Propovijed održana 11. srpnja 2026. u crkvi sv. Josipa u Bruxellesu.
Velečasna braćo u svećeništvu, časna braćo, drage sestre, dragi vjernici,
danas s velikom radošću slavimo ovu prvu pontifikalnu misu u ovoj crkvi sv. Josipa, sv. Josipa, zaštitnika sveopće Crkve.
Zahvaljujemo nakon ovih biskupskih posvećenja, koja nisu ništa drugo nego čin vjernosti svetoj Katoličkoj Crkvi i katoličkoj Tradiciji. Posebno mislim na našega dragog utemeljitelja, preuzvišenog nadbiskupa Lefebvrea, čija su hrabrost, razboritost i vjera sada za nas uzor.
Zahvaljujem svojoj dragoj subraći na njihovoj nazočnosti i svećeničkom prijateljstvu. Neki su došli izdaleka kako bi prisustvovali ovoj prvoj misi. Želio bih zahvaliti našoj braći, našim sestrama i vama, predraga braćo, za ovaj zanos vjere i ljubavi koji nas je pratio sve do biskupskih posvećenja.
Znajte da su nas sve ove molitve i žrtve uvelike nosile i dale nam mnogo oduševljenja za prihvaćanje ove biskupske službe. Radosni smo što možemo odgovoriti na vaš zahtjev da primate sakramente onako kako ih je Crkva oduvijek dijelila.
Stoga nastavljamo ono što je papa sveti Pio X. zacrtao za Svetu Crkvu početkom XX. stoljeća: Omnia instaurare in Christo – „Sve obnoviti u Kristu“. To je naše posebno, providonosno poslanje koje moramo nastaviti.
Biskupska posvećenja radi očuvanja netaknutog pologa vjere
Predraga braćo, ova biskupska posvećenja ni na koji način nisu „naravni“ čin niti čin koji bi bio u pravom smislu „raskolnički“. Ova posvećenja nipošto nisu raskolnička. Novi biskupi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nemaju nikakvu teritorijalnu jurisdikciju.
Nismo raskolnici jer priznajemo da je papa Lav XIV. doista vidljiva glava Crkve. I svaki dan molimo za njega te ćemo nastaviti svaki dan moliti za njega u vrijeme svete Misne Žrtve.
Nismo raskolnici jer svim srcem vjerujemo u sve istine koje je Crkva naučavala, u sve istine koje nam je predao naš Gospodin Isus Krist. I spremni smo potpisati ih svojom krvlju.
Nismo raskolnici jer prihvaćamo, ispovijedamo i primamo sedam sakramenata koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist da nas posveti i dovede u Nebo.
Predraga braćo, znate, svi moramo dospjeti u Nebo. To je naš cilj ovdje na zemlji. Cijelo naše biće – naša duša, naše tijelo, sve nas poziva prema Nebu. Stvoreni smo za Nebo. To je naša dužnost. Dužnost je svakoga od nas svakodnevno raditi na svom posvećenju, na svojoj svetosti. To je dužnost!
Ali ako imamo tu dužnost, imamo također i prava: pravo primiti odgovarajuća sredstva kako bismo mogli postići svoj cilj. Ta su sredstva vjera, sakramenti i disciplina, zakon Crkve. To su redovita i dovoljna sredstva po kojima se možemo posvetiti i postati sveti.
I tim su se sredstvima služili tijekom dvije tisuće godina Tradicije apostoli, mučenici, priznavaoci i djevice. Stoga ih želimo sačuvati. Želimo sačuvati ovu vjeru apostola. Želimo sačuvati iste te sakramente. Želimo sačuvati istu tu disciplinu.
Drugi vatikanski sabor: raskid u središtu krize
Nažalost, kako to vidimo i sami, od Drugoga vatikanskog sabora ta su vjera, ti sakramenti i ta disciplina razvodnjeni i ozbiljno izmijenjeni. Tako nas, nažalost, odvraćaju od našega cilja i ne omogućuju nam da se posvećujemo onako kako su se članovi Crkve uvijek posvećivali tijekom dvije tisuće godina Tradicije.
