Na blagdan Svijećnice (2. veljače) je u bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu 12 bogoslova prve godine primilo kleričko odijelo (reverendu), a još 17 primilo je tonzuru te tako ušlo u klerički stalež. Sljedeći je dan ukupno 11 bogoslova treće i četvrte godine primilo niže redove.
Radosno ostaviti sve poradi raspetoga Gospodina – kao što su kandidati za oblačenje i tonzuru razmatrali u svojoj pripravnoj duhovnoj obnovi o sv. apostolu Pavlu – sada je to postala stvarnost. Bogoslovi prve godine doslovno su skinuli ‘staroga čovjeka’ i obukli novoga – odjeveni u reverende koje je blagoslovio pomoćni biskup Alfonso de Galarreta, sada su prepoznatljivi kao ljudi Crkve. Preuzvišeni je u propovijedi upozorio bogoslove: odricanje od sebe, od vlastitih želja, temelj je svećeničkoga života. Ali to nije samo negativno odricanje, nego je to samopredanje u ljubavi Isusu raspetome. Gospodin je živio životom odricanja iz ljubavi, što ga je dovelo do smrti na križu. Tijekom obreda bogoslovima koji su primili reverendu daje se drveni križ koji ih treba podsjećati na ovaj važan dan – ali to nije samo simbol. Naprotiv, iza toga stoji sama misao koju je Preuzvišeni istaknuo: usklađenost s Božjom voljom zahtijeva uklanjanje prepreka na putu do Boga. Ali to nije prvenstveno rezultat naših postupaka, nego je Bog taj koji oblikuje svoje oruđe učeći nas prihvatiti upravo križeve na putu našega života – i ne samo prihvatiti ih, nego i ljubiti.
Nadalje, podjelom tonzure bogoslovi druge godine primljeni su u klerički stalež. I za njih vrijedi ono što je rekao Preuzvišeni u propovijedi: izvanjski ures našega staleža važno je sredstvo za apostolat, ali bitno sredstvo je upravo ta usklađenost s voljom Božjom – koja proizlazi iz odricanja. Što je veća ljubav, što je savršenije odricanje, to će iz nas više zasjati Kristova svetost, prosvjetljujući duše. Tradicionalno je kosa označavala svjetovnu čast, a tonzura simbolično potpuno odricanje od te časti. Biskup de Galarreta nije se ustručavao navesti dirljivi citat sv. Ivana od Križa kao geslo kandidatima: „Ljubiti, to znači raditi na tome da se potpuno odvojiš od sebe, da se radi Boga odrekneš svega što ne vodi k Bogu.”
Svih nazočnih gostiju sigurno se duboko dojmio toliki broj kandidata okupljenih u koru naše male bogoslovske kapele za ova dva važna koraka na putu prema svećeništvu. Neki su se možda nehotice sjetili slika iz prošlih desetljeća u kojima su se još cijele čete mladića spremnih na žrtvu pridruživale redovima Božjih bojovnika. Bogoslovi koji su primili reverendu dolaze iz Njemačke, Poljske, Hrvatske, Nizozemske, Slovačke i Češke; primljeni su u klerički stalež bogoslovi iz Njemačke, Poljske, Austrije, Mađarske, Danske, Nizozemske i Hrvatske.
Ali to nije sve: sljedeći dan, 3. veljače, Crkva je primila još šest novih lektora i pet akolita. U propovijedi toga dana biskup je ozbiljnim riječima ukazao na zla ovoga vremena: poricanje Kristova kraljevanja i kult čovjeka koji se stavlja na njegovo mjesto; duh naturalizma koji nastoji potisnuti nadnaravno i koji je prodro u dubinu same Crkve. I toga je dana Preuzvišeni govorio o temelju na kome sve treba ponovno sagraditi: Isusu Kristu. Svijest da je Crkva utemeljena na njemu i na njegovoj volji baština je i blago bratstva koje nam je ostavio nadbiskup Lefebvre.
Što su kandidati za ređenje bliže svećeništvu, to su bliže odgovornosti za obnovu Crkve. Pomoćni biskup de Galarreta naglasio je i jasno dao do znanja da je za tu obnovu bitno svećeništvo, a za formaciju svećenika bitna je bogoslovija: „Tu se Krist oblikuje u onima koji moraju oblikovati Krista u drugima.“ I tako je toga dana tih jedanaest kandidata primilo bitan dio te formacije: kroz – sada još veće – sudjelovanje u svećeništvu Isusa Krista. U konačnici, sam Gospodin dao je najbolji primjer kada se predao potpuno za Crkvu jer je želio da ona bude besprijekorna. On se iznad svega žrtvovao za nju na križu kako bi Crkva živjela po njemu, pa tako moramo i mi.
Pažljivim sudionicima na obredu u kapeli kao i onima koji su pratili prijenos uživo, vjerojatno nije promaklo da se tijekom podjele reda ostijarijata dogodio mali incident. Jedan od naše subraće bio je pod dubokim dojmom zbog značaja trenutka te je ispred oltarskih stepenica pao u nesvijest. Nekoliko bogoslova tada mu je pomoglo da ponovno stane na noge u lijepom primjeru bratske ljubavi. Nakon što je kandidat na svojim nogama napustio svetište, obred je nastavljen. Kako su stvari završile? Ovaj subrat mogao je kasnije istog poslijepodneva primiti svoje redove na privatnoj ceremoniji koju je izvršio biskup de Galarreta u kapeli sv. Ane.
Time su, dakle, dva naša hrvatska bogoslova primila tonzuru, jedan je primio reverendu, a jedan australski bogoslov hrvatskih korijena primio je niže redove egzorcista i akolita. Preporučamo naše bogoslove u vaše molitve!
Kao zaključak ovih uzbudljivih dana, sve što možemo reći je: Deo gratias!
Izvor: fsspx.de
