Kad hermeneutika postane odgovor na sve

U posljednjim smo tjednima mogli pratiti zanimljivu raspravu o Koncilu, Tradiciji, vjerskoj slobodi, hermeneutici i pitanju kontinuiteta na blogu Sabina Paciolle. U njoj je sudjelovalo više ljudi, među njima i don Giuseppe Russo te naš talijanski vjernik i inženjer Andrea Mondinelli. I sam sam se u raspravu uključio s nekoliko odgovora u obranu don Gabrielea D’Avina, koji je na tome bio zahvalan, ali mi se čini da bi nastavak neposredne polemike s don Russom bio mnogo manje koristan od toga da se na trenutak zaustavimo i pogledamo što nam je ta rasprava zapravo pokazala.

Jer u jednom trenutku više nije bilo riječ o pojedinom pitanju, niti o tome ima li netko pravo glede Asiza, vjerske slobode, Koncila ili nekoga drugog pitanja. Pokazalo se nešto temeljnije, ako je to još uopće trebalo pokazivati: na tradicionalnoj strani ne polazimo od istoga načina mišljenja kao teolozi i drugi ljudi u redovitim crkvenim strukturama.

Ako to ne prepoznamo, o pojedinim dokumentima i formulacijama možemo raspravljati u nedogled, a uvijek ćemo iznova doći do istoga polazišta. To je osobito važno naglasiti jer smo i sami nekoć zastupali ista stajališta i polazili od istih pretpostavki, a onda shvatili da to nikamo ne vodi. Upravo ćemo o tome ovdje govoriti.

Zato ova naša mala rasprava može biti korisna svima nama. Ne toliko kao polemika s ovim ili onim pojedincem, nego kao prilika da razumijemo kako djeluje određeni oblik suvremenoga katoličkog konzervativizma, zašto može vrlo dobro prepoznavati posljedice krize, ali se često zaustavlja pred pitanjem njezina izvora, i zašto je takozvana hermeneutika kontinuiteta na kraju slijepa ulica.

To je važno i zato što u našim kapelama još uvijek na mnogim mjestima vlada prilična zbrka glede tih pitanja i potrebno je oblikovati ispravan način mišljenja.

Mondinelli i glas zdravoga razuma

U toj mi je raspravi osobito zanimljiv nastup Andreje Mondinellija. Ne zato što bi bio teolog ili filozof, nego upravo zato što nije. On je inženjer i katolički vjernik FSSPX-a u Italiji.

Ponekad je upravo takav pogled vrlo dragocjen. Čovjek naviknut provjeravati slijedi li zaključak doista iz premisa može postaviti pitanje koje vrlo učen jezik može zamagliti, ali ga ne može ukloniti.

Mondinelli se vraća nečemu vrlo jednostavnom: što je rečeno i što iz toga doista slijedi?

Ako se nešto prije učilo na određen način, a zatim dolazi nova formulacija, treba dokazati kako nova formulacija proizlazi iz prethodne. Nije dovoljno da je možemo nekako protumačiti tako da izgleda sukladna s prethodnim naukom.

To možda izgleda kao previše jednostavno pitanje. Ali upravo je u tome njegova snaga. Ponekad čovjek koji nije opterećen svim suvremenim teološkim izrazima vidi ono što ne mogu ili ne žele vidjeti oni koji su izgradili cijeli sustav hermeneutičkih objašnjenja ili ga jednostavno preuzeli.

To ne znači da je učenost nešto loše. Crkva je uvijek cijenila teologiju i filozofiju. Problem nastaje kada jezik počne zamjenjivati dokaze: kada umjesto odgovora dobijemo hermeneutiku, umjesto dokaza interpretaciju, umjesto jasne usporedbe dvaju nauka govor o povijesnom obzoru, dinamici, razvoju i recepciji.

Tada se može dogoditi nešto vrlo neobično: čovjek govori sve složenije, a na jednostavno pitanje još uvijek nije odgovorio.

Ne odbacujemo hermeneutiku

Ovdje treba odmah reći nešto važno, da ne bi došlo do nesporazuma: ne odbacujemo hermeneutiku.

Katolička je Crkva uvijek tumačila Sveto pismo i svoje dokumente. Tekst treba razumjeti u njegovu jeziku, povijesnom kontekstu, povezanosti s drugim tekstovima i, prije svega, u cjelini katoličkoga nauka. Bez tumačenja često uopće ne možemo razumjeti što je rečeno.