Kao što znate, kardinal Suenens, kojega dobro poznajemo, rekao je o Saboru: „Sabor je 1789. godina u Crkvi.“ Drugim riječima, ovaj je Sabor revolucija. To je revolucija. Yves Congar, teolog, osobito poznat po pitanju vjerske slobode, rekao je da je Sabor Oktobarska revolucija u Crkvi. Crkva je svoju Oktobarsku revoluciju doživjela kroz Drugi vatikanski sabor.
I doista, kada ove tekstove sagledamo u cjelini, ne možemo ne primijetiti da su oni doista u raskidu s trajnim naukom Crkve.
Gaudium et spes, primjerice, ta konstitucija koja uređuje odnose između Crkve i svijeta: kardinal Ratzinger rekao je za taj tekst da je „kontra-Syllabus“. Syllabus, koji je papa Pio IX. objavio 1864., bio je katalog koji je osuđivao moderne zablude: liberalizam, naturalizam, odvajanje Crkve od države i laicizam. Nazivajući Gaudium et spes „protu-Syllabusom“, kardinal Ratzinger ukazuje na raskid s naukom Pija IX., a time i s cijelom Tradicijom.
Dignitatis humanae, o vjerskoj slobodi. Ovaj nam koncilski tekst govori da, po naravnom pravu i po Božjoj volji, nitko ne može biti spriječen od strane države da ispovijeda i očituje svoju vjeru, kakva god ona bila, odnosno svoju religiju, kakva god ona bila, ne samo privatno nego i javno. Drugim riječima, Crkva govori državi da mora prihvatiti čak i zabludu unutar vlastitih granica.
Tako imamo zemlje poput Italije, Španjolske i Kolumbije koje je Rim prisilio da iz svojih ustava uklone pridjev „katolički“. Od katoličkih državnih poglavara tražilo se da iz svojih ustava uklone izraz „katolički“ kako bi bili dosljedni toj vjerskoj slobodi. Ovaj tekst, Dignitatis humanae, objektivno predstavlja raskid s Mirari vos Grgura XVI., s Libertas Lava XIII. i s Quas primas pape Pija XI. Postoji raskid. Crkva je zagovarala laicizaciju država.
Imamo također Unitatis redintegratio i Nostra aetate, koji se odnose na ekumenizam i međureligijski dijalog, a koji uče da u svakoj religiji, kakva god ona bila, postoje elementi posvećenja koji, u mjeri u kojoj ih iskreno prihvaćamo, vode prema spasenju. Tako, dakle, sve religije po tim elementima posvećenja mogu voditi prema spasenju.
Tada se više ne mogu osuđivati te lažne religije jer u sebi sadržavaju elemente spasenja. Ulazi se u dijalog kako bismo se međusobno obogatili. Više se ne govori o obraćenju, nego o dijalogu.
No taj je tekst u suprotnosti s naukom pape Pija XI. u njegovoj enciklici Mortalium animos. Pio XI. govori upravo suprotno, a s njime i cijela katolička Tradicija. Noviji primjer takvog ekumenizma jest deklaracija pape Franje o ljudskom bratstvu u Abu Dhabiju, u kojoj se kaže da je različitost religija izraz Božje volje.
Konačno, imamo Lumen gentium, u njegovu trećem poglavlju, koji kaže da u Crkvi postoje dva subjekta opće vlasti: papa i zbor biskupa sjedinjen s papom. Ali papa u ovom drugom slučaju nije ništa više od primum inter pares, moralnog autoriteta. Ovaj je tekst očito suprotan Pastor aeternus Prvoga vatikanskog sabora.
