios in messem tuam – Pošalji radnike u žetvu svoju“[13].

Legija koja se treba roditi!

Međutim, ne želimo ograničiti takav cilj na kratke sate naše jubilarne molitve. Naprotiv, željeli bismo da ta briga za zvanja živi u svima nama kroz nadolazeće godine. Prije svega naravno u našim molitvama, ali i u žaru koji će svatko od nas uložiti u taj cilj. Svi mi moramo raditi za ovu veliku stvar: svećenici, bez sumnje, svojim primjerom i svojim nadnaravnim entuzijazmom; ali i očevi i majke! Jer o revnosti koju će oni uložiti za razvoj i posvećenje svojih obitelji ovise sutrašnja zvanja. Papa Pio XI. je to tako savršeno sažeo kada je rekao da „prvo i najprirodnije mjesto gdje bi cvijeće svetišta trebalo gotovo spontano rasti i cvjetati uvijek ostaje istinska i duboko kršćanska obitelj“[14]. Vratit ćemo se ovim mislima detaljnije u budućem pismu.

Ne zavaravajmo se u vezi svojih nakana: pokrećemo projekt koji će trajati godinama! Zato ga želimo posebno staviti pod zaštitu Gospe Žalosne. Već kroz njezin fiat navještenja njezina je djevičanska utroba postala prva katedrala u kojoj je sama Riječ uzevši našu ljudsku narav primila pomazanje koje ju je učinilo posvećenom od Boga i uspostavila novo svećeništvo… Zatim u podnožju svetoga križa Isus je povjerio Žalosnom i Bezgrješnom Srcu Marijinu svećeništvo sv. Ivana, postavivši ju po ljubljenom apostolu za majku svih svećenika. Tako je Blažena Gospa svojom supatnjom i trpljenjem na Kalvariji koje je prisno sjedinila s patnjama svoga božanskog Sina, rodila jučerašnju, današnju i sutrašnju Crkvu.

K njoj dakle moramo usmjeriti svoje usrdne molitve. S pouzdanjem ju molimo da nam podari zvanja koja su nam prijeko potrebna. Vrlo konkretno: služimo se neumorno snažnim oružjem presvete krunice. Kroz ovu jubilarnu godinu koja će započeti 24. prosinca 2024. i završiti 6. siječnja 2026. uzdižimo k Nebu neprestanu gorljivu molitvu krunice za zvanja. Nećemo ih pokušavati prebrojati niti želimo ograničiti njihov broj. Ipak, računamo na odlučnost svakoga od nas da ovu Svetu godinu posvetimo plodonosnoj molitvi krunice. Posebno računamo na molitve djece u našim obiteljima i školama – a također i na njihovu žrtvu! Zato pozivamo njihove roditelje i učitelje da učine sve što je u njihovoj moći kako bi pomogli ovoj djeci da budu iznimno velikodušna.

Tako ćemo 20. kolovoza moći svečano položiti pred noge Blažene Gospe neizmjeran broj krunica i žrtava kao znak svoje zahvalnosti i poniznog povjerenja u snagu Njezina majčinskog zagovora. Radimo tako svi pod njezinim vodstvom na procvatu mnogih svetih zvanja koja će Crkvu sutrašnjice učiniti svetom!

Želim vam svima i svim vašim obiteljima vrlo svet i blagoslovljen Božić!

Neka vas Bog blagoslovi!

Menzingen, 20. prosinca 2024.
don Davide Pagliarani, generalni poglavar