Ali postoji bitna razlika između klasičnoga katoličkog tumačenja odnosno hermeneutike i modernoga filozofskog poimanja hermeneutike.

U klasičnom je pristupu tumač služitelj teksta i istine. Njegova je zadaća utvrditi što je rečeno i to ispravno razumjeti. Tekst je mjerilo koje sudi njegovu tumačenju.

U modernoj filozofskoj hermeneutici težište se pomaknulo. Kod Heideggera, ako uzmemo glavnog predstavnika, hermeneutika više nije samo metoda tumačenja teksta, nego postaje pitanje samoga ljudskog razumijevanja. Kod Gadamera, njegova učenika, još se snažnije naglašavaju povijesna smještenost razumijevanja, Tradicija, predrazumijevanje i horizont tumača.

To je dio širega filozofskog obrata koji se ne može jednostavno poistovjetiti s klasičnom katoličkom hermeneutikom. Hermeneutika je stupila u središte i potisnula sam tekst.

Problem nastaje kada takav način mišljenja uđe u teologiju i počne određivati kako moramo razumjeti samu Tradiciju. Težište se tada može neprimjetno pomaknuti s pitanja: „Što je Crkva učila?“, na pitanje: „Kako to moramo razumjeti unutar današnjega povijesnog horizonta?“

To je već mnogo više od pitanja tumačenja pojedinoga teksta.

Od teksta prema hermeneutičkom okviru

Klasični katolički pristup u srži je vrlo jednostavan. Imamo stvarnost, objavu, nauk Crkve i tekstove u kojima je taj nauk izražen. Zatim ih tumačimo i međusobno uspoređujemo. Ako naše razumijevanje proturječi jasnom nauku, moramo ispraviti svoje razumijevanje.

Kod modernoga hermeneutičkog pristupa može se dogoditi da najprije postavimo širi interpretativni okvir, a zatim pojedine tekstove tumačimo unutar toga okvira.

Naravno, nitko tekstu ne pristupa potpuno bez prethodnoga znanja i pretpostavki. Ali iz toga još ne slijedi da naš hermeneutički okvir mora biti iznad samoga teksta i objektivne istine.

Naprotiv: ako je moje predrazumijevanje pogrešno, tekst i stvarnost moraju ispraviti moje predrazumijevanje, a ne obrnuto.

Zato je razlika između egzegeze i eizegeze ovdje vrlo poučna. Egzegeza nastoji iz teksta izvući njegovo značenje. Eizegeza pak u tekst unosi određeno razumijevanje i zatim ga u njemu traži. U teologiji je to osobito opasno kada je unaprijed određen rezultat koji tumačenje mora postići.

Ako najprije kažemo da sve što je došlo nakon Koncila mora nužno biti u kontinuitetu s prethodnom Tradicijom, a zatim svaku napetost ili proturječje između ranijega i kasnijega nauka tumačimo tako da kontinuitet sačuvamo, tada kontinuitet nismo dokazali. Unaprijed smo ga pretpostavili.

Hermeneutika kontinuiteta

Tu dolazimo do znamenite Ratzingerove hermeneutike reforme u kontinuitetu. Benedikt XVI. je u govoru Rimskoj kuriji 2005. godine nasuprot hermeneutici diskontinuiteta i raskida postavio hermeneutiku reforme u kontinuitetu istoga subjekta – Crkve – koja bi trebala omogućiti razumijevanje Drugoga vatikanskog sabora kao obnove u kontinuitetu iste Crkve.

Treba priznati da se Ratzinger time značajno suprotstavio najradikalnijim progresivnim tumačenjima Koncila i inzistirao na čitanju koncilskih tekstova u okviru cijele Crkve.

Ali za nas ostaje temeljno pitanje: Je li kontinuitet rezultat provjeravanja ili je postao njegov početni uvjet?

Ako kažemo: „Koncil moramo razumjeti u kontinuitetu s Tradicijom“, s time nema problema, naravno. Ali tada moramo uzeti pojedine nauke, formulacije i novosti te konkretno pokazati kako su u kontinuitetu s prethodnim učiteljstvom.