A budući da se vlast može dijeliti, danas doživljavamo ovu sinodalnost, ovaj sinodalni put, u kojemu se uči da je Božji narod teološko mjesto, odnosno da ga Duh Sveti može redovito prosvjetljivati te da vlast mora slušati taj Božji narod i biti njegov glasnogovornik. A budući da Božji narod napreduje u svome mišljenju, ponašanju i moralu, vlast se mora prilagođavati. Tako se, dakle, istina razvija.
Imamo taj njemački sinodalni put koji zagovara ređenje žena za đakonice, ženidbu svećenika i koji je iznimno otvoren prema istospolnim brakovima.
I konačno, nedavno imamo kardinala Fernándeza i Mater Populi Fidelis, koji uvelike umanjuje Marijino opće posredništvo i traži od Crkve da više nikada ne upotrebljava izraz „suotkupiteljica“ za Mariju, premda je papa sveti Pio X. odobrio taj izraz, a Pio XI. ga izričito upotrebljavao. Benedikt XV. objasnio je i naučavao to Marijino suotkupljenje, a sada se od nas traži da taj izraz više ne upotrebljavamo.
Dakle, predraga braćo, nalazimo se pred pitanjem savjesti, kako je govorio nadbiskup Lefebvre. Koga trebamo slijediti? Trebamo li slijediti te novosti, taj raskid, ili pak u razboritosti trebamo slijediti ono što je sveta Katolička Crkva oduvijek vjerovala, naučavala i prakticirala?
Mi biramo tu razboritost, vjernost katoličkoj Tradiciji.
Zašto se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne smatra raskolničkim?
Naravno, nažalost, bili smo izopćeni, kao što znate, dekretom od 2. srpnja. Ali u stvarnosti, predraga braćo, nisu izopćene osobe; izopćena je katolička Tradicija, izopćeno je ono što mi naučavamo. Izopćili su nas crkveni ljudi čije bi ideje dvije tisuće godina Tradicije osudilo – i koje su doista bile osuđene.
Štoviše, ova ekskomunikacija nije pravno utemeljena. Ne možemo zanemariti pravo. Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine u kanonu 1323 § 4 propisuje da osoba koja djeluje pod pritiskom nužde ne podliježe kanonskoj kazni. Taj kanon nadalje dodaje da, ako stanje nužde objektivno ne postoji, ali je osoba koja je djelovala iskreno vjerovala da se nalazi u stanju nužde, kazna se ne može izreći.
A mi, draga braćo, kao što smo rekli, upravo zbog stanja nužde moramo pristupiti ovim biskupskim posvećenjima. To je radi spasenja naših duša. To je radi spasenja vaših duša. Jer vi želite primiti – i to je legitimno, to je vaše pravo – sve što su primili vaši oci, sve što su primili apostoli, sve što su primili priznavaoci i djevice. Vi to želite primiti. I imate pravo na to. Imate puno pravo na to.
Dakako, ova nas sankcija duboko boli jer smo katolici, jer smo privrženi Svetom Ocu, jer smo privrženi biskupima, jer smo privrženi svećenicima. Ove nas sankcije pogađaju duboko, u našem djetinjem srcu. Ali mi ih nosimo. Nosimo ih kao križ za Svetu Katoličku Crkvu.
Draga braćo, nipošto ne smijemo dopustiti gorčini da zavlada našim srcima. Naprotiv, čuvajmo u srcu tu duboku ljubav i, prije svega, ostanimo u miru. Moramo ostati u miru. Mi smo u okviru svojih prava. Prisiljeni smo izvršiti težak i izvanredan čin jer smo na to primorani. Nemamo izbora.
Bezgrešna, uzor vjernosti u kušnji
Draga braćo, danas sam zatražio da slavimo Misu Gospe Bezgrešne, Bezgrešnog Začeća, jer mi se čini da Blažena Djevica Marija u sebi sažima pobjedu našega Gospodina Isusa Krista nad svijetom, Sotonom i grijehom.
