Christus Rex br. 36: Prava i lažna poslušnost

Predgovor: Ispravan i pogrješan pojam Kristove osobe i
Njegovog otajstvenog tijela – Crkve

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

ako bismo išta mogli svrstati u samu srž teoloških rasprava u sklopu današnje, postkoncilske crkvene krize, onda je to zasigurno pitanje autoriteta crkvenih pastira na najvišoj razini te s time povezan pojam poslušnosti. O tome nedvojbeno ovise daljnji teološki zaključci u drugim važnim pitanjima kao i praktične posljedice za vjerski život svakoga katolika.

Ti pojmovi određuju i doktrinarne razlike između pozicije koju je zauzeo nadbiskup Marcel Lefebvre i njegovo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. te s druge strane skupinā koje se ne slažu s njegovim stajalištima. S jedne strane razlikujemo jasne granice u autoritetu pape i biskupā, s druge se pak strane susrećemo s tendencijama apsolutizacije tog autoriteta, a time i obveza vjerničke poslušnosti.

U ovom broju našega Glasnika želimo teološki potkrijepiti onaj pojam autoriteta i poslušnosti koji moramo prepoznati kao jedini ispravan, a to je jasno razlikovanje granica i opsega autoriteta crkvenih pastira, nasuprot njegovoj u pravilu banalno pojednostavljenoj apsolutizaciji. Tako ćemo moći prepoznati da ovo stajalište ima solidno teološko utemeljenje te je – ako i postoje kakvi teološki argumenti za suprotno – ono jedini pravi odgovor na trenutnu crkvenu krizu. Time će se ovo pitanje i stajalište nadbiskupa Lefebvrea očitovati kao onaj ključni razlikovni kriterij koji ukazuje na to pravo rješenje usred trenutne pomutnje u Crkvi, nasuprot svim drugim doktrinarnim pozicijama, bilo ‘slijeva’ (u smjeru prilagodbe i kompromisa s trenutno prevladavajućom modernističkom orijentacijom u Crkvi) ili ‘zdesna’ (u smjeru rigorističkih zabluda koje predstavljaju udaljavanje od pravog duha crkvenosti). Tako ćemo upravo to moći prepoznati kao onaj ključni argument koji razlikuje ta, doktrinarno gledajući, dva tabora u trenutnom stanju crkvene krize te moći utvrditi ispravnost pozicija našega Svećeničkog bratstva.

Kao i svaki drugi važan segment crkvenoga nauka, i ovdje se po jednostavnom vjerničkom shvaćanju može lako prepoznati koji je ispravan nauk Crkve. Ona je božanska ustanova koju je sam Krist uspostavio kao svoje otajstveno Tijelo ovdje na zemlji da bi prenosila objavljeni nauk i posvećivala duše te ih tako vodila prema vječnom životu. No, Crkva se ovdje na zemlji sastoji od udova – ljudi koji su skloni grijehu te tako mogu narušiti svoje zajedništvo s Bogom po milosti. Oni su također skloni zabludi koja može narušiti njihov vjerski život ili ga dovesti u pitanje. Sve to vrijedi za svaki ud Kristove Crkve na zemlji – kako laike, tako i kler, uključujući vršitelje hijerarhijske vlasti.

Ako bismo naše sjedinjenje s Kristom u Njegovom otajstvenom Tijelu – Crkvi, mogli usporediti s odnosom Njegove božanske i ljudske naravi u samoj Njegovoj osobi, tada moramo biti svjesni implikacija tog odnosa na naše dioništvo u otajstvenom životu Crkve. Dok je ona u svojim objektivnim božanskim ustanovama – nauku, sakramentima i hijerarhijskoj strukturi – sveta, jedinstvena i nepropadljiva, njezini su udovi kao ljudski element u svom osobnom vjerskom životu podložni posljedicama istočnoga grijeha – požudi prema grijehu i zabludi. Kao što Kristova božanska narav nije upila njegovo čovještvo tako da bi od Njegove ljudske naravi ostalo samo nešto pasivno i prazan pojam, tako ni Njegovo čovještvo nije okrnjilo Njegovu božansku osobu koja bi se time umanjila ili podijelila. Prvo navedeno krivovjerje naučavao je monofizitizam, a drugo nestorijanizam, dok je pravi katolički nauk da su Kristova božanska i ljudska narav nepomiješane, nepromijenjene, nerazdvojene, nepodijeljene te povezane u drugoj božanskoj osobi Sina Božjega.

Primijenimo li to načelo na Kristovo otajstveno Tijelo – Njegovu Crkvu, moramo utvrditi da božanske ustanove Crkve ne mogu biti uništene slabošću – grijesima i osobnim zabludama njezinih članova (pa ni samih nositelja hijerarhijske vlasti – pape i biskupa), kao i da samo božansko porijeklo i struktura Crkve ne ukidaju ljudske slabosti njezinih članova. Usvojiti jednu ili drugu pogrešnu predodžbu – zabludu, bilo bi ekvivalent prethodno spomenutim kristološkim krivovjerjima u kojima se krnji Kristovo božanstvo nauštrb Njegovog čovještva ili obratno.