Ako se to može pokazati, stvar je riješena. Ako je riječ o stvarnom razvoju, taj se razvoj može pokazati. Ako je riječ o drukčijoj formulaciji istoga načela, može se pokazati da je načelo ostalo isto.

Ali ako svaki put kada naiđemo na ozbiljnu razliku moramo stvarati novu hermeneutičku konstrukciju kako bismo je objasnili kao kontinuitet, dolazimo do drugoga problema.

Kontinuitet je postao pretpostavka pomoću koje tumačimo razliku, a rezultat toga tumačenja zatim koristimo kao dokaz kontinuiteta. To je začarani krug.

„Slatki preljev“

Upravo zato mi se čini da hermeneutiku kontinuiteta možemo shvatiti i kao svojevrstan slatki preljev koji olakšava gutanje novosti.

Ne u smislu da bilo kome treba pripisivati loše namjere, nego u metodološkom smislu: svaku novu i problematičnu formulaciju možemo prikazati kao nešto što je zapravo staro, samo izraženo novim jezikom i što zahtijeva odgovarajuće tumačenje. Tako gotovo sve postaje rješivo.

Ako je formulacija problematična, problem je samo u njezinu tumačenju. Ako je nova praksa izazvala zbrku, problem je u njezinu prihvaćanju. Ako je došlo do progresivističkoga razvoja, problem je u „duhu Koncila“. Ako netko iz teksta izvede nešto što tradicionalni katolik ne može prihvatiti, odgovor je da tekst nije razumio u njegovu pravom kontekstu.

Ali ovdje se moramo zaustaviti. Mogućnost tradicionalnoga tumačenja nekoga teksta još nije dokaz da je sam tekst tradicionalan, jasan i neproblematičan. Još manje je dokaz da predstavlja organski razvoj prethodnoga nauka.

Amerio i pitanje koje ostaje

Upravo tu Romano Amerio postaje osobito važan. Pater Marko i ja čitali smo ga već kao studenti suvremenih teoloških fakulteta u Zagrebu i Ljubljani.

Njegova kritika nije jednostavna zbirka prigovora pojedinim koncilskim rečenicama. Zanima ga nešto dublje: što se dogodilo s ravnotežom među katoličkim načelima, kako su se promijenili naglasci, jezik i način na koji se pojedine istine međusobno razumiju.

Zato se kod Amerija ne možemo zadovoljiti odgovorom: „To se može tradicionalno protumačiti.“ Naravno da se mnogo toga može tako protumačiti. Ali pitanje je: je li to jedino tumačenje koje tekst dopušta?

Ako se isti tekst može razumjeti tako da ga progresivna strana koristi kao korak naprijed, dok ga konzervativna strana tumači kao potpuni kontinuitet, problem nije automatski riješen time što je konzervativac pronašao tradicionalno tumačenje. Naprotiv, treba pitati zašto je iz istoga teksta bilo moguće razviti tako različita razumijevanja.

Možda je problem već u formulaciji. Možda u dvosmislenosti. Možda je stari katolički izraz zamijenjen novim koji ima drukčije značenje ili omogućuje drukčije zaključke. Možda je pak upotrijebljen isti izraz, ali samo kao vanjski omotač, dok se stvar razumije drukčije. To je pitanje koje sama hermeneutika ne može ukloniti.

Schillebeeckxov problem

U tom se kontekstu često navodi i znamenita rečenica pripisana teologu Edwardu Schillebeeckxu, prema kojoj će određene stvari u koncilskim tekstovima biti izražene diplomatskim jezikom, a zatim će se nakon Koncila iz njih izvesti njihovi implicitni zaključci. Taj navod ima svoje mjesto u tradicionalnoj kritici i navodio ga je i Amerio.

Ne moramo dokazivati da je netko svjesno stvarao dvosmislene tekstove kako bi ih se kasnije moglo progresivno tumačiti. Dovoljno je pokazati nešto povijesno mnogo važnije: da su neki koncilski tekstovi doista bili dovoljno otvoreni da su iz njih različite teološke struje razvile vrlo različite posljedice.

Ako je tako, nije dovoljno reći da je jedno tumačenje ispravno, a drugo pogrešno. Treba ispitati i samu formulaciju te njezin odnos prema prethodnom učiteljstvu. To je mnogo ozbiljniji pristup od traženja dokaza za ili protiv neke anegdote.