Upravo bi to otajstvo Bezgrešnog Začeća trebalo čuvati naše duše u toj čvrstoj nadi i velikoj unutarnjoj radosti. Marija je, kao što znamo, pobijedila grijeh jer je Bezgrešna. Sveti papa Pio X. kaže: „O Djevice, bezgrešna u tijelu i duši.“ Blažena Djevica Marija bezgrešna je u svojoj duši jer, kao što znamo, nikada nije imala ljagu istočnoga grijeha, niti je ikada počinila ikakav grijeh ili nesavršenost.
Blažena Djevica Marija posjeduje tu puninu preobilja po kojoj će biti posrednica svih milosti. Marija je sveta u svome tijelu, djevica u svome tijelu. Njezino je tijelo doista Hram Duha Svetoga, novi Kovčeg Saveza koji je u svojoj nutrini nosio našega Gospodina Isusa Krista, utjelovljenu Riječ.
Marija je, onime što jest i svojim djelima, pobijedila grijeh. A zatim sv. Pio X. dodaje da je Marija djevica u svojoj vjeri, bezgrešna u svojoj vjeri. Blažena Djevica Marija imala je težak život. Međutim, unatoč teškim okolnostima u kojima je živjela, Marija ni jednoga trenutka nije posumnjala u božanstvo, čovještvo i kraljevstvo svoga Sina, našega Gospodina Isusa Krista.
Od Navještenja – a njezina će rođakinja Elizabeta to i proglasiti – vjerovala je riječima Anđela. Vjerovala je da je bezgrešna u svome začeću. Vjerovala je da je Riječ Sin Božji. Vjerovala je da će njezino dijete također biti Kralj. Blažena Djevica Marija vjerovala je. Cijeloga je života vjerovala u božanstvo našega Gospodina Isusa Krista.
Podno križa Blažena Djevica Marija ni jednoga trenutka nije posumnjala da se upravo tako treba izvršiti djelo Otkupljenja. Ta ju je vjera učvrstila i omogućila joj da ostane u velikom unutarnjem miru. Nasljedujmo Blaženu Djevicu Mariju u njezinoj vjeri, kako bi nas ta vjera očuvala u velikoj postojanosti i velikom unutarnjem miru, jer nam je to potrebno.
A zatim je, kaže sv. Pio X., Djevica Marija bezgrešna i u svome srcu, u svojoj ljubavi. Marija je ljubila Boga, triput svetoga. Ljubila je Boga Oca jer je i sama bila tako sveta i lijepa stvorena duša. Ljubila je Boga Oca svim svojim srcem, kao stvorenje. Ljubila je Boga Sina, svoga Boga i Sina, kao majka. Ljubila je svoje dijete s mnogo većim savršenstvom nego ijedna druga majka, jer ništa nije sputavalo ljubav koju je imala prema svome djetetu, pravome Bogu i pravome čovjeku. A zatim je ljubila Boga Duha Svetoga jer je bila njegova Zaručnica. Blažena je Djevica Marija svojom svetošću sačuvala taj veliki mir.
Za kraj poslušajmo što nam govori sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici: „Neka oni koji vas kleveću, kada vide vaša dobra djela, naposljetku slave Boga koji je na nebesima.“
Najbolji odgovor koji možemo dati na ovu tešku situaciju, na šok koji su izazvale ove sankcije, jest odgovoriti svetošću svoga života, nasljedujući Blaženu Djevicu Mariju. Svetost našega života bit će najbolje svjedočanstvo vitalnosti i istinitosti katoličke Tradicije. Tako ćemo, kada Sveti Otac odluči sve obnoviti u Kristu, moći ponizno položiti pred njega ovu Tradiciju koju smo nastojali sačuvati.
Jer ova je Tradicija lijek, odgovor na suvremene nevolje. Čuvamo je za Svetoga Oca. Čuvamo je za Svetu Katoličku Crkvu. Čuvajmo je u svome srcu kako bismo jednoga dana mogli biti dio te čete priznavaoca, a možda i mučenika. Zatražimo tu milost od Blažene Djevice Marije Bezgrešne i od našega dragog utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea. Tako neka bude.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