Prvu zabludu, koju bismo analogno mogli nazvati ekleziološkim nestorijanizmom, možemo prepoznati u modernističkom shvaćanju Crkve u kojoj se promatra, u biti, samo ljudsku ustanovu čija se posebnost sastoji samo u ljudskim religioznim težnjama za subjektivnim izrazom vjere. Odatle se onda tumači porijeklo pojedinih ustanova Crkve – sakramenata, hijerarhijske strukture, u konačnici i nauka – koji se stoga, kao subjektivni izraz čovjekove vjere, mogu s vremenom mijenjati. To znači da oni nemaju stalni i objektivni karakter, nego samo subjektivni i relativni, što potkopava i uništava božanski karakter Crkve. Odatle proizlazi da je i crkveni autoritet samo izraz čovjekove potrebe i da samim time ne može imati objektivnu snagu, nego ga se može preispitivati ovisno o vlastitim neurednim nagnućima te da on sam stoji u službi relativizma i subjektivizma istine.

Suprotnu zabludu mogli bismo označiti kao ekleziološki monofizitizam – gdje se na pogrešan način poima božanska struktura Crkve nauštrb ljudske stvarnosti njezinih članova. Tako se onda zahtjevi božanstvenosti Crkve protežu na ljudskost njezinih udova, krnjeći njihovu osobnu krhkost i pogrješivost. Tu se ljudskim činima, koji u svojoj biti zadržavaju obilježje ljudskosti, neopravdano i neutemeljeno pripisuju određena božanska svojstva. To se odnosi na pojam nezabludivosti i praktične zaštićenosti najviših crkvenih autoriteta od bilo kakve pogrješke, koji se neopravdano protežu izvan dužnih granica koje su strogo definirane crkvenim naukom. Posljedica je toga de facto apsolutni pojam crkvenog autoriteta (iako se to u pravilu izričito ne priznaje, ali se u praksi jasno očituje) pa samim time i zahtjeva poslušnosti koji praktički ne poznaju izuzetka. Time se, dakle, u stvarnosti dokida prostor čovjekove slobode koju on zadržava i kao ud Kristove Crkve, pa i nositelj najviših hijerarhijskih službi (uz božansku zaštitu nezabludivosti onda kada Crkva konačnim činom proglašava određenu vjersku istinu, ali ne kada ti kriteriji nisu ispunjeni) te se tako na monofizitistički način upija i krnji ta ljudska stvarnost pod prividom zaštite božanskog elementa Crkve.

Zato je pravi katolički nauk o ustrojstvu i djelovanju Crkve analogan pravoj kristologiji – gdje božanski karakter Crkve ne dokida ono ljudsko u njezinim članovima, što Bog u svojoj providnosti i neistraživoj mudrosti dopušta, u skladu s naravi koju je čovjeku dao. Kao što je Krist, Sin Božji, uzeo pravo ljudsko tijelo u krilu Blažene Djevice Marije te u tom tijelu za nas stvarno podnio muku i umro na križu, tako je i Njegovo otajstveno Tijelo – Crkva, izloženo slabostima njezinih članova. I kao što muka i smrt koju je Krist u svome tijelu podnio nije nimalo umanjila Njegovo božanstvo, tako i Njegova Crkva u pojedinim trenucima ljudske povijesti prolazi muku zbog nedostojnosti njezinih članova.

Ta je muka, kao i ona koju je Krist podnio u svome tijelu, stvarna – ona se ne događa samo prividno, gdje bi Crkva ostala samo neki apstraktni pojam nasuprot stvarnosti s kojom ona nema veze; i ta muka ne može uništiti njezinu božansku narav, isto kao što Kristova muka nije narušila Njegovo božanstvo. Kao što je Kristovo tijelo bilo izobličeno usred Njegove muke, tako je sada u svojoj izvanjskoj pojavnosti izobličen lik Njegove Crkve, usred današnje velike krize kroz koju ona prolazi. I kao što su se Kristovi učenici sablaznili kada su vidjeli svoga Učitelja kako biva uhvaćen i predan svojim mučiteljima, tako se i danas neki Njegovi učenici sablažnjavaju kada vide muku kroz koju prolazi Njegova Crkva. Ali kao što je Krist u potpunosti ostao Sin Božji i usred svoje muke, tako i Njegova Crkva ostaje u svojoj biti ista usred ove velike krize vjere, kada je mnogi njezini udovi – pa i sami nositelji hijerarhijske vlasti – iznevjeruju i pristaju uza zablude. Njezin lik ipak ostaje prepoznatljiv u svim onim obilježjima koja nose u sebi božanski karakter: njezinom definiranom nauku, tradicionalnim obredima i apostolskom nasljeđu; i svugdje gdje se čuva vjernost tim božanskim ustanovama.

Sve nas to treba potaknuti na još veću vjernost Crkvi u njezinoj stvarnoj biti i poslanju, a nasuprot onim zloporabama i zastranjenjima kojima se tu stvarnost iskrivljuje i zloupotrebljava. Ljubimo zato svetu Crkvu onako kako smo odani Kristu u svim segmentima Njegovog poslanja i djelovanja, u pravoj poslušnosti onome što doista predstavlja taj zahtjev, a nasuprot onoj lažnoj poslušnosti kojom se stvara pomutnja i produbljuje današnja kriza vjere. Izvrstan primjer te ljubavi prema Crkvi ostavio nam je naš časni utemeljitelj, nadbiskup Lefebvre, čuvajući autentični rimski duh svojim umom i srcem u svojoj duboko crkvenoj teologiji po kojoj je mogao jasno prepoznati promašenost raznih teoloških sofizama. U toj božanski objavljenoj i predanoj vjeri molimo i iščekujemo da zasja proslavljeni lik Kristove Crkve, kao što je Njegovo zemaljsko tijelo postalo proslavljeno Njegovim uskrsnućem od mrtvih!

Sa svećeničkim blagoslovom,

p. Marko Tilošanec
25. travnja 2024.
blagdan sv. Marka, apostola i evanđelista