Tko mora dokazati kontinuitet?

Tu se vraćamo načelu koje sam naglasio i u svom odgovoru don Russu: facta sunt monstranda, non demonstranda – činjenice treba pokazati, a ne ih umjetno stvarati hermeneutičkim tumačenjem.

Ako je Crkva stoljećima, gotovo dvije tisuće godina, nešto učila na određen način, to je činjenica. Ako se zatim pojavi nova formulacija, i ona je činjenica.

Ako netko tvrdi da je riječ o organskom razvoju, mora pokazati kako je do tog razvoja došlo. Ako tvrdi da se bit nije promijenila, mora pokazati da se bit nije promijenila. Ako tvrdi da je riječ samo o drukčijem izrazu, mora pokazati da je značenje doista ostalo isto.

Nije dovoljno reći: »To možemo tradicionalno protumačiti.« To nije dovoljno. Ako je razvoj, pokažimo ga. Ako je kontinuitet, pokažimo ga. Ako se stvari ne mogu pokazati, preostaje ih dokazati.

Tradicionalni katolik stoga ne mora dokazivati da se sve što je Crkva uvijek učila može uskladiti sa svakom kasnijom novinom. Obratno: onaj koji novu formulaciju predstavlja kao razvoj mora dokazati njezin kontinuitet s onim što je prije bilo primljeno i predano. To nije tvrdoglavost. To je obično pravilo dokazivanja.

Od dedukcije prema indukciji

Tu se pokazuje i razlika u načinu mišljenja. Tradicionalni pristup polazi od načela koja je Crkva već jasno i trajno naučavala. Zatim dolazi novi tekst i uspoređujemo ga s onim što smo primili.

Pitanje je: proizlazi li novo iz staroga? Čuva li se isto načelo? Je li doista riječ samo o razvoju?

Drugi pristup polazi od mnoštva kasnijih dokumenata, povijesnih okolnosti, novih formulacija i razvoja te od svega toga sastavlja širu sliku u kojoj se zatim traži kontinuitet.

I indukcija je, naravno, legitimna metoda spoznaje. Problem nastaje kada njezin rezultat – pretpostavljeni kontinuitet – postane mjerilo kojim potom tumačimo upravo one tekstove i događaje iz kojih smo taj kontinuitet izveli. Tada se možemo naći u krugu iz kojega više nije moguće izaći.

Zato se moramo vratiti jednostavnijem pitanju: proizlazi li naše načelo doista iz činjenica ili smo činjenice unaprijed posložili tako da potvrđuju naše načelo?

Pri katoličkom nauku ne možemo obrnuti red spoznaje. Najprije moramo polaziti od općih načela koja je Crkva primila i pouzdano naučavala, a tek onda u njihovoj svjetlosti prosuđivati pojedine kasnije formulacije i njihovu konkretnu primjenu.

Indukcija ima svoje mjesto u povijesnom istraživanju i kasnijem tumačenju: iz brojnih pojedinačnih svjedočanstava možemo bolje upoznati kako se neko načelo kroz stoljeća izražavalo. Ali iz pojedinih kasnijih formulacija ne možemo najprije konstruirati novo opće načelo, a zatim njime tumačiti sve što mu je prethodilo. To bi značilo obrnuti prirodni red katoličkoga mišljenja.

Zato ni hermeneutika kontinuiteta ne može biti polazište koje nam unaprijed jamči da je sve što je došlo kasnije nužno razvoj istoga nauka. Kontinuitet je nešto što treba dokazati, a ne nešto što smijemo pretpostaviti i zatim s pomoću dovoljno domišljate hermeneutike dokazivati pod svaku cijenu.

Ako je opće načelo katoličke vjere već dano, kasnija formulacija mora dokazati svoju sukladnost s njime. Ne može kasnija formulacija postati mjerilo prema kojemu ćemo iznova tumačiti samo načelo.

Kada filozofija postane ključ za tumačenje Tradicije

Ovdje dolazimo do pitanja koje je dublje od same riječi „hermeneutika“. Crkvi je uvijek bilo potrebno tumačenje Svetoga pisma, nauka i Tradicije. Pitanje je, međutim, što je mjerilo toga tumačenja i odakle dolaze načela prema kojima ga provodimo.

