U autorskoj kolumni objavljenoj u Francuskoj u listu Le Journal du Dimanche 22. veljače 2026. kardinal Sarah — koji je posljednjih godina bio snažan izvor ohrabrenja mnogim vjernicima — izražava zabrinutost zbog najave biskupskih posvećenja od strane Bratstva svetoga Pija X.
Kardinal piše: „Koliko je duša u opasnosti da budu izgubljene zbog ove nove podjele?“ S pravom bismo se mogli zapitati jesu li doista u opasnosti duše vjernika koji pohađaju kapele Bratstva ili bismo se prije trebali bojati za spasenje onih koji slijede „prelate koji se odriču naučavanja pologa vjere“ ili „vukove u ovčjem ruhu“ — osude koje dolaze od samoga kardinala.
Lijek koji Uzoriti predlaže onima koji žele „boriti se za vjeru, katolički moral i liturgijsku tradiciju“ jest privrženost Petrovu nasljedniku. Stoga bi svaki katolik trebao prihvatiti ono što dolazi od pape bez ikakve neposlušnosti. Međutim, to nije tako jednostavno kako se čini, jer smo upravo iz Rima nedavno svjedočili:
– omogućavanju svete pričesti razvedenima i ponovno vjenčanim,
– blagoslovu parova u neregularnom stanju,
– tvrdnji da Bog želi vjerski pluralizam,
– dovođenju u pitanje naslova koji se tradicionalno pripisuju Blaženoj Djevici Mariji i koje su koristili mnogi pape,
– pa čak i pokušajima postupnog ukidanja tradicionalnoga misala.
Sam kardinal Sarah protivio se mnogim od tih novotarija u ime Tradicije.
S jedne strane pokazuje nam primjer dobre borbe za vjeru, katolički moral i liturgijsku Tradiciju; s druge strane poziva nas da se pokoravamo onima koji su u samom korijenu zala protiv kojih se borimo. Kako to učiniti kada kardinali mogu širiti heterodoksna mišljenja — mišljenja koja je osudio sam gvinejski kardinal — a da ih crkvene vlasti nikada ne isprave? Koji zaključak možemo izvući, ako ne da prije davanja pristanka moramo razlikovati učenja vjerna vjekovnoj vjeri od onih koja izražavaju novi način razmišljanja, nepomirljiv s prethodnim učiteljstvom? Iako je sadašnji papa tek nedavno preuzeo papinsku službu, njegova imenovanja na najviše dužnosti, kao i njegovi govori i propovijedi, ne nagovješćuju nikakvu značajnu promjenu.
Na kraju nam kardinal Sarah daje prekrasan primjer herojske poslušnosti Padre Pija, o kojem možemo razmišljati. Ipak, željeli bismo istaknuti golemu razliku između situacije stigmatiziranog franjevca iz Pietrelcine i situacije Bratstva svetoga Pija X. On je s vjerom, poniznošću i poslušnošću prihvatio tešku nepravdu koja se ticala njegove osobe — ali koja nije imala vanjskih posljedica za spasenje duša. Bratstvo, naprotiv, prosvjeduje protiv nepravde koja pogađa opće dobro Crkve, ranjene u svojoj vjeri, moralu i liturgiji, kako i sam kardinal priznaje. Kako možemo šutjeti kada su ugroženi vjera i spasenje vjernika? Nije li potrebno, iz ljubavi prema tim dušama, da se neki usude suprotstaviti onima koji šire zabludu?
Sveti Pavao javno se suprotstavio svetome Petru u Antiohiji prije nego što je prvi papa priznao svoju pogrešku. Sveti Atanazije, dok je većina biskupa naginjala Arijevoj herezi, bio je izopćen od pape Liberija, ali je nastavio propovijedati i prosvjetljivati duše. Padre Pio bio je u pravu što je poslušao nepravedne sankcije koje su mu bile nametnute jer ništa nije prijetilo vjeri vjernika. Međutim, manje je poznato da je odbio služiti Misu prema eksperimentalnom misalu iz 1965. na narodnom jeziku te je nastavio služiti Misu svojega ređenja sve do svoje smrti 1968., nekoliko mjeseci prije nego što je liturgijska reforma stupila na snagu. Što bi on tada učinio?
Uzoriti, molimo Vas da upotrijebite svoj autoritet, svoj ugled i svoje pero kako biste uvjerili Svetoga Oca da okonča doktrinarnu, moralnu i liturgijsku krizu kroz koju prolazi sveta Crkva. Tada Bratstvo svetoga Pija X. više neće biti primorano posvećivati biskupe bez papinskoga naloga. Tada će u Crkvi Božjoj vladati istinsko jedinstvo i savršeno zajedništvo: jedinstvo i zajedništvo u vjeri.
p. Étienne Ginoux
Izvor: https://fsspx.news/