Je li filozofija službenica istine koju Crkva već prima, ili filozofski sustav postaje okvir u koji zatim moramo uklopiti sve što je Crkva učila?

Tradicionalna katolička misao glede toga je jasna.

Lav XIII. je u Aeterni Patris (1879.) zahtijevao obnovu tomističke filozofije kao čvrstoga temelja katoličkoga mišljenja.

Sveti Pio X. je u Pascendi dominici gregis (1907.) pokazao da se modernizam ne može razumjeti samo po njegovim pojedinačnim tvrdnjama, nego treba doći do njegovih filozofskih pretpostavki iz kojih zatim proizlaze njegova teologija, egzegeza i historiografija. Zato je zahtijevao da skolastička filozofija bude postavljena kao temelj svetih znanosti.

Pio XII. je u Humani generis (1950.) ponovno upozorio na nekritičko prihvaćanje novih filozofskih sustava, osobito idealizma, historicizma i egzistencijalizma, kao i na pokušaj da se nepromjenjive istine vjere izražavaju pojmovima čije se značenje samo po sebi neprestano mijenja.

To je bitno i za razumijevanje kasnije filozofske hermeneutike.

Ne tvrdimo da je Crkva ikada osudila Heideggera ili Gadamera poimence; njihova se filozofija razvila kasnije. Ali možemo vidjeti da je tradicionalno učiteljstvo već prije njih upozoravalo na opasnost filozofskih smjerova koji relativiziraju stabilnost pojmova, biti i istine te povijesnost stavljaju u središte ljudskoga spoznanja.

Zato filozofija ne smije postati mjerilo prema kojemu tek određujemo što znači primljena vjera.

Hermeneutika sama po sebi nije problem. Katolička je Crkva uvijek tumačila stvari. Problem nastaje kada hermeneutika postane gospodar teksta: kada najprije odredimo filozofski okvir, a zatim tekst tumačimo tako da mora stati u njega. Tada interpretacija počinje suditi tekstu, umjesto da tekst sudi našem razumijevanju.

Upravo zato ni hermeneutika kontinuiteta ne može biti polazište koje unaprijed jamči kontinuitet. Ako netko tvrdi da je kasnija formulacija organski razvoj ranijega nauka, mora taj kontinuitet dokazati. Nije dovoljno pokazati da se novi tekst na neki način može protumačiti tako da proturječja nema.

Facta sunt monstranda, non demonstranda: činjenice treba pokazati, a ne ih stvarati tumačenjem. Ako ih se ne može pokazati, treba ih dokazati.

Pri tome je važan i mons. Francesco Spadafora, koji je već prije i nakon Koncila oštro upozoravao na novomodernističke smjerove u biblijskoj egzegezi, osobito na razvoj na Papinskom biblijskom institutu. Svoje je kritike objavljivao i u Sì sì no no, a kasnije ih je sabrao u knjizi La «nuova» esegesi. Il trionfo del modernismo sull’esegesi cattolica.

Njegovo je djelo dragocjeno upravo zato što nas primorava pogledati ispod površine pojedine formulacije: na metodu, filozofske pretpostavke i odnos prema prethodnom učiteljstvu i Tradiciji.

Poslijekoncilska je biblijska znanost u velikoj mjeri napustila taj tradicionalni metodološki okvir i otvorila se čitavom spektru moderne misli: različitim novim filozofskim smjerovima, povijesno-kritičkoj metodi, demitizaciji i novim oblicima filozofske hermeneutike.

U tom su procesu u teološku egzegezu ušli i pristupi Martina Heideggera, Hansa-Georga Gadamera i drugih suvremenih filozofa.

Tako se Sveto pismo više ne čita uvijek najprije unutar cjeline vjere, Tradicije i analogije vjere, nego njegovo razumijevanje sve više postaje ovisno o povijesnom, filozofskom i hermeneutičkom okviru koji donosi sam tumač.

Upravo se tu pojavljuje problem koji danas često prikrivamo riječju „hermeneutika“: umjesto da filozofija služi objavljenoj istini, ona počinje određivati način na koji tu istinu uopće trebamo razumjeti.

Taj razvoj zapravo nije bio samo poslijekoncilski. Pogrešan je smjer započeo već prije Koncila, tako da je Pio XII. morao pribjeći enciklikama Mediator Dei (1947.) i spomenutom Humani generis. Međutim, te su nove struje potom prodrle i na Papinski biblijski institut te se odatle još snažnije učvrstile u vrijeme Koncila i nakon njega.

Zato ne odbacujemo hermeneutiku. Odbacujemo ideju da moderna filozofska hermeneutika može postati temelj katoličkoga mišljenja.

Katoličko tumačenje, interpretacija i hermeneutika moraju ostati katolički: moraju polaziti od primljene istine, jasnih pojmova, Svetoga pisma, Tradicije i crkvenoga učiteljstva. Najprije moramo znati što Crkva uči; tek tada možemo pojedini tekst tumačiti u toj svjetlosti.

Ne možemo pak iz kasnijih pojedinačnih formulacija najprije sastaviti novo opće načelo, a zatim njime iznova tumačiti cijelu Tradiciju.

Istina mora suditi hermeneutici

To je možda najjednostavnija formula svega što smo rekli: istina mora suditi hermeneutici, a ne hermeneutika istini.

Naše se razumijevanje mora prilagoditi stvarnosti. Ako smo nešto pogrešno razumjeli, moramo promijeniti svoje razumijevanje. Ako se naše predrazumijevanje pokaže pogrešnim, moramo ga napustiti. Ako neka nova formulacija nije spojiva s onim što je Crkva prije jasno i trajno naučavala, taj se problem ne smije riješiti samo izradom složenijega tumačenja.

Najprije moramo priznati da problem postoji. To je zapravo vrlo jednostavno katoličko mišljenje.

I možda je upravo ovdje ponovno korisno poslušati zdravi razum našega vjernika Mondinellija. Ponekad treba samo odložiti suvremene teološke ukrase i pitati: što je tu rečeno? Što se prije učilo? Što iz čega slijedi?

Ako je odgovor jasan, pokažimo ga. Ako je kontinuitet stvaran, pokažimo ga. Ako je razvoj organski, pokažimo ga.

Ako pak trebamo neprestano stvarati nove hermeneutičke konstrukcije da bismo dokazali da se zapravo ništa bitno nije promijenilo, možda bi bilo bolje na trenutak prestati tumačiti i ponovno početi gledati.

Zašto se neki zaustavljaju pred uzrokom

Tu se pokazuje posebnost današnjega katoličkog konzervativizma. On često vrlo dobro opisuje posljedice krize. Prepoznaje liturgijske zlouporabe, progresivistička tumačenja, pogrešnu uporabu Koncila, pretjeranu demokratizaciju, relativizam, sekularizaciju i mnoge druge stvari. Ponekad se s tradicionalnom kritikom gotovo potpuno slaže u opisu simptoma.

Ali onda dolazi do granice. Jer ako bi otišao korak dalje, morao bi pitati nisu li neke teškoće povezane i sa samim novim načelima, formulacijama i filozofskim pretpostavkama koje su se pojavile u poslijekoncilskom razdoblju.

Tu se često pojavljuje hermeneutika kontinuiteta. Njome se gotovo sve može priznati, osim onoga što bi trebalo prvo pitati.

Problem postaje „duh Koncila“, a ne nužno sam Koncil. Problem postaje recepcija, a ne nužno formulacija – takozvani „Koncil medija“, koji je navodno zauzeo mjesto onoga pravoga. Problem postaje interpretacija, a ne nužno načelo.

Tako čovjek može iskreno vidjeti da kuća gori, a ipak inzistirati da najprije treba prepoznati vrstu plamena i čekati da netko odredi kada se konačno smije uhvatiti u koštac s požarom; dotad se samo povremeno baci koja kanta vode na vatru. A u samoj se Crkvi danas požar zapravo potiče novim i novim gorivom.

Ali ako kuća gori, prije ili kasnije treba pogledati i mogući uzrok požara i nacrt kuće, a zatim brzo djelovati i pokušati spasiti što se može spasiti.

Od konzervativizma prema pravom katoličkom mišljenju

To nije razlog za prezir prema ljudima koji danas još uvijek razmišljaju na taj način. I sâm sam uvjeren da u takvim ljudima treba vidjeti dobru volju, njihovu ljubav prema Crkvi i njihovu želju da obrane ono što prepoznaju kao katoličko. Čovjek može biti iskren, obrazovan i unutarnje dosljedan, a ipak zarobljen u određenom misaonom okviru. To vrijedi i za nas.

Neki smo morali sami prijeći određeni put prije nego što smo shvatili da nije dovoljno biti samo „konzervativan“, braniti određene dobre stvari i istodobno prihvaćati širi misaoni okvir u kojem su se te stvari našle. Trebalo je otići dublje. Trebalo je ponovno otkriti da katoličko mišljenje nije samo pitanje kako ćemo novo protumačiti, nego najprije pitanje što je istina i što je Crkva doista primila.

Ako smo neki od nas mogli napraviti taj korak, onda je taj put otvoren i drugima. Zato cilj ovakve kritike nije poniziti don Russa ili bilo koga drugoga. Cilj je pokazati da ne moramo ostati zatvoreni u misaonom krugu iz kojega se čini da nema izlaza. Ako prepoznamo stranputicu, možemo se s nje i vratiti.

Natrag prema stvarnosti

Na kraju se vraćamo nečemu vrlo jednostavnom. Katolička vjera nije hermeneutički sustav. Crkva nije filozofska konstrukcija. Tradicija nije materijal koji svaka nova generacija može preoblikovati prema svojemu povijesnom horizontu. Tradicija je blago koje smo primili.

Zato moramo uvijek iznova pitati: što je Bog objavio? Što je Crkva učila? Što su pape i teolozi kroz stoljeća razumijevali i ponavljali? Što govori novi tekst? Što se promijenilo? A ako netko tvrdi da je riječ samo o razvoju, neka pokaže – ili, ako se ne može pokazati, neka dokaže – u čemu se taj razvoj sastoji.

To je klasični katolički realizam. On nije protiv učenosti. Nije protiv tumačenja, nije protiv razvoja. Ali jest protiv toga da interpretacija postane sredstvo kojim možemo svaku promjenu unaprijed proglasiti kontinuitetom.

Moglo bi se reći da interpretacija tada preuzima središnje mjesto. Možda je zato vrijeme da se oslobodimo dijela suvremenoga teološkog žargona koji ostavlja dojam iznimne dubine, a često samo otežava pitanje na koje bi trebalo odgovoriti vrlo jednostavno.

Ne trebamo uvijek novu hermeneutičku akrobatiku. Trebamo istinu. Trebamo tekst, trebamo stvarnost, trebamo Tradiciju Crkve.

I tada se ponovno možemo postaviti pitanje koje je ponekad najteže upravo zato što je tako jednostavno: što je Crkva uvijek učila – i što se doista promijenilo?

Ako je kontinuitet, pokažimo ga. Ako je razvoj, pokažimo ga. Ako je razlika samo u izrazu, pokažimo da je značenje ostalo isto.

Jer facta sunt monstranda, non demonstranda. Činjenice treba pokazati, a ne ih stvoriti tumačenjem. I možda je upravo ovdje najveća korist koju može dati glas jednostavnoga zdravog razuma: podsjetiti nas da ni najzamršenija hermeneutička konstrukcija na kraju ne može promijeniti ono što je doista rečeno, naučavano i učinjeno.

Istina mora suditi našoj hermeneutici. Naša hermeneutika ne smije postati sredstvo kojim sudimo istini.

p. Andrej Vončina

Izvori:

1. don Gabriele D’Avino, završni govor na hodočašću Bevagna–Asiz 2026., Austrijski okrug Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
2. Giuseppe Russo, »La verità non ha bisogno di disprezzo. Quando lo zelo perde la misura cattolica«, Il blog di Sabino Paciolla, 15. rujna 2026.
3. Andrej Vončina, »Caro don Russo, il problema non è il «modo» in cui don D’Avino parla delle altre religioni…«, Il blog di Sabino Paciolla, 15. rujna 2026.
4. Andrea Mondinelli, »Il «come» è già il «cosa». Una replica a don Giuseppe Russo, sul piano dei principi«, Il blog di Sabino Paciolla, 16. rujna 2026.
5. Giuseppe Russo, »Caro don Andrej Vončina, il problema non è soltanto ciò che si dice, ma anche ciò che si dimostra«, Il blog di Sabino Paciolla, 16. rujna 2026.
6. Giuseppe Russo, »Ratzinger e il Concilio: la critica che mette in crisi lo «spirito del Concilio»«, Il blog di Sabino Paciolla, 17. rujna 2026.